Aljoša Šerić na glazbenoj sceni pojavio se s rock grupom Ramirez 2004. i glazbenim izričajem naslonjenim na brit rock, a tijekom desetak godina karijere objavio je četiri studijska albuma. Malo prije raspada Ramireza, Šerić je uz svoj redovni posao pravnika osnovao novu grupu Pavel i predstavio nježniju, poetičniju stranu svoje osobnosti i s komercijalnijim pop pjesmama postao jedan od traženijih domaćih autora te ostvario solidan uspjeh na domaćim top listama.

Nedavno je Pavel objavio četvrti album “Družba krivih odluka” koji je Šerić predstavio u razgovoru za Nacional. Komentirao je utjecaj autora hrvatske zabavne glazbe na njegov rad, govorio o početku karijere s Ramirezom i zašto je aktualni singl nazvao “Lažu devedesete” te je otkrio što mu predstavljaju devedesete i može li živjeti od glazbe.

NACIONAL: Kritičar Zoran Tučkar nakon vašeg koncerta u Tvornici kulture napisao je kako je bilo “lijepo vidjeti i čuti pjesme koje su uzele ono ponajbolje od Runjića, Balaševića, Dedića i Dujmića”. Koliko su oni utjecali na vas i vašu glazbu?

Puno. Naslušan sam indie glazbe, alternativne i alt countryja, ali oduvijek volim šlagere i hrvatsku zabavnu glazbu. Drago mi je što je Tučkar to prepoznao, ali i ne samo on. Mislim da nitko ne pazi baš previše na taj dio hrvatske glazbene povijesti tako da je pokuša osvježiti kroz neke nove pjesme i aranžmane. Barem da pokuša taj glazbeni izraz kanalizirati u novim pjesmama. Ja se posebno ne trudim da baš tako zvučim, ali definitivno je to glazba na kojoj sam odrastao. Hrvatska zabavna glazba do kraja 80-ih godina bila je fenomenalna.

NACIONAL: Prije Pavela osnovali ste Ramirez i objavili četiri rock albuma koji se razlikuju od srednjostrujaškog popa Pavela. Zašto ste promijenili žanr?

Nije da mi sad imamo puno više publike s Pavelom, ne sviramo u dvoranama, iako je činjenica da se pjesme Pavela ipak više vrte na radiju i to je očekivano. Pavel svira estradnu glazbu, ali ne u onom negativnom smislu. Pokušavamo biti pametna strana te estrade. U međuvremenu su mi se promijenile slušalačke navike. Autori s kojima sam pričao pišu pjesme kakve slušaju ili kakve bi voljeli slušati. Ja sam jednostavno počeo sve manje slušati alternativni i britanski rock, a sve više sam se vraćao velikim lijepim pjesmama s razvijenim i bogato aranžiranim melodijama. Sve češće slušam orkestre i violine, pa se zapravo i dogodio prijelaz s Ramireza na Pavela.

‘Nisam u Unisonu, znam da pokušavaju nešto postići, ali nailaze na veliki otpor. Udio hrvatske glazbe u eteru trebalo bi povećati na 40 posto, a bio bih sretan da je barem na 20′

NACIONAL: Je li upravo zbog vaše naslušanosti indie i alternativne glazbe, pristup pop pjesmama Pavela drugačiji i prihvatljiviji većem broju publike?

Moguće je i to. Da sam samo slušao zabavnu glazbu, ne bi to tako zvučalo. Vjerojatno bi sve nalikovalo polkama.

NACIONAL: Dio glazbenih kritičara i publike tek sada prepoznaje vaš rad s Ramirezom koji je bio slabo zastupljen u eteru zbog orijentacije na nešto žešći rock. Kako to komentirate?

Imamo veliki problem s hrvatskim radijskim stanicama. Kako zbog formatiranog programa tako i zbog toga što ne ispunjavaju svoju obavezu prema zakonu o elektroničnim medijima da moraju puštati najmanje 20 posto hrvatske glazbe. Jasno mi je da vlasnici tih radijskih stanica brane svoje interese jer je najvećem broju riječ o privatnim stanicama. Dakako, tu treba izuzeti Hrvatski radio koji emitira i više od 20 posto hrvatske glazbe. Većina ostalih stanica u privatnim je rukama, a njihovi vlasnici se pitaju zašto da njima netko soli pamet i govori im kakve pjesme moraju puštati i što moraju raditi jer im je najvažnije da isplaćuju plaće sebi i svojim ljudima i da imaju što veći marketinški kolač. Međutim, ne treba smetnuti s uma to da je na tim hrvatskim glazbenim urednicima velika odgovornost što se tiče odgoja i utjecaja na ukus publike jer smo pojavom interneta izgubili cenzuru. Ne onu cenzuru kakvu smo imali za vrijeme Jugoslavije, kada se odlučivalo što je šund a što ne, nego cenzore koji će od tisuću pjesama probrati njih stotinu koje zadovoljavaju kriterije kvalitete. Tu radio ima moć pa smatram da bi se tih 20 posto zakonskih trebalo poštovati.

NACIONAL: Prije nešto više od godinu dana u razgovoru za Nacional spominjali smo da je jedan od primarnih ciljeva Hrvatskog glazbenog saveza – Unison, čiji ste tada bili glavni tajnik, podizanje tih 20 posto na 40 posto. Što ste u međuvremenu postigli?

Ja više nisam u Unisonu, ali koliko znam, ništa se nije promijenilo. Oni i dalje rudare, kopaju i pokušavaju nešto postići, ali imaju veliki otpor. Prije godinu dana govorio sam da bi se udjel hrvatske glazbe u eteru trebao povećati na 40 posto, a sada bih bio sretan da se barem tih 20 posto ispunjava. Problem je u tome što nema nikakve prekršajne odredbe koja bi određivala nekakvu vrstu sankcija ako netko ne ispunjava tih obaveznih 20 posto. Ne moramo možda imati 40 ili 50 posto koliko imaju na primjer Francuzi, ali da barem imamo tih 20 posto i da postaje sankcije. Barem da su vlasnici tih stanica svjesni toga da krše zakon.

NACIONAL: Zbog čega ste izašli iz Unisona?

Više nisam imao vremena posvećivati se radu u toj udruzi s obzirom na posao, bend i skladanje, pa smo zaključili da je bolje da netko drugi preuzme tu dužnost. Unison je lijepa priča, rade bitne stvari za glazbu i držim im palčeve da budu što uspješniji.

NACIONAL: Zbog čega se u Hrvatskoj sve manje vrednuju kreativni autori koji stvaraju iz ljubavi prema glazbenoj umjetnosti od komercijalno uspješnih autora koji stvaraju isključivo zbog zarade?

Dogodio nam se kapitalizam. Dogodila se ljudima promjena svijesti jer je imperativ postao da treba zaraditi što više novca jer što ga više zaradiš, to će te više cijeniti. Tako je u svakoj vrsti djelatnosti u kapitalizmu pa i u glazbi. Ja poštujem ljude koji znaju zaraditi novac svojom glazbom. Kao dobar bravar koji zna dobro popraviti bravu pa ćeš uvijek zvati njega. Međutim, umjetnost je nešto drugo. Nisam više u Unisonu, ali se nadam da se ipak radi na tome da se razluče te dvije stvari. Sada imamo Cesaricu i Porina.

Uvijek je na Porinu bio problem jer su se miješale kruške i jabuke. Čule su se primjedbe na račun toga što je grupa Mayales dobila Porina za album godine jer se njeni albumi slabo prodaju. Porin je po članku 1 Statuta Porina nagrada za umjetničko djelovanje, za najveće kreativne dosege u glazbi. Stoga ne bi smjelo imati nikakve veze je li netko prodao tisuću albuma ili sto. Slično je i s Oscarima. “Transformeri” sigurno nikada neće dobiti Oscara za najbolji scenarij. Zato su Mayalesi dobili Porina za album godine. Sad imamo Cesaricu i to je nagrada koja treba vrednovati koliko je tko prodao nosača zvuka, koliko tko ima klikova na YouTubeu i koliko su se pjesme vrtjele na radiju. Zbrajanjem tih triju elemenata i glasova publike dobit ćemo hit godine i to je ok. Konkretno i HDS mora paziti na dio svog članstva koje radi glazbu kako bi zaradili na njoj, ali i na članstvo koje radi zbog same ljepote glazbe i stvaranja. Ponekad je jako teško pomiriti te dvije strane.

NACIONAL: Na vašem novom studijskom albumu “Družba krivih odluka” primjetna je nostalgija pa i tugovanje za prošlim vremenima i mladošću koji se više ne mogu vratiti. Zbog čega?

Istina, ali se ipak nadam da više prevladava emocija u smislu odrastao sam, ali dobro je. Iznenađeni smo što nam se to zapravo dogodilo jer sad više ne možemo piti do pet ujutro, nemamo više 28 godina i sada smo očevi i majke. Sad možemo početi tulumariti u podne i završiti u deset navečer. Djeca i mamurluk ne pašu baš najbolje zajedno. Ništa drugo nije se bitnije promijenilo. Meni je možda čak danas i ljepše u životu. Imam poznanike koji dosta drugačije doživljavaju tu situaciju i kojima je to lijepo, ali im je veliki teret. Ja taj teret ne osjećam previše.

NACIONAL: Zbog čega ste album defetistički nazvali “Družba krivih odluka”?

Defetizam je samo na prvu, zapravo nema krivih odluka, tu ne mislim na odluke kao što su opljačkat ću kladionicu i istući ženu, to je kriva odluka kako god okreneš. Prvenstveno sam mislio na odluke poput promjene mjesta življenja, posla, partnera, često se takve “nazovi” pogrešne protekom vremena pokažu itekako ispravnima.

NACIONAL: Za singl “Lažu devedesete” mnogi su pomislili da govorite o politici, ali vi ste se uhvatili devedesetih kao svojih formativnih glazbenih godina.

Dobro ste to shvatili. Nedavno su me pitali zašto nisam još više zaoštrio u toj pjesmi jer ponekad treba reći nešto više i osvrnuti se na socioekonomsku i političku situaciju u državi, ali ja to nisam nikada radio niti mislim da bih to znao napraviti kako treba. Malo sam se dotaknuo politike jer sam na kraju pjesme rekao “Devedesete se smiju i šalju pozdrave, devedesete ti mašu, još nisu gotove”, s obzirom na to da se zadnje dvije godine osjeti jačanje nacionalizma i čuje zveckanje oružja pa mi se čini kao da smo u devedesetima. Moje sjećanje na devedesete je takvo da se sjetim uzbuna, ali ću iskreno reći da imam čudnu ugodu jer kada bih čuo uzbunu, a tada sam bio u srednjoj školi, znao sam da nema testa iz matematike jer idemo u podrum. Tek kasnije razmišljaš o tome da netko može i poginuti. Prvo se sjetim srednjoškolskih zaljubljivanja i sve te ugode koju nosi adolescencija, a ona pomaže da se osjećaš kao da držiš svijet na dlanu, a tek onda se sjetiš da je to desetljeće zla.

NACIONAL: Kada ste se iz Splita preselili u Zagreb? Jeste li tijekom odrastanja razmišljali o sebi kao glazbeniku i autoru, maštajući o uspješnoj karijeri?

Preselio sam se 1989., u osmom razredu osnovne škole. U osnovnoj školi imao sam mali kazetofon na koji sam snimao svoje pjesme. Imao sam bujnu maštu pa dok su drugi igrali nogomet, ja sam imao imaginarnog glazbenika koji je imao svoju uspješnu karijeru, a zvao se Peter Williams. On je stalno bio na turnejama i snimao albume. Odličan gitarist i pjevač. Čak sam smišljao i zapisivao imena njegovih pjesama. Zapravo sam vodio njegovu karijeru u svojoj mašti. Imao sam ja i imaginarnog režisera. S te strane zamišljao sam neke svoje pjesme jednog dana.

NACIONAL: Je li vaša karijera danas slična karijeri vaše imaginarne glazbene zvijezde iz djetinjstva?

Ma ne, jer je on bio Amerikanac i svirao je na stadionima. Najsličniji je bio Peteru Gabrielu. Nisam u to vrijeme pisao ozbiljne pjesme, to sam počeo tek u ranim 20-ima, ali nadam se da ih nitko neće nikada pročitati. Prva normalna pjesma koju sam napisao bila je “Iste cipele” za Ramirez. To je bilo u mojoj 26. Dakle, dosta kasno sam ozbiljno startao. To je bila prva pjesma za koju sam pomislio da bi je netko mogao pustiti na radiju. Sve prije toga bilo je jako loše.

NACIONAL: Kada ste odlučili osnovati Ramirez?

Ramirez je već postojao, ali sam ja samo pjevao i nisam pisao pjesme. U jednom trenutku je tadašnji gitarista koji je pisao pjesme izašao iz benda i bila je situacija ili ćemo prekinuti rad ili ću ja početi pisati pjesme i tako sam počeo pisati. Sjetio sam se Petera Williamsa iz svoje mašte i pomislio ako je mogao on, mogao bih i ja.

NACIONAL: Nakon četiriju albuma s Ramirezom, četiriju s Pavelom i niza hitova, možete li živjeti samo od glazbe?

Sve je bolje i bolje. Na žalost ili na sreću jer još uvijek ne znam je li to dobro ili nije, ali sve manje se bavim pravom. Nisam se prestao baviti pravom i to ne planiram, a i neću se ispisati iz Komore jer je ponovo upisivanje skupo i iznosi pet tisuća eura. Taj novac nemam, ali glazba prevladava i bilo bi lijepo da u jednom trenutku mogu živjeti samo od nje. Ne znam hoće li se to dogoditi, ali sve ide u tom smjeru. To je kombinacija više faktora. Imamo više hitova, češće nas vrte i samim time imamo i više koncerata pa su ti prihodi toliki i da se ne bavim pravom, mogao bih živjeti relativno normalno od glazbe.