Adnan Hamidović Frenkie: ‘Grafiti i hip-hop oduvijek su moja sigurna luka, uz to sam lakše prebrodio izbjeglištvo’

Glazbenik Adnan Hamidović Frenkie uz pomoć pisca Borisa Lalića objavio je autobiografiju ‘Koraci’, u kojoj piše o svojim danima izbjeglištva u Njemačkoj te prvom susretu s hip-hop kulturom i grafitima. Pjesma ‘Soundtrack’ s njegova prvijenca iskorištena je za američki film ‘Nevjerojatni Hulk’

Jedan od najpopularnijih repera u regiji, pa tako i u Hrvatskoj, Adnan Hamidović Frenkie iz BiH uz pomoć pisca Borisa Lalića objavio je ovih dana autobiografiju “Koraci”. Iako je riječ o poznatom reperu, Hamidović se u knjizi nije toliko bavio rap scenom, već se pozabavio svojim danima izbjeglištva i prvim susretom s hip-hop kulturom i grafitiranjem.

Adnan Hamidović Frenkie rodio se u Bijeljini 1982. godine. Početkom rata u BiH s obitelji se preselio u Njemačku, gdje je ostao do 1998. Prvi susret s hip-hop kulturom, repanjem i grafitima doživio je Njemačkoj te se pod snažnim dojmom te tada bujajuće supkulture vratio u BiH šireći priču o novom trendu. Nakon niza grafita koje je nacrtao na zidovima i vlakovima širom BiH, Hamidović se sve više okretao repanju te je postao dio jake hip-hop zajednice, sudjelujući u grupi Disciplinska komisija s Edom Maajkom koji je prvi od njih 2002. objavio svoj album “Slušaj mater”. Izuzetno veliku i važnu podršku imali su putem popularne radijske emisije FM Jam na Radio Kameleonu koja se bavila promicanjem hip-hop kulture. Prvi samostalni album “Odličan CD” objavio je 2005. Pjesma “Soundtrack” s tog albuma iskorištena je za američki filmski blockbuster “Nevjerojatni Hulk”.

Do danas je Hamidović objavio preko deset raznih albuma, EP-a i kompilacija i jedan je od najpopularnijih BiH repera i glazbenika. Upravo zbog svog tog uspjeha i ostvarene glazbeničke karijere, odlučio je ispričati priču o svojim počecima te napisao biografiju “Koraci”. Kao suradnika na knjizi pozvao je mladog sarajevskog književnika Borisa Lalića koji ima već četiri objavljene knjige i brojne dramske tekstove. Knjigu “Koraci” objavili su u vlastitoj nakladi uz pomoć Goethe Instituta i tvrtke Red Bull.

NACIONAL: Kako to da ste se odlučili napisati autobiografiju, iako vam nije još ni 40 godina?

Što sam stariji sve više čitam knjige, tako da sam u posljednjih nekoliko godina pročitao dosta knjiga koje su me potakle da počnem razmišljati kakva bi, da je napišem, ispala moja knjiga. Prije nego što sam počeo rad na knjizi puno sam o tome razmišljao, između ostalog i o tome kako će sigurno biti onih koji će smatrati da sam premlad za autobiografiju. Zbog toga sam odlučio da, prije nego što krenem pisati nastavak ove biografije, pričekam da napunim barem četrdeset godina, mislim da će se tada ljudi manje žaliti na tu, za kvalitetu knjige, potpuno sporednu činjenicu. Također, čitajući sve te biografije kojih sam se dočepao, primijetio sam da ima puno kolega koje su svoje priče objavili i dok su bili mlađi od mene, tako da je to razmišljanje pomalo zastarjelo. Bitno je imaš li što ispričati, a ne koliko godina si proživio.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško ispričati svoje intimne strahove, tajne i razmišljanja koja su vas formirala?

Nije mi bilo teško ni najmanje, a jesam puno uživao da ispričam sve onako kako sam upamtio i tako opet još jednom sve proživim u duhu. Bila je to neka vrsta terapije. Istina je da nisam prestar, ali nisam ni premlad, zaboravio sam bio mnoge detalje vlastitog života kojih sam se sada opet sjetio i tako ih još jednom u duhu proživio. Naravno, sva sjećanja nisu bila lijepa, ali sve skupa je bilo jako lijepo iskustvo.

NACIONAL: Za jednog tako cijenjenog repera i pripovjedača poput vas, pomalo buni činjenica da niste sami napisali biografiju, već ste dio svog života ispripovijedali književniku Borisu Laliću koji je to potom uobličio u biografiju. Zbog čega?

Meni je bilo najbitnije da na kraju imamo dobru knjigu, a kako bih to ostvario znao sam da mi treba pomoć. Jedno je pisati pjesme ili kolumne, a drugo knjigu. Također imam veliko poštovanje prema književnosti i nisam se usudio sve to uraditi sam. Zato sam potražio pomoć profesionalnog pisca, pri čemu sam imao sreće da dođem do Borisa Lalića, jer on osim što je pisac voli slušati rap i pratio je rad FM Jam ekipe od samih početaka, kontekst radnje mu je bio dobro poznat.

NACIONAL: Je li on bio vaš izbor ili vam je predložio da napišete biografiju?

Do Borisa sam došao na preporuku nekolicine ljudi iz Sarajeva u čiju preporuku vjerujem, a on je prihvatio odmah. Bio je to sretan spoj, uhvatili smo jak tempo od početka. On je pisao prvu ruku, ja drugu, a na kraju je Boris još jednom prepisao sve, malo drugačije nego što je bilo prije toga, kako bi priča bolje tekla ili kako se na rap sceni kaže za bolji flow knjige.

NACIONAL: U biografiji ste se primarno bavili svojim počecima, prvim susretom s hip-hop kulturom i grafitima, iako ste široj javnosti poznati prvenstveno kao reper. Zašto vam je stalo da se sazna za vašu grafitersku prošlost?

Odlučili smo se fokusirati na taj period iz dvaju razloga. Prvo to nije javnosti poznato, jer tada nije bilo društvenih medija niti sam ja bio poznat. A drugo, to je ono što se krije ispod površine, to sam ja. Meni je stalo da ispričam sve čega se sjećam, tako da su grafiti bili nezaobilazni. Nisam njih nikako mogao zanemariti. To je moj put i moji prvi koraci, iako tada još nije bilo muzike u prvom planu.

NACIONAL: U knjizi temeljito opisujete velik broj noćnih akcija u kojima ste crtali grafite po fasadama zgrada i vlakovima u Tuzli, ali i BiH pa i Njemačkoj. Ne bojite se da vam nakon tog javnog priznanja na kućnu adresu ne dođe račun za svu počinjenu štetu s obzirom na to da i sami u jednom momentu u knjizi pričate kako ste se prepali kada ste saznali da vas traži i policija upravo zbog vaših grafita?

Nije me toga strah, nasmijao sam se kad sam to zamislio. Ispostavili bi mi jako veliki račun. Ne treba zaboraviti da je Bosna i Hercegovina, a posebno ta o kojoj se priča u knjizi, iza prvih godina iza rata, bila puno manje ušminkana i uglađena nego što je danas. Mi, “vrajteri”, iako smo djelovali ilegalno, uljepšavali smo zapuštene zgrade i zahrđale vlakove, zbog čega nas je većina ljudi zapravo voljela kao umjetnike. Svatko normalan više voli vidjeti lijepu srebrenu “bombu” ili moćan šareni “piece” nego oronulu i podbuhlu fasadu, od koje zgrada izgleda kao da je bolesna. A s pravne strane gledano, to su već ionako zastarjela djela.

NACIONAL: Zaslužni ste za promociju hip-hop kulture u BiH. Koliko vam je hip-hop pomogao da prevladate vaše izbjegličke dane u Njemačkoj i odrastanje u BiH nakon ratnih razaranja?

Hip hop je bio dio mog identiteta koji me je u velikoj mjeri zaštitio od opasnosti vanjskog svijeta. Mislim da mogu reći kako je to za mene bilo od presudnog značaja. Zanimajući se za grafite i rap, propuštao sam interes za uobičajene izbjegličke i kasnije povratničke probleme, zbog čega nisu ni oni mene onda htjeli previše. U oba ta moja života, u izbjegličkom, a kasnije u povratničkom bio sam drugačiji od većine baš kao i što je hip-hop bio drugačiji od mainstream muzike. Tako da mi je taj pokret bio sigurna luka i osjećao sam se kao dio nečeg bitnog.

NACIONAL: Jedan od vaših prvih velikih hitova s prvog albuma “Odličan CD” bila je pjesma “Hajmo ih rušit’” koja je kasnije, tijekom velikih prosvjeda u BiH gotov pa postala svojevrsna himna bunta. Što je vas natjeralo da napišete tu pjesmu u kojoj bez zadrške iskreno, jasno i glasno opisujete loše stanje u državi?

U knjizi opisujem da je snimanje te pjesme kao i većine tada bio spontani session za vrijeme FM Jam emisije. Mi nismo previše razmišljali ni kalkulirali, pisali smo o onome što nas opterećuje i okupira. Tada smo te pjesme jednostavno zvali socijala. I kad imaš taj radni naslov, onda rokaš što god ti pada na pamet. To je bio period pred izbore i tada si političare gledao svaki dan na televiziji kako obećavaju kule i gradove, a onda, mjesec dana nakon izbora vidiš da se neće ništa promijeniti. Tako da inspiracije na tu temu nije nikad falilo.

NACIONAL: Jeste li imali kada problema zbog te pjesme i općenito zbog svojih tekstova?

Zbog pjesme “Hajmo ih rušit’” ne. Ta pjesma je bila jako popularna i bila je kao glas naroda, odnosno tako su tada svi mislili. Kod nekih drugih pjesama je dolazilo da manjih problema i sukoba. Znali smo doživjeti pritiske od moćnika, ali s vremenom, kako smo i mi rasli, naučili su da nas je bolje ignorirati nego komentirati i pokušati spriječiti.

NACIONAL: U knjizi “Koraci” pišete kako su vas nakon te pjesme mediji često tražili da prokomentirate stih “Sad i mi imamo Thompsona, zove se Dino Merlin”, no vi ste to izbjegavali koliko god ste mogli. Prošlo je već više od deset godina od te pjesme. Još uvijek smatrate Dina Merlina bosanskom varijantom Marka Perkovića Thompsona?

Ma naravno da ne smatram, to je pretjerivanje mladog repera u zanosu. Da je ta usporedba istinita, Dino Merlin ne bi punio dvorane po svim republikama bivše Jugoslavije. Iskreno, mislio sam da Merlina nikako ne zanima rap i jako sam se iznenadio kada sam shvatio da je čuo pjesmu. Kao što sam rekao, to je moj stav tog vremena i za taj stih sam imao povod i razlog, ali danas na rad kolega gledam na drugačiji način i ne bih se time bavio u svojim pjesmama. Shvatio sam da takve stvari služe najviše medijima i prvobitnu poruku pjesme stavljaju u drugi plan.

NACIONAL: Kako biste ocijenili kvalitetu života danas u Bosni i Hercegovini? Nedostaje li vam život u Njemačkoj kakav ste opisali u knjizi ili vidite svoju budućnost u Bosni i Hercegovini?

Bosna i Hercegovina uskoro neće imati radne snage. Već nam je počelo faliti konobara i taksista, a da ne pričam o doktorima i drugim višim strukama. To je posljedica nesposobnih političara i dva desetljeća nerada i nemara te dva desetljeća ponavljanja nacionalističke priče i retorike. To je naša realnost danas. Mladi svoju bunt izražavaju odlaskom iz ove države. Gledajući kratkoročno ta pojava političarima možda i odgovara jer odlaze pametni i kritični glasači, ali gledajući na duže staze to je porazno. Naši političari nemaju plan za sljedeću godinu, a kamo li neku strategiju za deset godina.

NACIONAL: Imate devet diskografskih izdanja i status jednog od najboljih repera na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Vaše posljednje izdanje je album “Egzil” koji ste snimili s reperom Zlatanom Hajlovcem Kontrom i producentom Mirzom Rahmanovićem Indigom, i to u Japanu. Kako je uopće došlo do snimanja albuma u Japanu?

Pa nakon snimanja prethodnog albuma u Berlinu razmišljali smo kako nadmašiti prijašnji album i shvatili da moramo promijeniti kontinent. S našim prijateljima iz Red Bulla imamo odličnu suradnju i uz njihovu pomoć smo taj plan uspjeli realizirati. Cijelo to putovanje je bilo fantastično iskustvo i jako smo zadovoljni kako je album prošao kod publike.

NACIONAL: Paralelno s izlaskom biografije “Koraci” objavili ste i istoimeni singl koji sadržava stihove “Bez obzira dal’ pobijedio il’ dođe do kraha, spreman sam da činim sljedeći korak bez straha”. Koji je vaš sljedeći korak?

Naš sljedeći korak je snimanje novog zajedničkog albuma u rujnu. Ovo je Kontrin, Indigov i moj treći zajednički album i s njim završavamo trilogiju. Uskoro krećemo na tajnu lokaciju i počinjemo rad, a onda sljedeće godine opet svirke, promocije i skupljanje materijala za nastavak biografije.

Komentiraj