ANDRZEJ JAKIMOWSKI 2018.: ‘Svjedoci Varšavskog ustanka danas s prozora promatraju neonaciste s poljskom zastavom’

Objavljeno u Nacionalu br. 1059, 11. kolovoz 2018.

‘Bilo jednom u studenom’ poljski je igrano-dokumentarni film autora Andrzeja Jakimowskog koji govori o propadanju intelektualne srednje klase i jačanju nacionalizma i neonacizma u Poljskoj. Igrani dio filma prikazuje priču o nezaposlenoj učiteljici koju sa sinom studentom prava deložiraju iz stana pa se time ujedno govori i o društvenom sustavu u kojem nikoga nije briga za siromašne te o polaganom moralnom i socijalnom propadanju obrazovanih ljudi koji se stalno suočavaju s novim poniženjima

‘Bilo jednom u studenom” naziv je poljskog igrano-dokumentarnog filma autora Andrzeja Jakimowskog, koji govori o propadanju intelektualne srednje klase i jačanju nacionalizma i neonacizma u Poljskoj. U film su ukomponirane dramatične dokumentarne snimke neonacističkih demonstracija u Varšavi, koje su samo još jedan dokaz da je gotovo cijela Europa, pa i antifašistička Poljska, otišla krajnje desno, dok radikalne ideologije jačaju, neonacizam ima sve više sljedbenika među mladim ljudima i još jednom u povijesti prerasta u opasan međunarodno povezani masovni pokret.

Posljednje takve demonstracije dogodile su se u studenome 2017. na tradicionalnom Maršu nezavisnosti u Varšavi, na 99. obljetnicu obnavljanja nezavisnosti Poljske. Marš se održavao pod parolom “Mi hoćemo Boga”, uz transparente “Bijela Europa bratskih naroda”, “Europa će biti bijela ili bez ljudi” te skandiranje “Naš put je nacionalizam, udri, udri u liberalizam” i slično. Uz zapaljene vatre i petarde, gosti istomišljenika poljskog ekstremističkog Narodnog radikalnog bloka, koji je organizirao marš, došli su iz Slovačke i Italije i pozvali Europljane da se udruže protiv “neomarksista iz Europske unije i islamista”, jer Europa mora biti bijela i kršćanska, inače će propasti.

U igranom dijelu filma “Bilo jednom u studenom” pratimo dirljivu priču o nezaposlenoj učiteljici koju deložiraju iz stana sa sinom, studentom prava. Njih dvoje otisnu se na očajničko putovanje od jednog smještaja do drugog, od skloništa za beskućnike do raznih napuštenih prostora u Varšavi. S vremenom im se pridruži pas lutalica kojeg nazovu Koleś. U društvenom sustavu u kojem nikog nije briga za siromašne, a pravila su važnija od suosjećanja, dvoje obrazovanih ljudi svakoga dana morat će se suočiti s novim poniženjima. Glavnu ulogu igra Agata Kulesza, poznata i nagrađivanja poljska glumica, dok njezina sina glumi mladi student glume Grzegorz Palkowski, koji možda upravo zbog svog neiskustva djeluje vrlo prirodno i uvjerljivo.

Film koji u Poljskoj nije doživio osobit uspjeh, između ostalog zato što nije imao nikakvu promociju, a ignorirali su ga čak i liberalni mediji, prikazan je na Göteborg Film Festivalu, Istanbul International Film Festivalu, Warsaw Film Festivalu, Crossing Europeu, Cleveland International Film Festivalu i naposljetku u Motovunu, a dobio je i brojne nagrade.

Budući da mnogo toga u filmu podsjeća na ono što se događa u Hrvatskoj danas, a moglo bi se događati i u budućnosti, Nacional je razgovarao s autorom filma, režiserom Andrzejem Jakimowskim, koji je temi pristupio na novinarski način. Studirao je filozofiju na Sveučilištu u Varšavi i režiju na Školi Krzysztofa Kieslowskog na Šleskom sveučilištu u Katowicama. “Squint Your Eyes” (2003.) njegov je prvi dugometražni film, a nakon njega uslijedio je “Tricks” (2007.) koji je osvojio više od trideset priznanja, uključujući nagradu Europa Cinemas Label za najbolji europski film i Lanternu Magicu na Venecijanskom filmskom festivalu 2007. godine. Njegov treći dugometražni film “Imagine” (2012.) premijerno je prikazan na festivalu u Torontu.

Upitan kako je došao na ideju o snimanju dokumentarno-igrane forme, Jakimowski je rekao da je taj je film zapravo nastao slučajno. Od 2011. istraživao je konflikte između pokreta Antifa i neonacističkog pokreta u Europi i snimao demonstracije u Berlinu, Dresdenu i Londonu pa mu se činilo logičnim da u filmu bude i poljski primjer, s neonacističkim demonstracijama u Varšavi. “Kako smo svjedočili nečem doista brutalnom, što se nikako nije očekivalo, odlučio sam snimiti film samo o tome. Imao sam te snimke gotovo dvije godine i nisam znao kako ih upotrijebiti. Tako sam napustio ideju o snimanju jednog općeg filma o tim pokretima na prostoru cijele Europe i posvetio se isključivo Poljskoj”, objasnio je Jakimowski svoje motive.

Od ekonomske krize 2009., a onda i izbjegličkog vala 2015., može se pratiti kako nacionalistički pokreti jačaju diljem Europe, a slično je i s neonacističkim pokretima koji su internacionalno povezani. No u slučaju Varšave to je doista izuzetno čudno i nevjerojatno, istaknuo je Jakimowski, jer taj su grad nacisti sravnili sa zemljom u Drugom svjetskom ratu. Oko 400 tisuća ljudi poginulo je tijekom Varšavskog ustanka i još uvijek gotovo da nema obitelji koja nije izgubila nekoga u tom strašnom razaranju tijekom kojeg je Varšava bila teško ranjena. Ljudi još uvijek nose sjećanje na te nacističke simbole pod kojima i u ime kojih se ubijalo i uništavalo, objasnio je Jakimowski i dodao:

“Posljednjih godina svjedočimo dolasku neonacista i demonstracijama u središtu Varšave pod istim tim znakovima i simbolima. Oni nose keltski križ, koji je u 20. stoljeću postao simbol vezan uz suvremenu rasističku i neofašističku organizaciju White pride, što je dovelo do njegove zabrane u nekoliko europskih država, ali ne i kod nas. Svastika je zabranjena, iako mnogi pripadnici neonacističkog pokreta u Poljskoj imaju istetoviranu svastiku. Za ljude koji žive u Varšavi to je izuzetno uvredljivo. U svom filmu pokazao sam da ljudi koji žive u centru Varšave i čiji su roditelji ili djedovi, ili oni sami, svjedočili Varšavskom ustanku, s istih tih prozora danas promatraju neonacističke demonstracije u kombinaciji s poljskom nacionalnom zastavom. To je strašno, gorko, nezamislivo, odraz gluposti i neznanja. Jer mladi ljudi očito nisu svjesni što sve to zapravo znači, njih je očito ponijela ta društvena atmosfera i osjećaju poriv za pobunom, bilo kakvom.”

Naime, iako sam neonacistički pokret u Poljskoj i nije toliko masovan, opasno je što se oni nastoje povezati s nacionalističkim strankama i na svojim demonstracijama nose poljske zastave i pjevaju nacionalnu himnu, koja je Poljacima najveća svetinja i prema kojoj se, ustvrdio je Jakimowski, odnose s najvećim poštovanjem:

“Kao što vam je poznato, naša država bila je stoljećima podijeljena između Rusije i Njemačke, iza nas je krvava povijest tijekom koje su se mnogi Poljaci junački borili za slobodu svoga naroda. U to vrijeme svi naši nacionalni simboli bili su zabranjeni i zato ih toliko cijenimo danas. To što rade neonacisti, to je toliko bolno i uvredljivo, to je pogodak ravno u srce.”

No u filmu se mora primijetiti da policija zapravo ne reagira. Stoje i gledaju, a prema riječima Jakimowskog, to je gotovo normalna stvar i u ostalim europskim državama u kojima je snimao demonstracije.

“Štoviše, oni blokiraju protudemonstrante iz Antife ili obične građane kako bi propustili neonaciste da neometano marširaju na svojoj ruti. Gledao sam u Londonu takve neonacističke demonstracije, koje je policija jednako štitila – i oni su upotrijebili isti trik. Isto je bilo i u Njemačkoj. Ali ono što je tamo drugačije i što je zapravo dobro jest činjenica da se mase mladih ljudi suprotstavljaju takvim demonstracijama, sjednu pred njih na cestu, ili legnu. Kad ih policija odnese, otrče sljedećih 100 metara i opet legnu. Ako vidite nekog neonacista kako sam šeće po cesti, vidjet ćete ljude kako ga prezirno gledaju ili čak viču na njega: Nazi, Raus! Tako su neonacisti na kraju onemogućeni u pokazivanju neke svoje snage, okruženi policijom i prosvjednicima.”

Na komentar da se mi u Hrvatskoj tješimo time da je riječ samo o glasnoj i agresivnoj manjini, dok se tiha i miroljubiva većina s time ne slaže, Andrzej Jakimowski primijetio je da u Poljskoj više nije tako. Po njegovu mišljenju, oni koji se ne suprotstavljaju neonacistima ili ih čak i simpatiziraju, ali to javno ne pokazuju, kao i oni koji su protiv toga, ali se ne usuđuju suprotstaviti, na neki način to prihvaćaju. I tako neonacisti pomalo postaju većina. Osim toga, nacionalistički pokret puno je rašireniji od neonacističkog, među njima postoji razmjena energije i kontakata i zapravo dobivaju određenu podršku jedni od drugih. “Teško je to objasniti, ali postoji opravdana bojazan da će se međusobno jače povezati”, smatra Jakimowski.

U dokumentarnim snimkama demonstracija u filmu čuju se ljudi sa zastrašujućim bijelim maskama na licu, koji urlaju “Evo vam vaša tolerancija, Francuska i Njemačka!” Na pitanje je li riječ o novoj mržnji prema centru iz kojeg se upravlja Poljskom i je li Bruxelles, odnosno EU, u svijesti poljskih građana zamijenio Moskvu i Rusiju, Jakimowski je odgovorio da su to u svakom slučaju protesti protiv određenih političkih nadstruktura, čemu su se poljski građani uvijek suprotstavljali jer su predugo čekali svoju neovisnost. No, po njegovu mišljenju, te paralele ne idu puno dublje. Podsjetio je da je u vrijeme SSSR-a u Poljskoj vladao vrlo okrutan režim, dok je članstvo u EU-u Poljskoj donijelo mnoge prednosti, između ostalog otvorene granice i snažan gospodarski razvoj, a poljoprivreda, dakle ruralni dijelovi Poljske i poljski seljaci, itekako su profitirali od EU fondova. Jakimowski je nastavio: “Ono što je doista novo jesu neznanje i neobrazovanost mladih generacija, kao i pritisak na posjedovanje materijalnih dobara te frustracija da ih ne mogu sebi priuštiti. Ljudi se osjećaju podcijenjeno jer ne mogu sudjelovati u tom suludom konzumerizmu. To je fenomen kapitalističkog društva koje je koncentrirano na stjecanje isključivo materijalnog bogatstva, rekao bih da je to jače od bilo kakve ideologije.”

Na primjedbu da je mrziteljska ideologija itekako prisutna jer su se na demonstracijama čule zastrašujuće prijetnje i povici “Ubij crvene, ubij pedere, ubij lijeve!” i “Europa će biti bijela”, što se ponavlja iz godine u godinu, Jakimowski je ustvrdio da je to logično:

“Kada ste frustrirani i ne vidite izlaz, najbolje što vam se može dogoditi jest da pronađete neprijatelja, nekoga koga ćete optužiti za svoj neuspjeh. A to je ono što nacionalisti i neonacisti odlično rade.”

Ne samo oni, istaknuo je Jakimowski, već i svi populisti. Uostalom, to je bio i pametan način na koji su fašisti ovladali masama. To je ta politika – ukažite na krivca, proglasite nekoga neprijateljem i mržnja će biti usmjerena prema njima. U slučaju Poljske to su pripadnici LGBTQ manjine, Antifa pokret, ljevičari, Bruxelles i njegovi zakoni o ljudskim pravima. To je ta mješavina neprijatelja koje treba uništiti.

O tezi da Jaroslawu Kaczyńskom i njegovoj stranci Pravo i pravda, koja je na čelu poljske Vlade, zapravo ide u prilog činjenica da je Bruxelles, osobito EU parlament, izuzetno kritičan prema njegovu načinu vladanja i uplitanju u slobodu medija i pravosuđa, zbog čega je započeo postupak za pokretanje članka 7 Lisabonskog ugovora, pa mu i zato rejting raste, Jakimowski smatra da je tek djelomično točna jer se u poljskom slučaju tu radi o mnogo kompleksnijem problemu. Naime, s jedne strane, dio vladajućih pokazuje simpatije za te demonstracije jer smatra da u njima sudjeluju veliki patrioti, a s druge strane dio njih je svjestan da je riječ o opasnim procesima koje bi trebalo kontrolirati:

“Teško je kontrolirati preko 100.000 ljudi, od kojih dio ima istetovirane svastike na rukama. No morate znati da stranka Jaroslawa Kaczynskog nije posebno nacionalistička. Ona je konzervativna i populistička, ali što se tiče socijalne politike – tu je djelomično i ljevičarska i u tome je čak i uspješna. Problem je u tome što se želi domoći apsolutne moći, koju više nitko neće moći obuzdati. To je daleko otišlo sa svim zakonima koje su donijeli. No iako nisu nacionalisti, očito je da toleriraju takve demonstracije i ne zabranjuju ih. To je vrlo opasno, naravno, jer ljudi koji su mnogo radikalniji od Kaczynskog u tome vide svoju šansu. Izrazito nacionalističke stranke spremaju se za sljedeće parlamentarne izbore 2019., a iako ankete to ne pokazuju, njih podržava većina. Poljski novinari i analitičari ne razumiju u čemu je uistinu problem jer njihov je rejting nominalno vrlo nizak.”

Jakimowski je napomenuo da je Vlada preuzela ovlasti koje joj ni po jednom zakonu ne pripadaju, zloupotrebljavajući većinu koju ima u Parlamentu na mnogo širi način no što je dopušteno. Iako nemaju dovoljno zastupnika da promijene Ustav, uvjeren je da će to pokušati učiniti prije sljedećih izbora na nezakoniti način:

“Problem u Poljskoj jest u tome što vladajuća stranka u ovom trenutku nema stvarnu opoziciju. Razjedinjeni su i čine strahovite pogreške, prije svega u svom društvenom PR-u. No na kraju će sve ovisiti o tome kako će se dalje razvijati ekonomija.”

Prema njegovim riječima, uzrok takvim radikalnim procesima jest i činjenica da su sve prethodne vlade, pa čak i socijaldemokratske, u potpunosti zanemarile socijalnu politiku. Bile su koncentrirane isključivo na ekonomski rast i slobodu kapitala, a ljudi su ostali gotovo bez ikakve zaštite u slučaju ovrha kuća i deložacija iz svojih domova. Osobito u centru Varšave provedeno je stotine, tisuće deložacija koje su, nažalost, bile legalne i nije bilo zakona koji bi zaštitio te ljude. Jakimowski je dodao:

“Ekstremno liberalna politika prethodnih vlada počinila je mnoge greške i dovela do toga da su mnogi osiromašili, da je srednja klasa nestala. Iako se čini da se tu radi o problemu manjine, zapravo je riječ o velikom problemu većine. Od toga sada profitiraju nacionalisti i neonacisti.”

Dakle, intelektualci, koji su obrazovani i imali su posao, bačeni su na dno društvene ljestvice, poniženi i ostavljeni. Rezultat je to vala divljeg neoliberalnog kapitalizma koji je preplavio mnoge zemlje u tranziciji, zbog čega su se i pojavili populistički i radikalno desni pokreti. Zanemarivanje socijalne politike dovelo do je vrlo opasne situacije, slične tridesetim godinama prošlog stoljeća, upozorio je Jakimowski.

Zanimljivo je da u filmu glavnu ulogu igra jedan pas – Koleš, kojeg niti jedno sklonište ne želi primiti pa prati svoje gazde u nevolji. Kada ga svežu, pobjegne i izgubi se i počinje prava drama oko toga hoće li ga pronaći i hoće li stradati u divljačkim neonacističkim demonstracijama. Srećom, uspiju ga pronaći i spasiti. Upitan otkud taj motiv psa, Jakimowski je objasnio da je samo opisao iskustvo koje je proživio u demonstracijama 2011., kada je vidio jednog mladića kako se gura među demonstrante s ciljem da pronađe svog psa. U tom trenutku to je snimio na dokumentaran način, kao dio filma o neonacističkim pokretima, no kako je promijenio koncepciju, pas je postao dio igranog dijela filma i osobne priče o profesorici i njenom sinu koji su se našli na ulici. Tako je pas postao heroj filma.

Film se temelji na istinitoj priči, dok su lokacije – skloništa za beskućnike i skvotovi anarhista – autentični, baš kao i snimke demonstracija:

“Priča u filmu rezultat je dugotrajnog istraživanja – razgovarao sam s ljudima u skvotovima, analizirao njihovu dobnu i obrazovnu strukturu. Tamo je doista bila žena u pedesetima koja je živjela sa skvoterima od dvadesetak godina. Taj odnos prenesen je na film. Deložacije koje se provode uz policijske snage također su istinite. Država tim ljudima nudi samo skloništa za beskućnike, a to isto nudi i Crkva, no to, naravno, nije dovoljno za dostojan život. Nažalost, još je uvijek moguće vidjeti ljude na cesti, čak i u hladnim zimskim mjesecima. Zato se film i zove ‘Bilo jednom u studenom’. A mi imamo vrlo ozbiljne zime.”

Kakva je, dakle, perspektiva obrazovanih, liberalnih pripadnika srednje klase u tranzicijskim zemljama? Postoji li za njih nada ili će biti pometeni valom populizma i nacionalizma i hoće li neonacistički pokret ponovo zavladati Europom – pitanja su koja se nameću nakon gledanja filma. Kakve odgovore ima Jakimowski?

“To uvelike ovisi o tome koliko će ljudi otvorenog uma reagirati. Ako se prave da problem ne postoji, učinit će ga još većim i opasnijim. Dužnost je svakoga od nas da se tome odupre”, zaključio je.

Komentiraj