Anočić: “Za ulogu Perice pripremao sam se uz stare šlagere”

Živko Anočić, glavni glumac TV serije Dnevnik velikog Perice, otkriva kako je nastajao lik zagrebačkog profesora

Serija Dnevnik velikog Perice postala je veliki hit među zagrebačkom publikom, ali i šire. Radi se o svojevrsnom hommageu građanskom Zagrebu 60-ih godina u kojem pratimo lik, sada već odraslog Perice, koji se prvi put na ekranima pojavio u filmu Kreše Golika Tko pjeva, zlo ne misli. Ovaj put ga utjelovljuje rođeni Osječanin, glumac Živko Anočić koji kaže da je film prvi put pogledao kad je došao na Dramsku akademiju u Zagrebu. Nakon što sam više puta proputovao cijelu Hrvatsku, užasno sam sretan što je Zagreb bio moje odredište nakon srednje škole. Upoznavši cijelu Hrvatsku, vidio sam da mi Zagreb najviše odgovara. Ivan Glovacki, moj kolega s klase, odmah me kao provincijalca pitao jesam li pogledao Tko pjeva, zlo ne misli. Ja sam rekao da nisam, na što se on šokirao. Rekao mi je da ga odmah pogledam jer ne mogu studirati glumu u Zagrebu ako nisam pogledao taj film. Svoju lektiru sam odmah obavio i film je remek-djelo. Taj film je bio moj uvod u grad u kojem ću živjeti, rekao je Anočić.
Anočić kaže da se za ulogu pripremao slušajući stare šlagere iz tih vremena, a ulogu Perice mu je ponudio redatelj Vinko Brešan. Slušao sam sate i sate studijskih snimki šlagera iz 60-ih godina. Pripremu sam prepustio i profesionalcima za koje smatram da su veći od mene, poput kostimografkinje Željke Franulović i slikarice maske Ane Bulajić. Ja sam se njima prepustio u ruke jer ne mogu znati više o 60-ima od njih. I Vinku sam vjerovao da ima jasnu viziju serije. Još kao Slavonac bojao sam se da ću se osjećati kao stranac u tom svijetu. Međutim, preobrazba iz Slavonca u purgera ne bi bila moguća bez pomoći Biserke Ipše koja mi je pomogla oko govora.
Glumica Mirjana Bohanec-Vidović u seriji ponovno glumi Peričinu majku Anu Šafranek. Anočić kaže da je svima na snimanju pomogla. Bilo nam je vrlo važno da Mirjana bude dio ovog projekta. Svi smo lakše uplovili u taj svijet jer smo imali nekog tko će nam iznijeti događaje iza seta Golikova filma. Prigrlila nas je odmah kao dio svoje grupe i dala nam vjetar u jedra.
Anočić smatra da serija nije nastavak filma, nego da je ona zasebna stvar. Koliko sam ja shvatio, scenarist serije Albino Uršić i Mario Petreković razgovarali su i maštali što bi se dogodilo s malim Pericom kada odraste. Iz te večeri rodila se ideja za tv seriju. Film je remek-djelo i divna cjelina kojoj se nema ništa dodati ni oduzeti. Uvijek volimo reći da se serija samo naslanja na motive Golikova filma. Njegov film je divan i bolje je ne dirati u njega.
Perica je u seriji povučen i melankolični profesor hrvatsko-srpskog jezika koji odluči konačno ostvariti svoj san, a to je da postane pjevač. U inicijalnom scenariju bilo je napisano da je Perica defenzivan i povučen čovjek koji ima svoj san, a ne zna kako da ga ostvari. Ja sam si, kao glumac, morao pronaći argumente zašto je on takav. Opravdao sam njegovo odrastanje u povučenog melankolika jer je kao dijete i sveznajući pripovjedač bio svjedok svojoj ne baš funkcionalnoj obitelji. Nikada nije bio inicijator. Stoga mi nije bilo teško objasniti i opravdati takav razvoj lika, rekao je Anočić.
Unatoč tomu što glumi Pericu u filmu, Anočić je smatrao da školovan pjevač treba pjevati umjesto njega u seriji. Kako se radilo o vrlo malo vremena, odlučili smo se za školovan glas Dine Antonića. Kada sam vidio kako pjeva u studiju, znao sam da bi on prije nego ja mogao biti glas Perice. Dini se sugeriralo tijekom izvedbe tamo gdje se može glumački intervenirati, ali nisam se miješao previše u njegovu interpretaciju Peričina pjevanja. To je bio zanimljiv proces. Ja sam pogledao sve pjesme iz tog razdoblja. U scenariju piše da Perica zasja u punom svjetlu svoga lika kada se izražava svojoj okolini u obliku pjesme. Zanimalo me što ću od scenskog nastupa, kao glumac, morati odraditi. Utješio sam se kada sam vidio da su nastupi u tim vremenima bili jako mirni. Dolaskom 70-ih godina izvođači su počeli svašta izvoditi na sceni, objasnio je Anočić.
Anočić smatra da su ljudi u 60-im s više optimizma gledali na svoju budućnost. To je bilo prekrasno razdoblje u kojem se razvija umjetnost, moda i glazba. Sve me šarmira u vezi tog razdoblja. Ono što se meni čini kao razlika između današnjeg i tadašnjeg vremena jest da su ljudi s puno više optimizma gledali u buduće dane. Danas je budućnost nepredvidljiva, a 60-e su vrlo zahvalan period za portretirati.
Anočić je u Zagrebu proživio sva tri potresa. Kaže da su mu oni izazvali veliku egzistencijalnu tjeskobu i strah. Sva sreća, u dijelu grada u kojem živim nema toliko puno starih zgrada tako da smo prošli poprilično neoštećeno. Zahvalan sam na tome jer znam da drugi nisu tako dobro prošli. Moj sin je mislio da sam se vratio iz toaleta u krevet i da se zato sve trese.
Koronavirus i potres paralizirali su kulturna događanja u Zagrebu. Anočić je član ansambla kazališta Gavella od 2011. i kaže da je njegovo kazalište jako nastradalo. Dio Ugostiteljske škole srušio se na Gavellu tijekom potresa tako da radovi i dalje traju. Prošli tjedan sam imao obnovu predstave Kiklop na dislociranoj sceni u Travnom. Nadamo se što bržem povratku na svoju scenu. U travnju, uz epidemiološka pravila, trebali bismo početi s igranjem Kiklopa. Imao sam puno sreće da u ovo doba financijske i egzistencijalne nesigurnosti  glumim u projektu poput Dnevnika velikog Perice. Nisu svi moji kolege bili te sreće. Ali mislim da se sve lagano pokreće.  Živjeti se ipak mora, zaključio je Živko Anočić za Zagreb News.

Komentiraj