ANDREI BASTUNETS: ‘Preklinjemo svijet da prekine Lukašenkov neviđeni progon novinara u Bjelorusiji’

Andrei Bastunets, predsjednik Bjeloruskog novinarskog društva (BAJ), morao je pobjeći iz svoje države, a za Nacional opisuje represiju režima diktatora Aleksandra Lukašenka prema političkim neistomišljenicima, a osobito prema novinarima

Vijest od 9. listopada: “Protiv novinara i uprave portala tut.by pokrenut novi kazneni postupak”. Do svibnja, Tut.by bio je najpopularniji nezavisni bjeloruski portal na ruskom jeziku, s dvadesetak milijuna čitatelja mjesečno; 28. svibnja vlasti su ga zatvorile, tvrdeći da širi “zabranjene informacije” o zakladi Bysol koja zagovara prava žrtava političke represije Lukašenkova režima. Vijest od 6. listopada: “Nakon trodnevnog pritvora, Hineadz Mazejka, novinar bjeloruskog izdanja Komsomolske pravde, zadržan u zatvoru”. Vijest od 5. listopada: “Premetačina u uredništvu Hantsavitskog chasa, treća od prosinca 2020”. Vijest od istog dana: “Vlasti još jednom produžile predraspravni pritvor za sportskog novinara Aleksandra Ivulina”. Vijest od istog dana: “Rusko novinarsko društvo traži oslobađanje novinara bjeloruskog izdanja Komsomolske pravde Hineadza Mazejke”. Mazejka je uhićen jer je objavio intervju sa školskim kolegom IT stručnjaka Andreja Zeltsera kojega su ubili agenti KGB-a. Vijest od 30. rujna: “Ministarstvo informiranja blokiralo bjelorusko izdanje portala Komsomolska pravda pod optužbom da postaje ‘prijetnja nacionalnoj sigurnosti’ i ‘izaziva umjetan sukob javnosti i vlade’”. Vijest od 25. rujna: “Ekaterina Pitleva, TV voditeljica i programska direktorica Malanka medije, optužena po članku 361 Kaznenog zakona koji sankcionira ‘stvaranje ekstremističkih informacija’”. Vijest od 23. rujna: “Tužitelj blokirao portal Hrodna.life”. Vijest od istog dana: “Nakon 28 godina postojanja, ugasila se medijska kuća Lider press iz Salihorska. Nakon što su prošle godine izvještavali o izborima i masovnim prosvjedima nakon njih, u ožujku su ugasili tiskano izdanje, a u lipnju vlasti su provele raciju u stanovima osnivača Lider pressa”. Vijest od 21. rujna: “Novinarka Naše Nive Katarina Karpitska svjedoči iz zatvora: ‘Tortura se nastavlja’”. Njezino pismo svjedoči o zastrašujućem, sadističkom zlostavljanju. Naša Niva najstariji je tjednik u Bjelorusiji, utemeljen 1906. koji su vlasti ugasile 21. srpnja ove godine, uhitivši nekoliko njezinih novinara. Opisane su vijesti tek djelić kataloga nasilja koje nad medijima provodi režim nelegitimnoga bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka.

Zapanjujući su razmjeri represije u Bjelorusiji: takvo što posljednji se put u Europi dogodilo, možda, 1956. u Mađarskoj, 1968. u Čehoslovačkoj ili, u blažem obliku, 1971. u Hrvatskoj. I premda je bjeloruski Vrhovni sud 30. kolovoza ove godine raspustio (?!) Bjelorusko novinarsko društvo (BAJ), njihove internetske stranice baj.by žive su i danas – kolege novinari održavaju ih iz inozemstva – i iscrpno svjedoče o nezapamćenim razmjerima represije koje provodi podivljala, svake ideologije lišena, ali zato još brutalnija, osobna tiranija diktatora Lukašenka. O tome je, na upravo završenoj godišnjoj skupštini Europske federacije novinara (EFJ) u Zagrebu, videolinkom iz egzila svjedočio predsjednik BAJ-a Andrei Bastunets, na čiji su govor novinari iz Hrvatske i inozemstva, okupljeni u velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu, reagirali dugim stajaćim pljeskom solidarnosti i potpore.

 

‘Trebaju nam politička podrška, solidarnost i pomoć novinarima i redakcijama, onima u pritvoru, kolegama koji su napustili zemlju, kao i svima koji nastavljaju rad u Bjelorusiji, što je za nas jako važno’

 

Iz svojeg skrovišta u egzilu, koji se protegao na trostruko duži rok nego što je trebao trajati, Andrei Bastunets pristao je za Nacional objasniti trenutnu situaciju u Bjelorusiji. “Najmračnija vremena stigla su u Bjelorusiju”, izjavio je Bastunets za Associated Press, napuštajući 27. kolovoza ove godine ured prisilno ugašenog Bjeloruskog novinarskog društva. “Doista”, potvrdio je za Nacional, “situacija je sada najgora od proglašenja neovisnosti Bjelorusije, usprkos činjenici da su mediji u zemlji uvijek bili pod pritiskom”. “Sada nam je najvažnije da Bjelorusija ne ispadne iz pažnje svjetske zajednice. Trebaju nam politička podrška, solidarnost i pomoć novinarima i redakcijama, kako onima koji su napustili zemlju, tako i onima koji nastavljaju rad u Bjelorusiji, što je za nas jako važno. I, naravno, na prvom mjestu, ostaje pomoć novinarima u pritvoru. Kampanja za njihovo oslobađanje ne smije posustati”, naglašava Bastunets.

U Lukašenkovim je zatvorima, podsjeća, trenutno dvadeset devet novinara i medijskih stručnjaka. Troje kolega – Ekaterina Andreeva, Daria Chultsova i Sergej Gordievich – već su osuđeni na zatvorske kazne od 1,5 do 2 godine zatvora; Ekaterina i Daria zato što su izvještavale uživo s prosvjednog skupa protiv režima, a Sergej zbog navodne uvrede predsjednika. “Nekima od novinara u pritvoru prijete kazne zatvora duže od deset godina”, naglašava Bastunets. Svi su ti kolege zatočeni pod različitim optužbama: od “organiziranja radnji koje grubo krše javni red”, “poticanja nacionalnog ili društvenog neprijateljstva ili razdora”, “uvrede policajaca” ili “poreznih prekršaja”, pa čak do “veleizdaje”. “Formulacija je drugačija, ali njihova je bit ista – novinari su progonjeni zbog toga što su svoj posao radili pošteno i profesionalno”, kaže Bastunets.

On tvrdi da su novinari i uhićeni aktivisti – a tisuće su ih trenutno u zatvorima – podrgnuti “uvjetima koji potpadaju pod definiciju mučenja”. “U ćelijama za tri ili četiri osobe često je zatočeno i više od desetoro ljudi. Ne dobivaju madrace ni posteljinu, ne dopuštaju im šetnju i tuširanje. U pretrpanom prostoru gotovi svi se razbole, uključujući i od covida-19. Istodobno, pod izgovorom karantene zbog bolesti, ne dopuštaju im posjete ni primanje paketa”, opisuje Bastunets.

Baj.by prenio je 21. rujna svjedočanstvo novinarke Naše Nive Katarine Karpitske koja je mjesec dana provela u pritvoru, o uvjetima u kakvima je živjela. “Tortura nad političkim zatvorenicima i pritvorenicima nastavlja se”, napisala je. “Trideset dana u takvim uvjetima bilo je dovoljno da nakon izlaska obolim od nekoliko bolesti, od respiratornog faringotraheitisa do cistitisa i covida-19, a u usporedbi s ostalim zatočenicima u mojoj ćeliji, samo me cijepljenje spasilo od težeg oblika covida-19”, napisala je Katarina Karpitska. U takvim uvjetima ljudi ostaju i dva mjeseca i duže, ovisno o težini optužbi.

Pljeskom solidarnosti i potpore, sudionici godišnje Skupštine Europske federacije novinara (EFJ), održane nedavno u Zagrebu, pozdravili su svjedočenje Andreia Bastunetsa putem videolinka. FOTO: Nikola Šolić / HND

Sanitarni su uvjeti nepodnošljivi: ne dopuštaju im tuširanje, a nemaju ni četkice za zube. “Ponekad moramo moliti za svaki centimetar toaletnog papira”. Mjesecima sjede bez ikakvog kretanja, a u “ćeliju broj petnaest zrak ulazi samo kroz ventilacijski otvor koji je cijelo vrijeme namjerno zatvoren”. “Nismo dobili madrace. Štruce starog kruha koristili smo kao jastuke, a spavati smo mogli na golom podu ili na prični. No noći su bile strašno hladne pa nas ni grljenje nije moglo zagrijati, ni držanje boce tople vode među nogama. Spašavali smo se samo vježbajući: nekako bi nas zagrijali čučnjevi, sklekovi i plank pa bismo se malo zagrijali i zaspali”. Ali ni spavali nisu kako treba: bude vas noću u dva, pa u četiri, i prozivaju. “Ne moram ni isticati da umjetno svjetlo gori i danju i noću”, napisala je, među ostalim, Katarina Karpitska.

Stražari, nerijetko očiti sadisti, ne dopuštaju pakete. “Mnoge su žene uhićene na poslu, ili na selu, samo u majicama, pa su tako morale ležati noću na hladnom podu, dok im netko, koga bi oslobađali, ne bi darovao svoj pulover ili donje rublje”. Ona je “naslijedila četkicu za zube koju je prije nje koristilo petoro ljudi”, a “majicu od majke znamenitog zatočenika”. Ljudi i gladuju. “U mjesec dana pritvora, potrošila sam oko četiristo rubalja, što je oko 150 eura, da bih dobila praznu juhu, tekućinu s nekoliko komada krumpira, pljesnivi kruh i dvije polupune čaše čaja ili zašećerenog napitka. Kako bi to moglo biti dovoljno za muškarca, ne mogu zamisliti.’’ I naravno, u takvim uvjetima ljudi se razbolijevaju: dvadeset žena, s kojima je bila zatočena, sve su se razboljele od covida-19 “koji su liječili paracetamolom”. Bez kretanja i primjerene prehrane, “sve su prestale odlaziti u toalet”. “Oprostite zbog detalja, ali ja sam otišla samo tri puta u trideset dana”. To je samo dio opisa jezivih uvjeta u Lukašenkovim zatvorima koje je iznijela novinarka Katarina Karpitska.

Zbog tolike represije, kazao je Nacionalu Andrei Bastunets, “mnogi su novinari bili prisiljeni napustiti zemlju kako bi mogli nastaviti raditi”. Otišao je i on. “Planirao sam na mjesec dana, ali izvan Bjelorusije sam već tri mjeseca, a nije jasno ni kada ću se moći vratiti”, kaže. Gdje je točno, nije posve jasno. Na internetu je informacija da je otišao u Gruziju, ali naravno da nismo inzistirali: važno je da ostane na sigurnom i nastavi obavještavati o razmjerima terora koji provodi režim vlastodršca čiju vlast ne priznaju više ni svijet – osim Vladimira Putina – a ni građani Bjelorusije, što je najvažnije.

Bjelorusi zaslužuju duboko poštovanje zbog njihove borbe za slobodu i demokraciju koja je u tamošnjim uvjetima neusporedivo teža od one koju su prije tridesetak godina vodili ostali narodi srednje i istočne Europe: kao što su mjesecima, usprkos nasilnoj represiji, građani ustrajali na uličnim prosvjedima protiv diktature, tako sada novinari nastavljaju raditi, usprkos nikad snažnijem udaru na njih. “Premda je brutalnost protiv postizbornih prosvjeda donekle jenjala, nastavljena je represija protiv medija i civilnog društva”, kazao je Bastunets za Nacional. “Vlast je medije i javne organizacije nazvala ‘tumorom koji se mora eliminirati’, i najavila ‘čišćenje zemlje od radikalnih elemenata’. Pritvaranje novinara, pretresi, kazneni slučajevi, zatvaranje novina i internetskih portala bjeloruska su svakidašnjica”, kaže Bastunets.

 

U Lukašenkovim je zatvorima trenutno dvadeset devet novinara i medijskih stručnjaka. Troje ih je već osuđeno na zatvorske kazne od 1,5 do 2 godine zatvora. Nekima u pritvoru prijete kazne duže od 10 godina

 

Pa opet, premda je većina medija, s ključnim novinarima, otišla u egzil, novinari nastavljaju raditi, čak i unutar zemlje. “Objektivne i neovisne informacije šire se pretežno internetom. Unatoč činjenici da je većina nezavisnih medija blokirana i proglašena ‘ekstremističkim’, publika može primati informacije putem VPN-a ili društvenih mreža. Nakon izbora, kada je nekoliko dana internet u Bjelorusiji bio potpuno isključen, naglo je porastao broj korisnika alternativnih, telegramskih kanala”, kazao nam je Bastunets.

Iluzija danas nema nitko, ali to ne znači da borba neće biti nastavljena. Sada je potrebna upornost, strpljenje i čuvanje energije. “Svi su horizonti planiranja sada vrlo uski. Nemoguće je predvidjeti kako će se događaji dalje razvijati”, kaže Bastunets. “Vlasti ne smanjuju pritisak na svoje protivnike i tisak”. A opet, “politička kriza ne može se u nedogled nastaviti. Pogoršanje ekonomske situacije u dogledno vrijeme može promijeniti stanje i otvoriti perspektivu”.

Najveći je problem u tome što demokratizaciju Bjelorusije svih ovih desetljeća otežava podrška Lukašenkovu režimu iz Kremlja. “Uistinu, nakon raspada Sovjetskog Saveza, politička granica Europe mogla je proći istočnom granicom Bjelorusije, ali prošla je zapadnom”, razočarano konstatira Bastunets. “Stvaranje sindikalne države između Bjelorusije i Rusije velika je prepreka oslobođenju zemlje od tiranije”. I zato, valja ponoviti – politička podrška, solidarnost i pomoć bjeloruskim novinarima i redakcijama. I, povrh svega, ostati obaviješten, znati što se događa i kako žive ljudi u Bjelorusiji najmanje je što možemo učiniti da barem malo i mi pomognemo u naporu da napokon nestane i posljednja europska diktatura.

Komentiraj