Akcija #HRTsvima: Priče novinara: “Bilo me sram reći da radim na HRT-u, zato sam otišla”

Na Twitter profilima Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, pod oznakom ‘#HRTsvima‘, u sklopu akcije ‘HRT svima, a ne samo njima‘ već se danima objavljuju ispovijedi bivših, ali i sadašnjih novinara Hrvatske radiotelevizije o cenzuri, pritiscima na novinare te razlozima zašto su otišli s HRT-a.

“Borba za neovisan javni servis borba je za demokraciju i slobodno novinarstvo. HRT proživljava krizu najveću dosad. Bivši ravnatelj je u pritvoru, a novi se bira u problematičnom postupku, po problematičnom zakonu. Pitali smo kolegice i kolege koji su godinama radili na HRT-u zašto su otišli. A mnogi su otišli i napravili sjajne karijere u drugim medijima ili na drugim poslovima”, poručili su iz HND-a i SNH-a.

Podsjetili su da je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek 15. sijčnja 2019. godine izjavila da u hrvatskim medijima ‘ne postoji cenzura’ te da im pravosuđe nije prijetnja.

Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko dobio od HRT-a tužbu od 250 tisuća kuna zbog povrede ugleda i časti nakon što je javno govorio o postojanju cenzure na HRT-u. Nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu potvrđeno da je Zovko s pravom govorio o cenzuri.

Ispovijesti o radu na HRT-u su većinom potpisane imenom i prezimenom, no dio ispovijesti je i anoniman. Jedna od anonimnih ispovijedi je ona novinara koji je ‘zbog glupog pitanja’ premijeru Andreju Plenkoviću kažnjen tako što dvije godine nije poslan na teren, o čemu smo pisali u nedjelju.

Napad na novinara HRT-a zbog “glupog pitanja” premijeru!? Kaznili ga tako što dvije godine nije poslan na teren?

Danas novinar na N1 televiziji, Ilija Jandrić ispričao je da je s HRT-a otišao prije deset godina zbog bolje poslovne ponude, ali i lošeg upravljanja javnim servisom te uplitanja politike u uređivačku politiku. “Dovoljan je podatak da nam je tadašnji v. d. glavnog ravnatelja na poslu blokirao pristup Facebooku i Twitteru”, kaže Jandrić.

“Dana 2. kolovoza 2019. premijer Andrej Plenković u Dnevniku je što slikom što tonom bio u više od 50 posto Dnevnika koji je trajao 37 minuta. Nakon što se pojavio u pet priloga, uslijedio je intervju s premijerom u trajanju od 16 minuta. I nije bilo ni prvi ni posljednji put”, navodi se u jednoj anonimnoj ispovijedi.

Još jedna ispovijed govori o novinarki HRT-a, koja je na snimanje važne državne dužnosnice, uz napomenu da ne pita ništa, nakon vožnje od stotinjak kilometara i višesatnog čekanja poslužila tek kao ‘držač mikrofona’.

Prema drugoj ispovijedi, urednica Informativnog medijskog servisa HRT-a izvr+šnom uredniku HTV4 poručila je da se oni ne bave HDZ-om, već SDP-om. “I još doda: “Moji izvori iz HDZ-a su mi rekli da su u krivu politički analitičari koji kažu da su slučajevi Darka Milinovića i Ivana Penave teme o unutarstrančkim sukobima u HDZ-u””, navodi se u ispovjedi.

Ljubica Letinić poručila je: “Bilo me sram reći da radim na HRT-u, zato sam otišla”.

Prisjetili su se i situacije kad je glavni ravnatelj HRT-a od novinara tražio da ‘iznese obranu prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika nakon što se MUP požalio HRT-u da taj novinar postavlja previše pitanja o izbjeglicama i migrantima’.

U ispovijedima se spominje i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. “Dnevnik HTV-a je jedini medij u zemlji koji nije objavio ni sekunde o tome da je u izbornoj kampanji autobus predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović imao sudar. Dva dana nakon toga mediji su objavili da je autobus imao još jedan sudar. Opet su svi o tome izvijestili osim Dnevnika HTV-a, koji je vijest objavio tek nakon nekoliko dana, kada je iz Ureda predsjednice o tome objavljeno službeno priopćenje”, tvrde novinari.

Također, spomenuti su i primjeri kad se novinare upozoravalo da na privatnim profilima na društvenim mrežama Facebook i Twitter paze kako pišu o predsjednici, ‘jer ih zovu s Pantovčaka’. Novinari iz dopisništva, pak, pričaju kako se ‘praćenje ministara’ sastoji tek od držanja mikrofona. “”Tema iz turizma” svodi se na to da nabrajamo noćenja gostiju, i uzimamo izjave stranaca u kojima govore da su zadovoljni na odmoru. Za taj posao više uopće nisu potrebni ni novinari, ni obrazovanje”, navodi jedan novinar.

Novinar, koji je na HTV-u proveo 23 godine, govori da nikad nije dobio povišicu ni napredovanje, osim u obujmu i odgovornosti posla. “Ostali koji su napredovali, bili su uglavnom podobni i poslušni. Nije bilo bitno znanje ili stručna sprema. Bitno je da si bio dobar “pravim” ljudima. Nažalost, i danas je tako”, navodi.

Sa svojom ispovijedi javila se i Nevena Rendeli Vejzović. “Otišla sam s HRT-a prije dvije godine kad sam se umorila od stalnih borbi sa sustavom koji jednostavno ne funkcionira, od najslabije plaćenih pa do najviše plaćenih radnih mjesta. Još gore od nepravednih plaća, bilo mi je teško gledati kako se najnesposobniji uspinju po ljestvici moći i uništavaju sve dobro što ostali naprave. Nisam nikad požalila jer na tržištu vrijede obrnuta pravila – koliko i kako radiš, toliko vrijediš. Ono za čim ću uvijek žaliti je program koji HRT zaslužuje, a mogli smo ga imati”, napisala je.

Tomislav Kalousek, također bivši novinar HTV-a koji je ondje radio devet godina u Informativnom programu, u redakciji unutrašnje politike, napisao je: “Prvi razlog je bio što sam prestao vjerovati u novinarstvo kao takvo, drugi što sam prestao vjerovati u televizijsko novinarstvo, a treći što sam prestao vjerovati u televizijsko novinarstvo u okviru HRT-a. Na HRT-u jednostavno nema prostora ni interesa da se bilo koja priča dublje istraži niti to koga zanima. Štoviše, to nitko ni ne želi. U Informativnom smo se bavili u principu samo prenošenjem izjava političara, a mene nije zanimalo da dočekam smrt radeći to. Izboriti se za prostor za bolje novinarstvo je bilo nemoguće jer je HRT eksperiment socijalnog darvinizma, u kojem se smjenjuju klanovi na upravljačkim funkcijama, a za posao ostaje jako malo prostora”.

Dodao je da nije riječ o ‘lijevim i desnim’ klanovima, već o ljudima ovisnima o moći koji sklapaju nove koalicije iz dana u dan, samo da ostanu na upravljačkim pozicijama. Nije, kaže, više želio biti dio toga.

“Negdje 2013. poslan sam na sjednicu Povjerenstva za odlučivanja o sukobu interesa čija je tema bio tadašnji ravnatelj Goran Radman. Ukratko, Povjerenstvo je zaključilo da je ravnatelj prekršio zakon po tri ili četiri osnove. O tome sam sastavio kratki izvještaj za podnevni dnevnik, a za središnji sam radio dužu verziju koja je predviđala da se i sam ravnatelj izjasni. Radman mi se zahvalio što sam ga kontaktirao, pristojno smo pričali desetak minuta, pred svjedocima, i rekao da neće komentirati, a ja sam prilog napravio po pravilima struke, u zadnjem off-u sam spomenuo da čovjek nema komentara. Sljedeći dan je očito ocijenio da mu nije bila dobra procjena i tražio je da se u Dnevniku pusti njegova izjava u trajanju od jedne minute i da mu se ne postavljaju pitanja. To su urednici odbili pa je onda uz puno natezanja izjava puštena, ali je Dnevnik izašao bez potpisanih urednika. Programsko vijeće je tražilo očitovanje od kuće i na kraju je smišljena varijanta da se izmisli da mu ja nisam dao priliku dan ranije da se brani, što bi onda opravdalo njegov potez. Zbog toga sam tužio njega privatno i HRT. Posljedica je bila da jedini u redakciji nisam dobio povišicu (uz dvije kolegice koje su bile na porodiljnom). S obzirom na to nezadovoljstvo svojim statusom, odlučio sam sreću potražiti izvan okvira HRT-a. Čak nisu pristali ni na sporazumni raskid ugovora. No, i da nije bilo tog slučaja, siguran sam da bi otišao s televizije. Jednostavno, u toj kući baš ništa ne funkcionira kako treba, ta tvrtka ne može zadovoljiti potrebe niti jednog čovjeka koji se želi pošteno baviti poslom. Kratkovremeno, može poslužiti mlađem novinaru da stekne iskustvo, ali za sve ostalo – izbjegavati. Ne preporučujem”, zaključio je.

Komentiraj