Predstava kazališta Žar ptica „Malac komalac“ ,koja govori o rušenju predrasuda i tome kako biti drugačiji a ostati svoj, prema dramatizaciji Ane Đokić Pongrašić i u režiji Lawrencea Kiirua, premijerno je trebala biti izvedena u ožujku. Tada, kao i u rujnu kad je ponovno trebala biti premijera, omela ju je korona. No autorski tim je u iščekivanju novog termina za premijeru napravio radioigru uz puno songova koje je skladao Jurij Novoselić Kuzma. Besplatan link bit će na webu i stranici Žar ptice na Facebooku, a jedna od glumica u predstavi i radioigri je Ana-Marija Vrdoljak.

NACIONAL: Što točno znači radioigra i koja je vaša uloga?

Super pitanje! Što je radioigra? Igrala sam u mnogima, znam objasniti, no potražila sam točnu definiciju i pronašla je na mrežnim stranicama HRT-a. Dakle, radioigra za djecu i mlade jest emisija namijenjena djeci u dobi od pet do petnaest godina koja radiofonijskim sredstvima u izvedbi profesionalnih glumaca predstavlja djela suvremenih hrvatskih književnika za djecu i mlade, dramatizacije poznatih klasika dječje književnosti te važne lektirne naslove. U našoj radioigri, kao i u predstavi, igram Komaricu, no u adaptaciji za radioigru igram i pripovjedača, što me posebno veselilo. Lik pripovjedača je neophodan da bi se priča mogla s lakoćom pratiti u drugom mediju koji isključuje vizualno.

NACIONAL: Ta priča će se zapravo moći slušati cijelo vrijeme i može se doživjeti zvukovima i govorom, kako djeca reagiraju? Kakav je medij radio, poznaju li ga djeca dovoljno?

Svaki od triju nastavaka koji se snimaju emitira se srijedom u 19 sati u sklopu programa Žar ptice „Online srijeda“, a svi nastavci bit će dostupni online. Odaziv i reakcije su sjajni! Vjerujem da će „Malac komalac“ za neku djecu biti prvi susret s radioigrom ili radiodramom za djecu i ako im medij radija nije bio blizak, da će im biti otkriće. To je i način promocije radija kao medija. U eri brojnih brzih i kratkih formi koje su djeci plasirane i gotovo nasilno djeluju svojim podražajima, takav sadržaj je pravo osvježenje. Mogućnost da na temelju zvukova sami vizualiziraju priču, potiče razvoj dječje mašte.

NACIONAL: Što je bila glavna svrha, glavni povod?

Svrha i povod bili su osmišljavanje kako s našom publikom ostati u kontaktu i kako i dalje biti dostupan djeci kojoj, sigurna sam, nedostaje kazalište. Iako su kazališta mjesta niskog rizika okupljanja i poduzete su uistinu ozbiljne mjere sigurnosti, razumljivo je da se u jeku pandemije roditelji libe povesti djecu na predstavu. Ovo je način da kazalište bude, doduše u drugom mediju, dio života naše dječje publike. I nadajmo se da je to privremeno jer živa izvedba je neusporedivo jači doživljaj kazališta. I usprkos korona-krizi, budući da su kazališta prazna, pozivam roditelje da nas posjete jer će se djeca sjajno zabaviti u sigurnom okruženju.

NACIONAL: Pretpostavljam da je korona igrala važnu ulogu jer se predstava trebala premijerno izvesti još u ožujku. Je li i to pokazatelj da glumci silno žele raditi, da žele pokazati što znaju? Mnogi pišu, režiraju, organiziraju razne projekte, pa evo, i ovo je jedan takav. Što na to kažete?

Korona je svakako utjecala, u suprotnom bismo svečanu premijeru imali 21. ožujka i radioigra se ne bi dogodila. No u ovim okolnostima za sve nas bio je izazov nastaviti rad i zadržati publiku. Vjerujem da važnu ulogu u stvaranju radioigre ima i autorica teksta Ana Đokić Pongrašić koja je osim što je književnica, autorica tekstova brojnih radioigri za djecu i mlade.

U ovom izazovnom vremenu umjetnici izvedbenih umjetnosti su najviše stradali od svih umjetničkih profesija jer naš rad uključuje živu izvedbu pred publikom, što znači da uključuje okupljanje da bi se konzumirala. To nas je sve nagnalo da, prije svega, budemo kreativni kako bismo mogli raditi svoj posao, jednostavno opstati i da treba osmišljavati nove forme i načine da se bude s publikom. Tu su se kolege glumci i kazališta uistinu pokazali sjajnima. Već ranije je krenuo trend da glumci, osim što igraju, i pišu, režiraju, produciraju, i to izvrsno, no tek je sada to došlo u fokus. Prošla su vremena u kojima se moglo sjediti kod kuće i čekati da vas netko pozove u projekt. Svatko od nas spreman je raditi bilo koji segment kazališnog posla ako će nas to dovesti do publike i sami glumci su nerijetko glavni inicijatori mnogih kazališnih projekata i događanja. Nalazim da je to jako dobro jer smo tako aktivni sudionici kreativnog i organizacijskog procesa nastanka kazališne predstave i kasnije njenog života.

NACIONAL: Predsjednica ste Sindikata hrvatskih glumaca, koji su glavni problemi vaših kolega i kako im pomoći? Je li Ministarstvo kulture i medija dovoljno pomoglo?

Najveći problem imaju kolege koji su bez stalnog izvora prihoda – ili kako ih zovemo, samostalni umjetnici ili freelanceri. Mi koji smo u kazališnim ansamblima s ugovorima na dvije ili četiri godine ili za stalno, ipak smo zaštićeni. Sindikat hrvatskih glumaca dio je Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi čiji su članovi isključivo glumci zaposleni u javnim kazalištima i njegova je uloga pregovarati o kolektivnom ugovoru koji štiti uvjete rada u javnim kulturnim institucijama. Nažalost, usprkos mojoj velikoj želji da se u njega uključe i samostalni umjetnici, to se pokazalo vrlo složenim i gotovo nemogućim. Jedan pravnik i ujedno glavni tajnik HSDK-a zastupa 4000 radnika u javnim kulturnim ustanovama i ne postoje resursi da se bavi specifičnostima naše profesije. Samostalni umjetnici morali bi imati svoje sindikalno udruženje ili možda postoji neko treće rješenje, a za svako od tih rješenja treba truda, vremena i ne samo osviještenosti, nego i aktivnog rada i konsenzusa svih članova naše struke. I prije svega složnosti da se pokrenu procesi. Lako je komentirati i govoriti, no raditi kada smo svi u trci za poslom, to je već nešto. Takve aktivnosti trebaju se profesionalizirati.

U situaciji koronakrize Ministarstvo kulture i medija iskazalo je uistinu volju da pomogne i pokrenulo je dijalog sa svim umjetničkim strukovnim udruženjima kako bi se pronašla rješenja i poduzele mjere pomoći samostalnim i nezaposlenim umjetnicima. Prva financijska pomoć za ožujak već je isplaćena krajem travnja i dalje u svibnju i lipnju. Bili smo gotovo prvi u Europi s tom mjerom, čak prije Njemačke. Trenutačno je otvoren natječaj za sufinanciranje izvedbi nezavisnih kazališta i za financiranje projekata u novim formama za samostalne umjetnike, umjetničke organizacije i strukovne udruge. Usprkos svemu, naravno da je teško. U Londonu operna diva vozi taksi, a u mnogim zemljama kazališta su već dugi niz mjeseci zatvorena.