epa

Amerika prepušta Europu Rusiji

Objavljeno u Nacionalu br. 444, 2004-05-18

Kao posljedica Busheve politike jača europsko nezadovoljstvo prekoatlantskim odnosima: istodobno, sve više glasova u Washingtonu traži da Amerika prepusti sigurnost EU-a samoj Europi i Rusiji, kako bi se mogla koncentrirati na samovoljne intervencije u svjetskim kriznim žarištima

Utjecaj predsjednikovanja Georgea W. Busha na međunarodni terorizam, sigurnost na Bliskom istoku i prekoatlantske odnose sve se više u Washingtonu stavlja pod povećalo. Rastu optužbe da je Bijela kuća na sva tri polja pokrenula sile za koje će trebati godine, pa i desetljeća da se stave pod kontrolu. U ovoj nestabilnoj jednadžbi, tri su glavna sigurnosna scenarija američko-europskih odnosa na koje se iduća američka administracija treba usredotočiti: euroatlantski, eurocentrički i euroazijski.

OPASNOST OD ‘ŠPANJOLSKOG EFEKTA’ Španjolska i drugi saveznici nastavit će se distancirati od Amerike zbog terorističkih napada na ciljeve u Zapadnoj Europi NEIZVJESNA EVOLUCIJA EUROPSKOG PROJEKTA Europski projekt nastavlja s razvojem bržim nego što su njegovi arhitekti predvidjeli, a konačni oblik i sadržaj je neizvjestanU najboljem mogućem svijetu, jaka europsko-američka sigurnosna veza održavala bi se primarno kroz NATO, kao i bilateralnim vezama s većinom europskih država, posebno sa strateškim i najpouzdanijim američkim partnerima na istoku i zapadu Europe. SAD bi katkad djelovao unutar NATO-a, a nekad izvan njegovih okvira, kako je tradicionalno čini.

Ali Washington bi i dalje mnogo ulagao u NATO, politički i vojno. Organizaciju bi promatrao kao neprocjenjivo sredstvo za održavanje sigurnosti u Europi i rješavanje niza mekih i tvrdih sigurnosnih prijetnji te za sigurnosne misije u regijama poput Bliskog istoka, Kavkaza i srednje Azije.

Iako bi između zemalja NATO-a moglo biti divergencija, poput potpore ili protivljenja pojedinim američkim stavovima, one ne bi ugrozile koheziju i kontinuitet Saveza. NATO bi bio voljan i spreman za borbene i mirovne misije uz bok Americi ili pošto američke snage obave glavne vojne operacije. U tom bi scenariju NATO-ova Response Force bila potpuno spremna za raspoređivanje na misije uz pristanak Saveza. NATO bi se tako pretvorio u uvjerljivog sigurnosnog igrača izvan šire Europe. Atlantski bi se savez nastavio širiti na pet do sedam zapadnobalkanskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, te pet zemalja s Crnog mora.

Ipak, obzirom na rastući rasjed između Washingtona i EU, eurocentrički scenarij čini se izglednijim. Čak ni Kerryjeva administracija možda neće moći preokrenuti prevladavajući trend. U tom bi scenariju sigurnosni odnosi Europe i Amerike bili srezani. EU bi razvijala vlastitu sigurnosnu i vanjsku politiku, a SAD bi se držao na distanci.

Kreatori politike s obje strane Atlantika možda će se složiti da je NATO potrošen i da europsku sigurnost treba nadzirati sama EU. Iako se NATO neće formalno raspustiti, zapovjedništvo će biti predano Europi, u kojoj će SAD zadržati samo nominalnu vojnu prisutnost. Ipak, Amerika bi mogla zadržati neke kontingente na teritoriju saveznika kao dio međunarodne kampanje protiv terorizma.

Europska obrambena struktura ocrtat će se kako EU bude preuzimala NATO-ove misije u BiH i na Kosovu. Dugo planirane europske Snage za brzo djelovanje konačno će se aktivirati. Pojedine države iz EU i izvan nje sudjelovat će u američkim misijama na drugim kontinentima. Ipak, europski sustav sigurnosti ostat će koncentriran na Europu.

U konačnici, NATO će kao transatlantska institucija prestati biti koherentan vojni savez. Njegovi će politički elementi značajno oslabiti, jer ih neće podržavati vojna komponenta, pa će se obale Atlantika još više udaljiti. Ipak, opadanje NATO-a bez porasta sigurnosnih mogućnosti EU moglo bi ojačati bilateralne odnose Washingtona s pojedinim europskim državama.

“Španjolski efekt” mogao bi pojačati transatlantske podjele. Španjolska i drugi saveznici distancirat će se od Amerike zbog terorističkih napada na Europu. Distanciranje će ubrzati eskalirajuća i neprekidna pobuna u Iraku s porastom broja žrtava među vojnicima koalicije i javnim mnijenjem u zaokretu prema povlačenju iz koalicije.

U trećem, eurazijskom scenariju, političke i sigurnosne podjele između Amerike i Europe postale bi nepremostive, a obje strane ne bi više htjele ulagati u budućnost. Stara poratna formula prema kojoj treba držati “Ameriku unutra, Njemačku dolje a Rusiju vani” pretvorila bi se u držanje “Njemačke i Francuske gore, Rusije unutra i Amerike vani”.

Vanjska i sigurnosna politika EU postat će u takvim okolnostima konkretnija i neće biti sinkronizirana s Washingtonom. U mnogim će slučajevima biti žestokih neslaganja američkih i europskih vođa oko politike u kriznim zonama. Iako će pojedine europske države imati bilateralne veze s Washingtonom, one će slabiti kroz konsenzualno donošenje odluka u Bruxellesu, kojeg će se članovi Unije sve više držati. Čak i novije članice NATO-a neće moći slijediti američko vodstvo zbog rastuće političke oporbe borbenim misijama, zamora budžeta, negativnog javnog mnijenja i rastućih zahtjeva EU.

Takav štetan razvoj pojačat će ruski dugoročni cilj sistematskog miniranja europsko-američkih odnosa. Cilj je Moskve ojačati europsko-ruski, ili eurazijski, strateški pol u ravnoteži s američkom globalnom prevlasti. Transatlantska neslaganja daju Moskvi prostora da izmanevrira najjači položaj u pitanjima europske sigurnosti.

U središnjoj i istočnoj Europi raste zabrinutost da će u eurocentričkom ili euroazijskom scenariju Kremlj upotrijebiti pravo veta kod najvažnijih europskih odluka o vanjskoj i sigurnosnoj politici. Dok većina novih demokracija podržava euroameričku strukturu, eurazijskoj se alternativi protive Bjelorusija, Ukrajina i Moldavija.

Većina kreatora politike i sigurnosnih analitičara u Washingtonu sklona je prvoj varijanti, ali sve ih je više koje privlači druga mogućnost. Smatraju da će se, ako EU bude mogla održavati sigurnost na širem području Europe, SAD osloboditi za djelovanje u hitnijim i važnijim vojnim operacijama u trenutačnim kriznim područjima. Ipak, i drugi scenarij podrazumijeva određenu komplementarnost u sigurnosnim zadacima.

EU još uvijek odlučuje kojoj se orijentaciji prikloniti i koja najbolje služi njenim dugoročnim interesima. U tijeku su razmirice među vodećim državama oko transatlantskih odnosa i buduće uloge NATO-a. Otvoreno je pitanje utjecaja proširenja NATO-a i EU.

Dva su suprotstavljena mišljenja u regiji o dugoročnim učincima proširenja EU na transatlantsku lojalnost srednjoeuropskih država i domaće okruženje: to su inkluzionisti i deziluzionisti. Takva razmišljanja imaju odjeka među drugim istočnoeuropskim aspirantima i budućim članovima.

Inkluzionističko gledište pretpostavlja da će ove demokracije i tržišne ekonomije ulaskom u Uniju usvojiti standarde, postati strukturalno kompatibilne i utopiti se u paneuropski mainstream. Udaljenost od SAD-a će rasti, što će se pogotovo moći uočiti na diplomatskom, vojnom i političkom planu.

Štoviše, kako je većina srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja demografski mala i ekonomski slaba, njihov će potencijalni proamerički utjecaj biti ograničen. S vremenom, antiameriči ili aamerički utjecaji ojačat će među mlađom generacijom, koja se neće sjećati važnosti Amerike u oslobođenju svojih zemalja od komunizma i sovjetskog utjecaja.

Inkluzionisti tvrde da će nastajuća europska sigurnosna i vanjska politika postati popularnija, ili barem manje podložna otporu. Posebno kad se smanji potrošnja na programe obrane, a umiješanost u borbene akcije izvan Europe zamijeni povremenim angažmanima u mirovnim misijama. Neka verzija “utvrde Europe” pojavila bi se tada u sigurnosnoj sferi nalik “utvrdi Amerika”.

Inkluzionističke argumente ojačava rastuća frustracija u nekoliko istočnoeuropskih prijestolnica koje smatraju da im se Washington nije dovoljno odužio za podršku na Bliskom istoku. Pitanja poput viza za ulazak u SAD, neplaćenih iračkih dugova ili ograničenja u dobivanju ugovora za obnovu Iraka povod su nezadovoljstva u Poljskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj.

Čini se da je Washington uzimao podršku istočnoeuropskih zemalja na kontroverznim pitanjima zdravo za gotovo. To bi mogao biti ključan argument za jačanje antiameričkih ili proeuropskih osjećaja u godinama koje dolaze. A podrška javnosti vojnim misijama u Iraku i Afganistanu sada je u najboljem slučaju mlaka u cijeloj regiji i može samo opadati.

Iako je većina srednjoeuropskih i istočnoeuropskih vlada javno podržala Washington, uz cijenu zatezanja odnosa s EU, oni pozorno prate raspoloženje domaće javnosti i stavove oporbe. Katkad daju proturječne izjave da zadovolje i Bruxelles i Washington. Takav pristup moglo bi postati jako teško održavati.

Nasuprot “inkulzionisitčkoj” poziciji, “deziluzionisti” smatraju da će članstvo u EU potaknuti diplomatske i političke nesuglasice, ekonomske probleme i socijalne nemire. Lakše će biti okriviti Bruxelles ili ustvrditi da male zemlje ne dolaze do izražaja u europskom mainstreamu. Neki istočnoeuropski političari pokušat će održati rejtinge kritizirajući politiku Bruxellesa iako će pratiti procese integracije.

U ovom će scenariju članstvo u EU poslužiti za jačanje nacionalističkih tenzija i stvoriti antieuropsko raspoloženje u novim članicama. Paradoksalno, priključenje EU će ojačati veze s Amerikom. Ipak, nisu svi euroskeptici čvrsti atlanticisti. Populisti su skeptični prema oba međunarodna aranžmana i boje se dominacije Bruxellesa ili Washingtona. To je kompleks male države u vanjskoj politci, čak ako i nema naglašenu ksenofobičnu komponentu i ne vodi u striktni izolacionizam.

Bruxelles pak minimizira ili zanemaruje inpute novih demokracija u nastajuće vanjske i sigurnosne politike, i to bi mogao biti uzrok raskola i nesuglasica. Štoviše, tri blatičke države nemaju razloga da oslabe proamerička stajališta ako Rusija nastavi rasti i širiti se pod Putinovim autoritarnim vodstvom.

Utjecaj ulaska u EU na domaće prilike varirat će u regiji. Gdje se ne zadovolje ekonomska očekivanja, izolacionističke i antieuropske struje mogu privući glasače nacionalističkim strankama. Ako poljoprivredni sektor bude ispaštao zbog zahtjeva EU, konkurencije i smanjenih poticaja, populizam i protekcionizam mogli bi zadobiti veći utjecaj. Rast nezaposlenosti na istoku mogao bi pojačati populistički radikalizam među rastućim mladim lumpenproletarijatom.

Gdje Bruxelles bude omekšao poziciju prema Moskvi, uslijedit će i diplomatski otpor. Ako imigracija postane važno pitanje, ojačat će ksenofobični osjećaji prema useljenicima. Štoviše, ako se razvije Europa u dvije brzine, moglo bi doći do političkog resantimana na istoku i u srednjoj Europi, koja će osjećati da je zapadnoeuropske sile izostavljaju.

Europski projekt ipak nastavlja s ubrzanim razvojem, bržim nego su ga njegovi arhitekti predvidjeli. Ipak, konačni oblik, forma i funkcija ostaju neizvjesni, kao i evolucija transatlantskih odnosa. Iako će svaki novi član EU i NATO-a imati glas u određivanju budućnosti međunarodnih ustanova, neki će otkriti da su manje jednaki od drugih. I svi će pozorno pratiti predstojeće američke izbore da vide hoće li “Bushova doktrina”, koja se doima odlučnom da izgradi “utvrdu Amerika”, ojačati, ublažiti se ili preokrenuti.

Komentiraj