Objavljeno u Nacionalu br. 549, 2006-05-22

Američki kongresmen John Murtha, dvaput ranjavani veteran Koreje i Vijetnama, pokrenuo je inicijativu da se raščisti pokolj 15 nedužnih civila kojeg su u Hadithi 19.11.2005. počinili američki marinci

Haditha je grad na Eufratu s 90.000 stanovnika, 240 km sjeverozapadno od Bagdada, na strateškom putu od iračkog glavnog grada prema sirijskoj granici, na području koje uvelike kontroliraju pobunjenici. Taj grad, koji ponajviše živi od bogatog okolnog poljoprivrednog područja, Amerikanci su pokušali preuzeti u nekoliko ofenziva. Oni u blizini imaju svoju bazu, čuvaju veliku branu na Eufratu, čije bi uništenje izazvalo velike poplave. Američke patrole ulaze u grad i često su na udaru snajperske vatre i paklenih strojeva, pa su u gradu imale i žrtava. Lani početkom kolovoza u dva napada američki marinci imali su u Hadithi teške gubitke: prvo je bombom ubijeno šest marinskih snajperista, a dva dana poslije bombom skrivenom uz cestu ubijeno je 14 marinaca i njihov prevoditelj.

Američka patrola ulazila je 19. studenoga 2005. u grad kad je pokraj njenog vozila eksplodirao pakleni stroj postavljen uz bocu propana pa je eksplozija bila posebno jaka. Poginuo je vozač, marinski narednik Miguel Terrazas, rodom iz El Pasa u Teksasu, a dva marinca su ranjena. Sljedećeg dana marinsko zapovjedništvo u logoru Camp Blue Diamond u Ramadiju, koje pokriva i područje Hadithe, priopćilo je da je osim marinca Terrazasa u toj eksploziji poginulo i 15 iračkih civila i da su se nakon eksplozije marinci našli pod vatrom pobunjenika, da su u pucnjavi marinci ubili osam pobunjenika i jednog ranili. Uskoro je zaboravljen taj incident u udaljenom gradu jer su diljem Iraka uslijedili incidenti s novim žrtvama među američkim vojnicima, kao i među iračkim civilima i pobunjenicima. Ali u ožujku je američki tjednik Time objavio veliki članak o tom događaju, tvrdeći da je priopćenje bilo lažno i da je to bio najgori namjerni pokolj iračkih civila što su ga počinili američki vojnici otkako su prije tri godine upali u Irak. Time je to detaljno dokumentirao, a – iako su njegova otkrića bila šokantna – čini se da ni taj prikaz nije potpuno rasvijetlio događaj.

U tijeku je već druga vojna istraga, a 73-godišnji John Murtha, bivši marinac i prvi vijetnamski veteran koji je izabran u Kongres, zahtijeva da se slučaj istraži do kraja. On je jako podržavao američku invaziju na Irak, ali je sada naglo promijenio stav i postao glavni zagovornik povlačenja iz Iraka. I događaj u Hadithi mu je argument zašto Amerikanci moraju što prije otići. Inzistira da se što prije objave rezultati velike neovisne istrage o tome što se 19. studenoga 2005. zaista dogodilo u Hadithi. Ima preživjelih nakon tog strašnog američkog zločina, a jedan student novinarstva dan nakon pokolja snimio je leševe koji su se još nalazili na istom mjestu. Taj je film dao iračkoj nevladinoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava Hammurabi, čiji su aktivisti prikupili izjave svjedoka i preživjelih. Oni su o tome obavijestili i organizaciju Human Watch u New Yorku pa je pod njenim pritiskom pokrenuta istraga, čiji je rezultat bio i spomenuti članak u Timeu. U 7.15 ujutro 19. studenoga 2005. patrola je ulazila u Hadithu. Tog trenutka zaista je snažno eksplodirao pakleni stroj od kojeg je Terrazas poginuo a dva su marinca ranjena, ali laž je da je poginulo i 15 iračkih civila, kako se tvrdilo u prvom vojnom priopćenju. Bilo je rano ujutro, pa još nikoga nije bilo na ulici, a kuće, gdje su stanovnici spavali, bile su udaljene od mjesta eksplozije čak oko 150 metara. U jednoj od njih živjela je brojna obitelj Waleed, od koje su danas živi samo devetogodišnja Eman Waleed i njezin osmogodišnji brat, koji je zanijemio od onoga što se dogodilo.

Ona priča kako ih je snažna eksplozija probudila, svi su se okupili u strahu, a njen otac je, predosjećajući opasnost, uzeo Kuran i u svojoj se sobi pomolio da obitelj ne snađe kakva nevolja. Majka, baka, djed, dva brata, dvije tete i dva ujaka okupili su se zabrinuti u dnevnom boravku, svi još u spavaćicama. Kući se počela približavati skupina marinaca. Eman se sjeća da se mnogo pucalo pa se nitko nije usudio izići iz kuće. Ona svjedoči: “Marinci su ušli u kuću. Vikali su na engleskom. Ušli su u očevu sobu, gdje je on čitao Kuran, i čuli smo hice. Onda su ušli u našu sobu. Nisam mogla vidjeti dobro njihova lica, samo cijevi pušaka koje su gurnuli kroz vrata. Ubili su moga djeda pucajući mu u prsa, pa u glavu, a potom su ubili baku. Zatim su pucali prema kutu sobe u kojem smo se sakrili ja i moj mlađi brat Abdul Rahman. Ostali odrasli htjeli su zaštititi djecu svojim tijelima, ali su svi ubijeni. Mene su pogodili u nogu, a Abdula Rahmana blizu ramena. Ležali smo i krvarili, jako je boljelo. Nešto kasnije u sobu su ušli irački vojnici. Oni su nas uzeli u naručje i odnijeli nas. Plakala sam i vikala: ‘Zašto ste to učinili mojoj obitelji!’ Jedan mi je vojnik rekao: ‘Nismo mi. To su učinili Amerikanci.’ Moj brat Abdul bio je toliko šokiran da uopće nije govorio.” Kad su članovi Hammurabija s tim svjedočanstvom suočili marinsko zapovjedništvo, ono je odgovorilo marinskom verzijom događaja.

Prema prvotnoj istrazi, koju su pokrenuli marinski zapovjednici neposredno nakon događaja, marinci su krenuli prema kući jer se navodno iz nje na njih pucalo. Prema njihovoj verziji, kad su marinci ušli u kuću, našli su se u hodniku s čije je obje strane bilo više sobnih vrata. Oni su navodno iz jedne sobe čuli zvuk kao da netko priprema automatsku pušku da iz nje ispali rafal, pa su – u strahu da će biti napadnuti – počeli razvaljivati vrata kako bi ubili one koji žele ubiti njih. Ali kad su pobili cijelu obitelj Waleed, nikakvo oružje u kući nisu našli, a mala Egan, te neki drugi članovi obitelji koji tog jutra nisu bili u kući, tvrdili su da nikakvog oružja nikada u kući nije ni bilo. Drama se nastavila. Prema prvom marinskom izvještaju, nakon što su pobili stanare, marinci su opazili kako dvije osobe bježe pa su potrčali za njima. Muškarca su ubili, ali je žena pobjegla. Poslije identificirana Hiba Abdullah uspjela je pobjeći noseći dvogodišnjeg sina. Marinci su tada krenuli u sljedeću kuću, tvrdeći da i iz nje u njih pucaju. Razbili su vrata, u kuću ubacili bombu od koje je eksplodirala i boca s propanom i pobila neke ukućane. Marinci su tada upali u kuću pucajući, pobili osam soba, među kojima i tri djevojčice i jednog dvogodišnjeg dječaka. Potom su krenuli na treću kuću, čiji je vlasnik bio Ahmed Ayed.

On se u kući nalazio s četvoricom sinova, dok je peti bio u obližnjoj zgradi. Čula se pucnjava, a taj peti sin Yousif potrčao je da vidi što je s njegovim ocem i braćom. Blizu kuće zaiustavili su ga irački vojnici i zabranili mu da se približi kući: “Ionako više ne možeš pomoći.” Kuća je bila blokirana sve do sljedećeg jutra a Yousif je tada vidio da u kući više nema nikoga od njegovih, njihova su mrtva tijela stavili u vreće i već prije odnijeli. Po krvavim tragovima na podu zaključio je da su Amerikanci njegova oca i svu braću natjerali da uđu u ostavu i ondje ih ustrijelili. Marinci tvrde da to nije istina, da su iz te kuće bili napadnuti, da su u vatrenom okršaju ubili četvoricu pobunjenika i zaplijenili dva kalašnjikova. Oni tvrde da su još četvoricu pobunjenika ubili tijekom te operacije na drugom mjestu u neposrednoj blizini prve eksplozije pa je konačna bilanca akcije, koja je trajala pet sati, jedan mrtav marinac, osam mrtvih pobunjenika i 15 mrtvih civila. Do takvih rezultata prve istrage došao je i Time prije nego što je o događaju objavio članak prije dva mjeseca. Ali otada se mnogo toga dogodilo.

Zbog tog članka, ali i inzistiranja iračkih aktivista za ljudska prava, američko je zapovjedništvo naredilo da se provede druga istraga. U Pentagonu su postavili brigadnog generala da je vodi neovisno o liniji zapovijedanja unutar marinskog korpusa. Spomenuta postrojba vraćena je u SAD, tako da se istraga mogla voditi u miru u njenoj bazi, izvan svakodnevnih okršaja na sjeverozapadu Iraka. Istraga je brzo napredovala pa su već suspendirana trojica zapovjednika marinske postrojbe, jedan potpukovnik i dva satnika. Ali rezultati istrage bili su toliko neugodni da su neki u marinskom korpusu osjetili da postoji sklonost da se ponovno prikriju rezultati istrage. Netko duboko nezadovoljan takvom mogućnošću pobrinuo se da za rezultate istrage dozna Murtha. Murtha je u mnogim stvarima jako konzervativan, a ipak je član Demokratske stranke i snažan borac za sindikalna prava. Rodio se u zabiti Zapadne Virginije, odrastao u siromašnoj unutrašnjosti Pennsylvanije, a školovao se prodajući novine i točeći benzin. Pristupio je marincima 1952. i u Korejskom ratu iskazao se hrabrošću, ali u marincima nije ostao dugo nego se vratio u Pennsylvaniju gdje je otvorio privatnu benzinsku crpku. Ostao je u marinskoj rezervi, pa se, kad je počeo Vijetnamski rat, aktivirao kao dobrovoljac i nekoliko puta bio odlikovan a dvaput ranjen. Iz marinske rezerve 1990. je umirovljen u činu pukovnika.

Nakon drugog ranjavanja 1968. vratio se iz Vijetnama u Pennsylvaniju i postao član Kongresa te savezne države. Izabran je 1973. u Predstavnički dom američkog Kongresa i ondje ostao sve do danas. Jako je vezan za svoj kraj, stalno je sa svojim biračima i vrlo osjetljiv na socijalna pitanja. Kao bivši vojnik uvijek je bio domoljubno orijentiran, vrlo konzervativan kad su nacionalne teme i interesi u pitanju. Murtha je od uvijek bio među prvim demokratima kad je trebalo podržati neku vojnu akciju u svijetu. U Kongresu se borio da se da više novaca za vojsku, a posebno je među vojnicima bio popularan jer se zahvaljujući njemu prije nekoliko godina znatno popravio socijalni položaj vojnih veterana. Snažno je podržavao ulazak SAD u Zaljevski rat i tu akciju 1991. isticao kao primjer kako SAD treba intervenirati na kriznim žarištima. Podržao je i američku invaziju Iraka još u listopadu 2002., pet mjeseci prije same operacije. Snažno je podržavao tu vojnu akciju i poslije, putovao više puta u Irak da osobno podrži američke vojnike, ali i da vidi kakvo je stanje.

A ono mu se sve manje sviđalo. Postajao je sve kritičniji prema američkom angažmanu u Iraku pa je u svibnju 2005. procijenio da su američki vojnici u sve većim problemima u Iraku u prvom redu zbog lošeg planiranja i zaključio da “treba hitno mijenjati smjer akcije ili se taj rat neće moći dobiti”. A pravu buru izazvao je 17. studenoga 2005. kad je zbog teške situacije u Iraku zatražio da smjesta počne povlačenje: “SAD u Iraku više ništa ne može postići vojnim sredstvima. Vrijeme je da svoje vojnike vratimo kući. Naša vojska je slomljena, izmoždena. Taj rat nije moguće dobiti.” Tvrdio je da je za premještanje Amerikanaca iz Iraka na druge položaje na Bliskom istoku, kako bi – bude li potrebno – mogli ponovno intervenirati. Po njegovim riječima, rat je i odviše koštao i iscrpljivao američke resurse. Toga dana Predstavničkom domu podnio je rezoluciju o hitnom povlačenju iz Iraka. Ona je odbijena golemom većinom, dobivši samo tri glasa. No imala je golem politički odjek, jer je Murtha prvi takvo što službeno predložio, rekavši da sve to čini u prvom redu zbog samih vojnika. Desničari su ga napali da je nepatriotski raspoložen i kukavica, jer je marinsko geslo “samo kukavice odustaju i bježe, marinci to nikad ne čine”.

Ali mnogi liberalni političari uvjerenja su da Murtha ima pravo, iako ga još javno ne podržavaju. Upravo zato što imaju povjerenja u Murthu kao američkog patriota, već mu se godinama često obraćaju vojnici nezadovoljni stanjem u vojsci, koju zbog zakletve ne smiju kritizirati. On o događajima u vojsci mnogo zna. Bio je iscrpno obaviješten i o istrazi o pokolju u Hadithi i novim pokušajima da se on prikrije. O tome su ga navodno obavijestili vojnici koji smatraju da vojska mora osuditi zločin ako se dogodio. Zato je on iznio preliminarne rezultate i na konferenciji za javnost rekao: “Istraga je pokazala da se dogodilo drukčije nego što se dosad prikazivalo. Nije bilo nikakve pucnjave pobunjenika. Pakleni stroj nije ubio nijednog civila. Naši su vojnici predrastično reagirali zbog sve većeg pritiska kojem su izvrgnuti u tom ratu koji ne mogu dobiti i hladnokrvno i nepotrebno pobili nedužne civile.” Otkrio je da je civilnih žrtava bilo više nego što se dosad tvrdilo, najmanje 24. Zatražio je da vojska odmah objavi rezultate neovisne istrage, kako bi javnost doznala kakve su okolnosti u Iraku, ali je glasnogovornik Pentagona izjavio da se to barem zasad neće učiniti, jer je istraga “još u tijeku”. Ipak, nakon Murthine intervencije Pentagon više neće moći zataškati događaje iz Hadithe. Pokolj u Hadithi mogao bi imati isti efekt kao otkriće pokolja što su ga američki vojnici 16. ožujka 1968. počinili u selu Mi Lai na sjeveru Južnog Vijetnama. Ondje je bataljun američke divizije Americal operirao metodom “pronađi i uništi”.

Prema nekim informacijama, u tom selu nalazio se 48. ustanički bataljun te je američka satnija Charlie pod zapovjedništvom satnika Ernesta Medine dobila zadatak da napadne selo, uništi ga i spali. Na tom području više je Amerikanaca poginulo od mina i snajpera. Uzrujanim vojnicima to se činilo kao naredba da unište selo i ubiju sve koje zateknu. S takvim uvjerenjem svoje je vojnike u selo poveo 26-godišnji poručnik William Calley. Satnija Charlie napala je selo, ali nije pronašla neprijatelja koji se povukao. Američki vojnici poubijali su sve stanovnike sela, oko 200 ljudi, mahom starce, žene i djecu. Bilo je i nekoliko silovanja prije ubojstva, te barem jednom grupno silovanje. O tom pokolju obaviješteno je više zapovjedništvo divizije Americal, ali je pokolj isprva bio zataškan na razini divizije. Sudionici pokolja o njemu su uglavnom šutjeli, ali se ipak za njega pročulo izvan postrojbe Charlie pa je vojnik koji je nešto načuo pismom obavijestio ministra obrane u ožujku 1969. U tajnosti je provedena istraga i poručnik Calley izveden je pred vojni sud. To je doznao reporter Seymour Hersh i u studenome 1969. o tome napisao senzacionalan članak, koji je ogorčio američku javnost. Pokolj u Mi Laiu dobio je velik publicitet pa je 12 časnika i vojnika izvedeno pred sud i osuđeno, a sam događaj bitno je utjecao na odnos američke javnosti prema ratu i jako se povećao broj zahtjeva da se Amerikanci povuku iz Vijetnama. Događaj u Hadithi nije tako drastičan, ali mogao bi imati sličan efekt, jer se sve više Amerikanaca slaže s Murthom da američki vojnici više nemaju što tražiti u Iraku, da vode rat koji ne mogu dobiti, te da ta nemoć može voditi samo prema još većem broju događaja poput ovoga u Hadithi.