JORGE VRLJIČAK: Hrvatskoj nedostaju inovacije

Objavljeno u Nacionalu br. 864, 2012-06-05

Nezavisni ekonomski savjetnik iz Buenos Airesa govori kako se Argentina nakon kolapsa 2002. oporavila i postala gospodarski stabilna zemlja

Komentirajući krizu u eurozoni, koja je najteže pogodila Grčku, neki argentinski ekonomisti zaključili su da je jedini izlaz Grčkoj odmah napustiti euro, vratiti se nacionalnoj valuti drahmi, a potom devalvacijom drahme riješiti jedan dio problema. Druga preporuka bila je: jednostavno, jednostrano otpisati dugove prezadužene Grčke. Tako bi se gospodarstvu, a onda i grčkim građanima omogućilo preživljavanje u ovim teškim trenucima kada se zemlja nalazi na samom rubu bankrota. O tom receptu primijenjenom u Argentini 2002., dakle, prije točno deset godina, kada je u socijalnim nemirima i sukobima s policijom na ulicama glavnoga grada Argentine poginulo 40 osoba, razgovarali smo s Jorgeom Vrljičkom, šezdesetogodišnjim ekonomskim savjetnikom rođenim u Zagrebu 1943., koji danas živi u Buenos Airesu.

Jorge Vrljičak, sin nekadašnjeg diplomata NDH, u Buenos Airesu je završio studij na katoličkom sveučilištu, a danas se, kao ekonomski savjetnik, bavi analizama iz makroekonomije na području cijele Latinske Amerike. Izlaz iz teške krize u toj velikoj zemlji Latinske Amerike, devete u svijetu po površini, vezuje se uz pokojnog argentinskog predsjednika Nestora Kirchnera, Argentinca čija je majka hrvatskog podrijetla premda je rođena u Čileu. Na predsjedničkoj dužnosti Nestora Kirchnera zamijenila danas aktualna predsjednica, ali i njegova supruga Cristina Fernández de Kirchner. Ona je nedavno vidno podigla temperaturu u odnosima između Argentine i Španjolske odlukom o nacionalizaciji udjela španjolske kompanije Repsol u argentinskoj naftnoj kompaniji YPF. Zbog te nacionalizacije došlo je do snažnih napetosti u odnosima s Europskom unijom.

Argentina se navodi kao pozitivan primjer države koja se, nakon gospodarskog kolapsa 2002., vratila opet među stabilna gospodarstva. Vi, međutim, smatrate da situacija i dalje nije dobra.

– Točno. Unatoč stanovitom oporavku, situacija i dalje nije dobra. Najveći je problem Argentine što država monopolizira skoro sva ekonomska sredstva naplaćivanjem visokih carina i poreza uključujući i porez na izvoz koji ne postoji u drugim zemljama. A s druge strane, monopolizirala je i tržište kapitala i kreditni sektor te je tako onemogućila razvoj privatnog sektora. Točno je da je Argentini nedavno kreditna agencija Standard and Poor’s smanjila prognozu kreditnog rejtinga iz “stabilnog” u “negativni”. Ali to je bilo, ponajprije, zbog odluke argentinske predsjednice Kirchner o nacionalizaciji udjela španjolskog Repsola u naftnoj kompaniji YPF.

Nije, dakle, bila posljedica loših ukupnih gospodarskih pokazatelja.

– Najveća posljedica krize iz 2002. je da se Argentina od tada više nikada nije vratila na tržište kapitala. Osim toga, inflacija i proračunski deficit rastu, a službene statistike nisu pouzdane. Posebni problem će biti isplatiti 12 milijardi dolara vanjskog duga, koji uskoro dolazi na naplatu.

Ipak, nisu li zabilježeni pozitivni trendovi. Stopa gospodarskog rasta za ovu godinu trebala bi iznositi visokih 3 posto.

– Gospodarski rast je zabilježen, jer je kurs nacionalne valute bio povoljan, a i svjetske cijene u poljoprivrednom sektoru bile su na visokoj razini. Ali povećana je produktivnost samo u poljoprivrednom sektoru. U industrijskom sektoru rast produktivnosti bio je veoma nizak, a u državnom sektoru produktivnost je znatno pala, jer se povećao broj novozaposlenih činovnika, što ne djeluje ohrabrujuće na gospodarstvo.

No u trenutku eksplozije krize u Argentini 2002. situacija je bila mnogo dramatičnija. Procjenjivalo se da 52 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, stopa nezaposlenosti bila je 25 posto, javni je dug bio dosegao opasnu brojku od 140 posto BDP-a. Tvrdilo se tada da su Argentinu uništili korumpirani i nesposobni političari…

– Svi su ti pokazatelji ipak bili relativni. Te brojke treba uzeti uvjetno, tek kao neku vrstu indikatora. Naime, više od 40 posto gospodarstva u Argentini odvija se u sivoj zoni – na crnom tržištu, pa te brojke, najčešće, ne izražavaju pravo stanje stvari. Posebno sada. Vladini su pokazatelji svaki dan sve manje pouzdani. Možemo reći da živimo u magli. Točno je da je 2002. bila veoma dramatična situacija. U panici je iz zemlje bilo iznijeto više od 200 milijardi dolara. Argentinci su imali puno novca na računima u bankama u inozemstvu, ali ga, nažalost, nisu vraćali u Argentinu, a što je bilo potrebno za oporavak. Prestali su se plaćati svi dugovi – i domaći i vanjski. Prestale su se plaćati i obveze stranim investitorima. Situacija više nije dramatična, ali i dalje ne dopušta bilo kakvo opuštanje.

Oporavak je, po svemu sudeći, dugotrajan proces. Osim tog obustavljanja plaćanja dugova, koji je vladin potez bio ključan za stabilizaciju ekonomske situacije u zemlji?

– Važna je mjera bila odluka vlade o devalvaciji nacionalne valute pesosa za 42 posto. To je zaustavilo uvoz, pokrenulo izvoz, a onda i ukupno gospodarstvo. Prestala su otpuštanja zaposlenika, a počelo je i novo zapošljavanje, što je smanjilo socijalni pritisak u zemlji i dovelo do stabilizacije ukupne političke situacije. Ali pojavio se drugi problem. Postalo je jeftinije uvoziti nego lokalno proizvoditi. Devalvacija je smanjila i poračunski deficit, a izvoz Argentine je bio dosegao iznos od 50 milijardi dolara, što je olakšalo prilike u zemlji. Treba, također, imati na umu da je kriza počela u prosincu 2001., baš uoči Božića. U tjedan dana pet puta se mijenjao predsjednik Argentine. Ali, s druge strane, u tom dijelu godine, što je za Argentinu kao poljoprivrednu zemlju vrlo važno, dozrijeva urod poljoprivrednih proizvoda. Počinje branje i njihova prodaja, pa je od izvoza počeo stizati svjež novac. To je otvorilo proces laganog oporavka gospodarstva. U južnoj Americi bilježe se neuobičajeno visoke stope gospodarskog rasta. Četrdesetih godina prošlog stoljeća Argentina je smatrana jednom od najbogatijih država u svijetu.

Što se to dogodilo s Argentinom da se našla u tako velikim ekonomskim problemima?

– Argentina je u trenutku eksplozije krize nesumnjivo bila prezadužena zemlja. S druge strane, dominantno je orijentirana na poljoprivrednu proizvodnju i prateću industriju, a u tom je sektoru najteže osvajati strana tržišta. U tom je sektoru najveća zaštita domaćih tržišta, a tu je vrstu prepreka najteže eliminirati. No susjedni Brazil nalazi se među pet najbrže rastućih gospodarstava u svijetu.

Ta su gospodarstva okupljena pod akronimom BRICS. U čemu je prednost Brazila u odnosu na Argentinu?

– Tržište kapitala u Argentini je zatvoreno, pa je to čini neprikladnim prostorom za strane investicije. Doduše, i u Argentini, ali i u Brazilu socijalne razlike su izrazito velike. Ima puno siromašnih. No Brazil je zemlja s 220 milijuna stanovnika i pet puta veća od Argentine, koja ima tek oko 40 milijuna žitelja. Gospodarska struktura dviju zemalja također je različita. Dok je Argentina orijentirana na poljoprivredu, Brazil je svoje visoke stope gospodarskog rasta gradio na industriji i građevinarstvu. Nadalje, ta razlika u gospodarskom razvoju napravljena je u razdoblju od osam godina – u vrijeme dvaju mandata bivšeg brazilskog predsjednika Luiza Lula da Silve. On je predsjedničku dužnost napustio 31. prosinca 2010., ali je prije toga pokrenuo veliki građevinski ciklus izgradnjom čak milijun zgrada, što je obilježilo oba njegova predsjednička mandata.

Znači li to da u susjednom Brazilu nema tzv. crnog tržišta, koje pokriva, kako ste rekli, skoro pola argentinske ekonomije?

– Ne mislim da je “crno tržište” bio glavni problem. Premda je u Brazilu “crno tržište” manje zastupljeno, ono i tamo postoji. Presudno je bilo to što Argentina, za razliku od Brazila, nije bila zanimljiva stranim investitorima. Glavni je razlog prednosti Brazila u tome što je u Brazilu pravna sigurnost za ulagače mnogo veća nego u Argentini. S druge strane, Brazil svoj gospodarski uspjeh duguje i političkoj stabilnosti, koju Argentina nije imala. Dok je Brazil, zahvaljujući otvorenosti svoga gospodarstva, imao mogućnost kupiti znanje, a onda upravljati njime, Argentina to nije uspjela. Dok je novac iz Argentine bježao u inozemstvo, strane su investicije dolazile u Brazil. U Argentini je, osim nedostatka investicija, bio problem i u nedostatku znanja, nedostatku inovativnosti, nedovoljnoj sposobnosti upravljanja, tj. nedostatku kvalitetnog menadžmenta.

Nalikuje li vam aktualna dužnička kriza u Europi situaciji u Argentini iz 2002., iz razdoblja kada je zemlja doživjela ekonomski kolaps?

– Nekih sličnosti, zasigurno, ima. Primjerice, premda su porezne stope i u Grčkoj i u Argentini prilično visoke, problem je što se porez ni u jednoj ni u drugoj zemlji nije uspijevao naplatiti. Baš kao i Argentina, i Grčka, ali i Hrvatska, suočavaju se s problemom nedostatka inovacija. To ima za posljedicu stagnaciju u produktivnosti. Nadalje, tržišta, uključujući tu i tržišta rada, i u Argentini i u Hrvatskoj jako su zaštićena, pa na njima nema mjesta za one koji dolaze izvana. Odnosi između vlade i sindikata onemogućavaju rast produktivnosti u Argentini. Slično se događa i u Grčkoj, ali i u Hrvatskoj.

U argentinskom javnom mnijenju zastupljena je teza da je jedan od glavnih problema u razvoju gospodarstva u protekcionističkoj i ekspanzionističkoj politici SAD-a, posebice u razdoblju Clintonove administracije. Je li za argentinske gospodarske probleme doista kriv Washington?

– Ta je vrsta percepcije, u pravilu, kriva, pa tako i u ovom slučaju. Iste zaštitne mehanizme, koje je koristio i koristi SAD, koristi i EU. I Brazil i Argentina često optužuju i SAD i EU da zaštitnim mehanizmima štite svoja tržišta poljoprivrednih proizvoda. Ali identična je situacija svagdje u svijetu. I Brazil i Argentina u tom se sektoru ponašaju na istovjetan način. Najbolje je stoga bit ekonomskih problema prepoznati u vlastitom dvorištu, jer je onda lakše i prepisati, a potom i primijeniti odgovarajuću terapiju za gospodarski oporavak.

Komentiraj

Source:Dragan Đurić