Amonijak i klor mogu ubiti sve stanovnike Zagreba

Objavljeno u Nacionalu br. 426, 2004-01-13

U Zagrebu je 15 vodozahvata, vodosprema i bazena s ukapljenim klorom te još toliko s amonijakom u hladnjačama ili na klizalištima, uglavnom u gusto naseljenim područjima gdje mogu izazvati značajno stradavanje ljudi, dok je u Hrvatskoj rizičnih mjesta na kojima se nalaze kemikalije koje djeluju u obliku plina više od 500

Ostvare li se katastrofične simulacije hrvatskih stručnjaka toksikologa i inspektora zaštite okoliša u slučajevima lančanih istovremenih eksplozija i istjecanja amonijaka ili klora iz Zagrebačke pivovare, Plive ili nekih pogona na Šalati, područje grada Zagreba, od naselja Vrapče do Dubrave, ostat će bez bilo kakvog oblika života, a posljedice kontaminacije opasne po zdravlje ljudi osjetit će se na području zagrebačkog prstena i gradova Zaprešića, Samobora i Velike Gorice.

U SLUČAJU EKSPLOZIJE Smrtonosne koncentracije amonijaka su na udaljenosti do 850 metara, a tek dalje od 1600 metara nema opasnosti NESPREMNI ZA NESREĆE Država, županije i gradovi koordinacije za slučajeve da istekne otrovni plin imaju samo na papiru i ne mogu djelovati u slučaju nesreće ZEMLJA BEZ PROTUOTROVA Hrvatska uopće ne raspolaže lijekom koji eliminira otrove iz ljudskog organizma, a vatrogasci i policija nemaju zaštitnu opremu EKSPLOZIJA BRŽA OD ZAŠTITE U slučajevima velikih ispuštanja ili eksplozije oblaka amonijaka ne postoji u Hrvatskoj praktički nikakva šansa preživljavanja unutar objekta niti se stigne uporabiti zaštitna opremaScenarij koji podsjeća na apokaliptične scene s filmskog platna, premda teško zamisliv, nije i neostvariv, jer se može sprovesti u djelo, primjerice, istovremenim koordiniranim terorističkim akcijama i diverzijama.

Tako razorne posljedice mogu nastati zbog goleme koncentracije otrovnih i zapaljivih kemijskih spojeva u industrijskim postrojenjima na užem gusto naseljenom gradskom području Zagreba. Osim toga, pouzdano se zna da je Hrvatska na državnoj, županijskoj ili bilo kakvoj drugoj razini u slučaju katastrofa potpuno nespremna, a gotovo 90 posto hrvatskih tvrtki koje koriste otrovne kemijske supstancije uopće nema izrađene planove intervencije.

Primjerice, plan spalionice “Puto” bio je sasvim neprihvatljiv po kvaliteti, a tvrtka “Vir” iz Rijeke, gdje je nedavno došlo do katastrofe s amonijakom, nije imala nikakav plan. Ministarstvo zaštite okoliša nije predvidjelo nikakve kazne za odbijanje izrade interventnog plana.

Nadalje, Hrvatska uopće ne raspolaže antidotom, lijekom koji eliminira otrove iz ljudskog organizma. Vatrogascima se izrazito rijetko nabavlja nužna oprema u takvim slučajevima, stručnjaci Hrvatskog toksikološkog zavoda rade besplatno u pripravnosti i na terenu otkako je bivša ministrica Stavljenić ukinula plaćanje tih poslova, a policija nema praktički nikakvu zaštitnu opremu i šalje ih se kao topovsko meso radi osiguranja na mjestu nesreća. Doda li se tome podatak da u Hrvatskoj zahvaljujući ostavštini bivšeg ministra zaštite okoliša Ive Banca radi samo 25 inspektora zaštite okoliša, umjesto 60 određenih odlukom vlade u prošlom mandatu, Nacionalove prognoze nisu bez temelja, a to nam je potvrdio i vodeći stručnjak toksikološkog zavoda i njezin ravnatelj profesor Franjo Plavšić: “Na području Zagreba ima barem 15 mjesta s ukapljenim klorom (vodozahvati, vodospreme, bazeni) i još toliko s amonijakom u hladnjačama ili na klizalištima. Većina objekata smještena je u gusto naseljenim područjima, primjerice na Šalati ili na Črnomercu, te bi ispuštanje plinovite pothlađene kemikalije moglo izazvati značajno stradavanje ljudi.”

Ravnatelj Plavšić za Nacional je potvrdio nezainteresiranost i nebrigu državnih tijela: “Po narudžbi Ministarstva zdravstva izradio sam i predao u svibnju 2002. Izvješće o rizicima od kemikalija u Republici Hrvatskoj, a trebalo je poslužiti za procjenu stanja te pripremu obrane od diverzija. Original je predan Ministarstvu zdravstva, a kopije su uručene osobno predsjedniku Republike te ministru zaštite okoliša.”

Opsežni tajni dokument dao je popis rizičnih mjesta na kojima se nalaze kemikalije koje djeluju u obliku plina (njih preko 500), popis vrsta i količina drugih opasnih kemikalija, ocjenu mjera sprječavanja nesreća i spremnosti državnih tijela ili službi za djelovanje u slučaju pojave nesreća. Reakcije nije bilo ni od kuda”, rekao nam je profesor Plavšić i dodao:

“Državni stožer na čelu s dr. Goranom Granićem navodno se sastao samo jednom i nikad nije postavio bilo kakva pitanja stručnjacima s mojeg područja. Izvršni državni stožer uopće ne postoji, a odgovarajući stožeri u ministarstvima ne postoje ili su poput Kriznog stožera Ministarstva zdravstva ukinuti dolaskom prošle vlasti.

Na županijskoj razini stanje je bolje samo formalno, jer su svuda osnovani odgovarajući stožeri. Međutim, oni ne funkcioniraju i bolje je da se ne sastaju zbog obično nestručnog sastava. Imamo na tom području iskustva od ranije, a najsvježiji primjer je Eko-stožer Grada Zagreba, koji se sastao tek mjesec dana nakon nesreće na postrojenju ‘Puto’”, rekao je Plavšić.

Na primjeru simulacije ekološke katastrofe eksplozije i istjecanja amonijaka napravljene 2002. u pogonima samo jednog privrednog subjekta “Zagrepčanke” mogla se vidjeti sva razornost apokaliptičnog udara na gusto naseljena zagrebačka područja oko Heinzelove ulice. Problem se pojavio u središtu Zagreba u ljeto 2002. kada se skupocjeno zemljište propale tvrtke u Heinzelovoj htjelo prodati pod svaku cijenu, a bez odvoženja amonijaka to nije bilo moguće. Od Hrvatskog toksikološkog zavoda zatražena je izrada plana intervencija u slučaju katastrofe, a grad je odredio i ustanovu za stručni nadzor. U međuvremenu je izabran izvođač “Rijeka-tank” iz Rijeke, koji je sa svojim podizvođačem “Frigo M” obavio sličan posao s hladnjačama amonijaka u Slavonskom Brodu u tvrtki “Klariko”, također pod nadzorom Hrvatskog zavoda za toksikologiju.

Tek krajem ožujka 2003., nakon odugovlačenja i natezanja, počelo je pretakanje amonijaka, a cijeli je posao završen u drugoj polovici 2003. Primjer simulacija i posljedica eksplozije ili istjecanja amonijaka iz “Zagrepčanke” vrijedi i za sve druge tvrtke na području grada Zagreba koje u svom radu upotrebljavaju amonijak, a u obzir se uzeo najgori mogući scenarij.

U slučajevima velikih ispuštanja ili eksplozije oblaka amonijaka nije postojala praktički nikakva šansa preživljavanja unutar objekta niti se stigla uporabiti zaštitna oprema. U razmatranje se uzela mogućnost teškog razaranja u jednoj od prostorija strojarnice, gdje se nalazila najveća količina amonijaka u nekoliko spremnika. Simulacije pokazuju kako bi se uz potpuni izostanak bilo kakve intervencije, smrtonosne koncentracije pojavile trenutačno na udaljenosti 300 m od strojarnice, a više od 1000 ppm (parts per milion) na udaljenosti od 850 m. Na otvorenom prostoru bi se mogla očekivati smrt više stotina ljudi, a u bolnice bi se moralo zbrinuti više od 1000 osoba. Krajnja točka dosega, dakle udaljenost na kojoj više nema nikakve opasnosti za zdravlje ljudi, bila je približno 1600 m od Zagrepčanke.

Drugi scenarij ispuštanja plinovita amonijaka u količinama od 1 t posebno je računat zbog većeg broja razloga, a posebno zato što se ni u jednom pojedinačnom spremniku nije nalazilo više od 1 t amonijaka. Radilo se o nešto blažoj varijanti od prethodnog slučaja. Zona trenutačno smrtnih koncentracija protezala se na udaljenosti 180 m od strojarnice, a koncentracija viša od 1000 ppm mogla se očekivati na udaljenosti 400 m. To znači da se moglo očekivati stotinjak ili više mrtvih osoba i više stotina primljenih u bolnice. Krajnja točka dosega iznosila je oko 600 m.

Zatvaranje spalionice otpada “Puto” u zagrebačkom naselju Jakuševac, nedostatak novca za zbrinjavanje opasnog otpada u inozemstvu, nepostojanje planova intervencija u slučaju kemijskih trovanja i eksplozija te nedostatak uređenih odlagališta smeća po europskim standardima doveli su Hrvatsku na rub ekološke katastrofe. Dok dijelovima Dalmacije, osobito Makarskoj, prijete epidemija i zarazne bolesti koje će, po svemu sudeći, zbog razasutog smeća i nepostojanja uređenog odlagališta otpada, unutar gradskih četvrti prenositi štakori i ostali glodavci, milijunskom Zagrebu prijeti kemijsko trovanje.

U proteklih se desetak dana na divljim odlagalištima hrvatske metropole, kao nikad prije u tako kratkom vremenu, posijalo više od 300 staklenih i plastičnih boca s otrovnim i zapaljivim kemikalijama, metalne kante pune smole i pedesetak kilograma neidentificiranog bijelog praha. Palete otrovnih i visoko zapaljivih kemikalija metanola, etanol-sulfata, ksilena, diklor metana, izooktana i propil alkohola prošlog su tjedna bile razasute po zagrebačkoj Pešćenici, ispod Mosta mladosti te na obalama Save u blizini Velike Gorice, a na “ekološki prosvijetljene” Zagrepčane ugledali su se i u Puli gdje je krajem tjedna u obližnjoj šumi netko ostavio 150 boca amonijaka.

Premda posljednji slučajevi odlaganja opasnih i otrovnih kemikalija nisu imali pogubne posljedice po zdravlje i život ljudi, oni su morali potaknuli tromi i neefikasni državni aparat da se konačno pozabavi problemom zbrinjavanja otrovnog otpada i rizicima od kemikalija u Republici Hrvatskoj. Gubitkom spalionice otpada “Puto” na zagrebačkom Jakuševcu i nepripremljenošću cementara i termoelektrana na tehnologiju spaljivanja otpada, hrvatskim tvrtkama u kojima godišnje nastaje od 30 do 60 tisuća tona posebnog i opasnog otpada jedina je mogućnost da otpad spaljuju u inozemstvu. Međutim, takva su rješenja u kroničnoj besparici nerealna, a uza sve to, procedura oko izvoza može potrajati mjesecima dok se u međuvremenu otpad odlaže u ilegalnim skladištima ili ga se razbacuje po divljim improviziranim odlagalištima. Izvozna cijena tone opasnog otpada bez troškova prijevoza kreće se oko 2500 eura, a hrvatske bi tvrtke izvozom opasnog otpada morale potrošiti približno 150 milijuna eura.

U tako neuređenom sustavu odgovornosti i zaštite pred mogućim kemijskim katastrofama, slično nedavnoj s istjecanjem amonijaka u riječkoj tvrtki “Vir”, nitko ne može reći da može izbjeći katastrofu ili da će posljedice eventualnih havarija uspjeti svesti na minimum.

Ne tako davno, u veljači 2001., stanovnici Soblinca u blizini Sesveta s boravištem u neposrednoj blizini MUP-ova skladišta prijavili su zdravstvene poteškoće koje su povezivali s nepoznatom tvari uskladištenom u čuvanoj zgradi. Uz stalno nadraživanje sluznica dali su podatke o mučninama, glavoboljama, općoj malaksalosti i slučajevima povraćanja. Ispitivanjem kemikalija uz kasniju kemijsku analizu utvrđeno je da se u podrumskom skladištu nalazilo 35 bačvi s nekoliko tona klorbenzaldehida, malononitrila, piperidina i suzavca. Na nekoliko bačvi utvrđena su oštećenja nastala korozijom kroz koja su kemikalije izlazile u zrak i zemlju. Pare kemikalija prodirale su u otvorenu atmosferu kroz otvore za prirodnu ventilaciju i zbog toga su se njuhom mogle otkriti na udaljenosti od 25-50 m. Kemikalije su bile smještene u neadekvatnom prostoru iz kojeg ih nije jednostavno i lako transportirati, dio spremnika je bio u vrlo lošem stanju i prijetila je opasnost njihova raspada tijekom manipulacije i transporta. Nacional doznaje da je otrovni teret nakon toga neko vrijeme bio zbrinut na potpuno neadekvatan način i bez ikakve zaštite u prostorima tvrtke “Chromos-Pigmenti” u stečaju na Žitnjaku, a tek je nedavno napustio Hrvatsku.

Većina Zagrepčana i ne zna da se u prostoru tvornice “TEŽ” u Folnegovićevoj ulici prema najnovijim podacima nalazi 150 tona infektivnog otpada iz zagrebačkih bolnica koji čine krvave gaze, injekcije i dijelovi ljudskog tijela. Prostor se čuva običnim lokotom i žičanom ogradom, a novca za njegovo uništavanje izvan Hrvatske nema.

U ništa boljoj situaciji nisu ni Riječani s jamom Sovjak u kojoj se nalazi 250 tisuća kubnih metara raznih maziva ili Vukovarci s odlagalištem na kojem se nalazi 10 tisuća tona automobilskih guma tvrtke “Rubik” iz Zagreba s pogonom u Vukovaru.

Spomenute eko bombe i puno veći broj onih za koje se ne zna postaju tihi i podmukli ubojice izazivajući kancerogene bolesti i bolesti dišnog sustava. Za razliku od spomenutih posljedica divljih odlagališta opasnog otpada, gore navedene posljedice eventualne eksplozije i isparavanja klora, amonijaka ili vinil klorida ne prijete samo Zagrebu nego i Dalmaciji i Primorju.

Otrovnost i ubojitost spomenutih kemijskih spojeva i tvari na drugim lokacijama izvan Zagreba također potvrđuju simulacije Hrvatskog toksikološkog zavoda. Slično primjeru simulacija posljedica štetnog djelovanja amonijaka na primjeru “Zagrepčanke”, Hrvatski zavod za toksikologiju učinio je isto i za mogućnost katastrofe s otrovnim i zapaljivim vinil kloridom u Kaštelima koji čeka odlazak u Makedoniju. Iz simulacija kretanja oblaka vinil klorida u prvih desetak minuta nakon nesreće na udaljenosti od 160 m sve bi osobe na otvorenom umrle zbog hipoksije, odnosno nedostatka kisika.

Na moru bi bilo zahvaćeno vrlo široko područje, a poseban problem je mogućnost izazivanja eksplozije i požara oblaka zbog iskrenja na motorima plovila. S druge strane, osobama na plovilima prijeti opasnost od hipoksije kad su blizu obale. Znatno je veća opasnost od požara ili eksplozije oblaka vinil klorida. S obzirom na činjenicu da se eksplozija može javiti pri koncentracijama vinil klorida 3,8-31 % vol, očekuje se eksplozija na svim područjima s takvim koncentracijama. To znači da centar eksplozije može nastati čak 500 m daleko od objekta, gdje se kod najgoreg mogućeg slučaja očekuju koncentracije od 35.000 ppm vinil klorida. Eksplozija oblaka u takvom slučaju ne bi se mogla usporediti s najgorim mogućim slučajem raspravljanim, ali bi krajnja točka dometa iznosila oko 50-100 m od centra eksplozije.

Ako bi centar eksplozije bio u naseljenom području Kaštel Gomilice, očekuje se smrtno stradavanje ljudi u krugu od 50 m uz rušenje zidova i eventualnu pojavu požara oblaka. Jako je važno naglasiti da su sve simulacije rađene za brzine vjetra 1,5 m/s, što je zapravo lahor ili čak tišina, a u ovom području pušu mnogo snažniji vjetrovi, pogotovo bura i jugo. Uz očekivane vjetrove oblak bi bio brzo raznijet, a posebno pri buri poznatoj po čestim promjenama brzine pa čak i smjera. Kod očekivanih vjetrova incident bi trajao kraće i bile bi na svim mjestima dosegnute niže koncentracije VCM u oblaku. Uz simulirane uvjete lahora sasvim sigurno se može očekivati razvijanje paničnih reakcija na svim područjima preko kojih bi oblak prešao bez obzira na visinu koncentracija vinil klorida u njemu. Simulacije pokazuju kako bi kod blagih sjevernih vjetrova bio zahvaćen Marjan s koncentracijama vinil klorida od 1.000 ppm ili više, a prema urbanom dijelu Splita vjetrovi su rijetki, što ne znači da u slučaju nesreće neće okrenuti baš prema gradu. Posebna izračunavanja pokazuju kako bi se u zatvorenim objektima grada Splita mogle dostići koncentracije od 100 ppm ili više, a u Kaštel Gomilici bi se u zatvorenim objektima našle koncentracije više od 1.000 ppm.

Kada je riječ primjerice o katastrofi potpunog ispuštanja klora i spremnika veličine 1 tone napravljena je simulacija u tvrtki “DIOKI” s Krka. Pretpostavlja se da bi pri uvjetima slabog vjetra ili bez njega područje na udaljenosti 400-500 metara bilo zona smrti za sve koji bi se našli na otvorenom, a teže ili manje posljedice osjetili bi građani na znatno većoj udaljenosti od objekta.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić