Uz Sartrea i Camusa, André Malraux zasigurno pripada svetom trojstvu moderne francuske proze. Bio je avanturist, otkrivač Azije i optužitelj Zapada; ljubitelj Istoka i poklonik istočnih kultura; nosilac neumoljive borbe za oslobođenje društva od izrabljivača i čovjeka od njegove sudbine; pobornik prevrata i glasnik novog humanizma; tumač poniženih i zlostavljenih; poneseni revolucionar; partizan španjolskog rata, protivnik fašizma i komandant Pokreta otpora; marksistički pisac bez iskrena pristajanja uz marksizam; građanski mislilac i pristaša revolucionarnih ideja.

Godine 1947. predložen je za Nobelovu nagradu književnost, što je Malrauxu bila tek prva u nizu nominacija. Malraux će biti predložen još 1948., 1949. i 1952. prije 1954. godine, kada je tijekom deset godina, dakle do 1964. godine, svake godine predložen od strane barem jedne osobe. Švedska akademija je sredinom 50-ih odbila Malrauxa “sve dok se ne vrati romanu” jer je Malraux o ovom razdoblju  pisao isključivo teorijska djela. Jedan od glavnih konkurenata bio mu je Albert Camus, kojemu je Nobel uručen 1957. godine. Prilikom govora u Stockholmu, Camus je izjavio: “Smatram kako je nagradu trebao dobiti Malraux.” Kada je čuo tu izjavu, Malrauxova replika je bila: “Camusova izjava služi nam obojici na čast.”

Unatoč, dakle, brojnim nominacijama, Malraux nikada nije dobio Nobelovu nagradu, što se danas smatra jednim od većih previda u povijesti te nagrade. Umro je 23. studenog 1976. napunivši 75 godina života.