Pokušaj buđenja uspavane europske ljevice

Autor:

25.11.2014., Zagreb - Predsjednik SDP-a Zoran Milanovic posjetio je stand na Trgu bana Jelacica na kojem se prikupljaju potpisi za predsjednicku kandidaturu aktualnog predsjednika RH Ive Josipovica i dao svoj potpis. 
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Goran Stanzl/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

U Manifestu za europsku socijalističku alternativu političari ljevice nezadovoljni politikom desnice i njenom nesposobnošću da se bori s krizom pokušavaju se organizirati i spasiti od propasti

“Racionalan, razuman i odgovoran proračun, to je jedini način, uz zadržavanje društvene empatije i osjećaja za slabije kojima treba pomoći. To je jedini način i tu nema razlike između ljevice i desnice. Vidimo kako Europa funkcionira, postoje uspješni i postoje neuspješni, europski socijalni model je lijep u teoriji, ali razlike su velike”, tako je početkom mjeseca u Bruxellesu zborio hrvatski premijer, socijaldemokrat Zoran Milanović. Ideološki nedefiniranom i vrijednosno zbunjenom premijeru u izostanku socijalne osjetljivosti i solidarnosti tih se dana pridružio još jedan navodni socijaldemokrat i ljevičar, predsjednik Republike Ivo Josipović, stavom kojega se ne bi postidio ni najrigidniji neoliberal. Komentirajući, u okolnostima galopirajuće nezaposlenosti, rapidnog gubitka radnih mjesta i još bržeg pada standarda, svakodnevna poskupljenja koja pogađaju građane, Josipović je rekao da, eto, ni on nije sretan zbog većih cijena, “ali veće cijene najčešće nisu pitanje nečije volje, jer postoje zakoni tržišta, ekonomije i, na žalost, oni često ne idu u prilog građanima”. Predsjednik tako olako sliježe ramenima, potpuno nezainteresiran za nebrojene ljudske živote koje su uništili pohlepa i nezajažljivost divljeg kapitalizma. Očito veliki pobornik laissez-faire ekonomske doktrine, predsjednik sebi dopušta i bezočno ruganje jadnicima u krajnjem očaju i teškom beznađu koje su neoliberalni kapitalizam i njegov financijer doveli do samog ruba egzistencije.

Radnicima kojima poslodavac, jedan od najvećih donatora njegove predsjedničke kampanje, pet mjeseci nije isplatio plaće i time ih primorao na štrajk glađu, Josipović bez imalo srama i razumijevanja cinično poručuje – “čuvajte zdravlje i borite se za svoja prava”. Našem predsjedniku, sada već poslovično, obespravljeni i uništeni radnici povremeno, kada mu ponestane političkih bodova, posluže tek kao photo opportunity. Našem premijeru čak ni to. On trenutačno rješava dilemu kvari li vlast ili ne, i zabavljen je brigom da mu njegova liberalna stranka ne zapadne u “imperijalnu oholost”, što god to bilo.

Premda su aktualni vlastodršci u Hrvatskoj nominalno socijaldemokrati, njihovi stavovi i potezi mogu se podvući pod neoliberalni nazivnik, i u tome zasad malo tko vidi problem. U Europskoj uniji, međutim, uspavanoj i bezidejnoj ljevici zbog sličnog stanja napokon se uključio alarm. Za 28. ožujka šef socijalista u Europskom parlamentu Hannes Swoboda sazvao je konferenciju s bivšim predsjednikom Europske komisije, francuskim socijalistom Jacquesom Delorsom, s uvodnim materijalom za raspravu pod nazivom Manifest za europsku socijalističku alternativu, koji je zasad potpisalo stotinjak sadašnjih i bivših zastupnika socijaldemokrata, socijalista i laburista iz europarlamenta i nacionalnih parlamenata. Mobilizirao ih je i porazan podatak da je u 27 zemalja EU u čak 18 vlast u rukama demokršćanskih vlada desnog centra, dok je tek pet u rukama ljevice.
U Manifestu za europsku socijalističku alternativu stoji da “Europljani sada mogu sami vidjeti posljedice činjenice da je desnica na vlasti u gotovo svim zemljama članicama i da vodi glavnu riječ u Bruxellesu. Postupak desnice u rješavanju dužničke krize u protekle dvije godine tužan je primjer lošeg političkog upravljanja i ekonomske nepismenosti. Europski građani sada će platiti cijenu toga što su konzervativci primijenili propala ekonomska načela iz 20-ih godina, i to tako da će imati razinu nezaposlenosti iz 30-ih. Nacrt koji nude je Europska Siromašna Unija, sniženog životnog standarda gotovo svim građanima, povećanih nejednakosti i skresanih temelja države blagostanja, koja je istaknuti doprinos Europe napretku čovječanstva. Političke odluke polako se prenose na organe vlasti koji nisu izabrani, a sve u uzaludnom pokušaju da se udobrovolji tržište. Povijest je ubrzala hod posljednjih godina.

Europski socijalisti zaostaju. Mnogi su nesposobni artikulirati javni bijes izazvan ponašanjem ‘visokih’ financija, mnogi ne žele surađivati s drugim socijalistima u vladama drugih zemlja EU, često su suzdržani u međunarodnim forumima kad je riječ o trgovini i klimatskim promjenama, pa su se, uz časne iznimke, demokratski socijalisti, socijal-demokrati i laburističke stranke u brojnim zemljama našli u položaju da im je potpora na povijesno najnižoj razini. Štoviše, nezadovoljstvo politikom današnje EU i njenih vlada iskorištava se politički, ali to ne čini ljevica nego ksenofobni populisti, nacionalisti i ekstremna desnica. Ova kriza treba pružiti mogućnosti ljevici da žustro napadne nesposobnost desnice u upravljanju krizom i nesposobnost da zacrta smjer razvoja Europe. Te će akcije biti vjerodostojne samo ako ljevica može dati smisleni komplet alternativnih prijedloga kao odgovor na krizu”.

Za filozofa politike Žarka Puhovskog “taj dokument pokazuje ključni problem koji ta koncepcija ima – ne mogu se odlučiti za radikalne revolucionarne mjere, a ne mogu ni prihvatiti postojeće stanje, zbog čega osciliraju”. Prije godinu-dvije u toj su oscilaciji bili bliže postojećem stanju, tzv. neoliberalnom kapitalizmu, a sad su stvari otišle toliko daleko i toliko je veliko nezadovoljstvo toliko velikog broja ljudi da su se odlučili pomaknuti ulijevo, ocjenjuje on. “To je pokušaj da se ostane u centru, ali da se ipak ode lijevo kako bi se naznačio otpor postojećem stanju, a, s druge strane, ublažilo okretanje velikog broja nezaposlenih, mladih, obrazovanih radikalnim ljevičarskim programima. Pokušavaju prikupiti dio ljudi koji su se dosta jasno, intiuitivno okrenuli projektu pobune, zgađenosti nad postojećim, i vratiti ih u matricu organizirane politike.” Procjena je Puhovskog da ta ideja ne može ne uspjeti jer će im to donijeti jačanje u EU, ali ne može uspjeti zato što program naznačen u Manifestu ne pokazuje nikakve jasne promjene, a i kad bi uspio, ne bi značio realnu promjenu postojećeg stanja. “Ima šanse uspjeti u taktičkom smislu, privlačeći ljude koji su otišli lijevo od socijaldemokrata, da ojača socijaldemokratske vlade koje su počele jačati zadnjih godinu dana, ali on u sebi nema sadržaje poput, recimo, socijalizacije banaka. Dodatni je problem što se u lošoj matrici marksističkog shvaćanja bave, prije svega, ekonomijom, a zapostavljaju nužne promjene političkog sustava u cjelini”, smatra Puhovski.

“To je problem i s našom vladom, koja je dominantno socijaldemokratska, ali se ponaša kao neoliberalna, što je situacija i s nizom socijaldemokratskih vlada u Europi, od donedavne španjolske pa nadalje. Upravo to vidim kao glavni motiv za ovaj Manifest jer je postalo nedovoljno jasno po čemu se socijaldemokrati razlikuju od demokršćana, i naša vlada izabrana je samo zato što je percipirana manje nepoštenom od HDZ-ove, a program i potezi su im u 99 posto slučajeva identični.” Manifest, kad gledamo njegov sadržaj, sigurno je došao prekasno kao ideja, ali gledamo li njegov kontekst, stigao je u pravo vrijeme, jer mu je cilj vratiti k sebi lijevo orijentirane birače, koji razočarani današnjom socijaldemokracijom ne žele izlaziti na izbore. “Kod nas nema socijaldemokracije jer je Račan od početka SDP pokušavao pozicionirati kao stranku koja najviše pazi da ne ide previše lijevo, što su oni do danas zadržali. Ni laburisti nisu potpuno ljevičari i nisu dokraja definirani kao opcija, a vjerojatno su njihovi birači ljeviji nego njihovi zastupnici i, osim djelomice Lesar, njihovi predstavnici u svojim biografijama nemaju nekih elemenata ljevičarske prošlosti”, ističe Puhovski.

Čelnik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar začuđen je što u Hrvatskoj, u kojoj je na vlasti lijevo-liberalna koalicija, izostaje svaka rasprava na koju poziva Swoboda o lijevoj alternativi dosadašnjoj politici desnice i upozorenju da “političke odluke u Europi donose oni koji nisu izabrani”, pogotovo stoga što 1. srpnja iduće godine ulazimo u Europsku Siromašnu Uniju. Lesar smatra da je iznimno važno i u Hrvatskoj otvoriti raspravu o tom manifestu. Podsjeća da su laburisti, koji su u kampanji, predstavljajući svoj program, ustvrdili da je ovu krizu stvorio financijski sektor, bili optuženi za demagogiju i populizam, a na isti način u Manifestu o tome sada govori i Swoboda: “Europske ekonomije su, poput svih drugih, izbačene s kolosijeka gotovo kriminalnom neodgovornošću svjetskog financijskog sektora.” U prilog svojim stavovima Lesar citira i pisanje komentatora The Wall Street Journalova MarketWatcha Paul B. Farrella o Wall Streetu: “Udružili su se sa super bogatašima, direktorima, lobistima i korumpiranim političarima.” Opasnost koja se nadvila i nad Hrvatskom Lesar naziva korporativnom demokracijom, u kojoj korporativne sluge njegovu stranku napadaju za širenje defetizma i demagogije. Rad, istina, poštenje, znanje i društvena pravednost pet je društvenih vrijednosti za koje se zalažu Hrvatski laburisti, kaže, što je u suglasju sa Swobodinim Manifestom koji ističe da “ekonomski pristup Europe mora biti koherentan i utemeljen na tri elementa: zajedničkoj odgovornosti, rastu i jednakosti”. Lesar podsjeća i na upozorenje laburista da mjere štednje ne dovode nužno do rasta i gospodarskog oporavka, kako se to ističe i u Manifestu:

“Oštra se štednja mora postići uravnoteživanjem ograničenja javne potrošnje i pravednim oporezivanjem, temeljeno na načelu ‘sposobnosti plaćanja’, s tim da i korporativni sektor plati svoj dio tereta, pa da se organizira ofenziva na izbjegavanje plaćanja poreza, pojavu koja je proširena u EU. Potrebno je ukinuti ograničenja poreznih davanja za one koji najviše zarađuju, eliminirati bonuse u financijskom sektoru posebnim kaznenim porezima i energično napasti porezne oaze”. Lesar ističe da se u Hrvatskoj svaka ideja o oprezivanju financijskih transakcija proglašava teškom herezom, uz svekoliku asistenciju HNB-a i guvernera, dok se državno pomaganje obnove proizvodnje odbija s gnušanjem, a zaštita domaće smatra nedopuštenom. Lesar upozorava i na nespremnost aktualne Vlade na bilo kakav dijalog, citirajući premijera Milanovića – “tako smo odlučili” – kada je predstavljao proračun i poreznu mini-reformu, zbog čega vjeruje da su odbili sve laburističke amandmane, od kojih posebno izdvaja one kojima su tražili progresivno oporezivanje dobiti i dividende.

“Na žalost, ekonomska jednakost je koncept koji je gotovo potpuno nestao iz rječnika socijalista posljednjih desetljeća, mada je upravo to središnja točka pojma društvene pravde, ključna za oporavak Europe”, upozoravaju potpisnici Manifesta, a Lesar se pita što bi tek Swoboda napisao da zna da je kod nas moguće ne isplaćivati plaće ili ih isplaćivati u bonovima, ne plaćati socijalne doprinose, ili da država može imati neplaćene poreze i dopronose u visini pola državnog proračuna. “Sve u svemu, sad mi je jasno zašto među potpisnicima nema nikoga iz SDP-a”, zaključuje Lesar, dodajući da se novopečeni europromatrač iz njegove stranke Nikola Vuljanić zasad neće priključivati socijalistima u Europarlamentu. SDP-ov promatrač u Europarlamentu Tonino Picula ističe da je “notorni paradoks da europski birači godinama, zbog grešaka i posljedica konzervativne i ekonomski neoliberalne konstrukcije EU, kažnjavaju lijeve stranke. Posebnu snagu tom negativnom trendu dao je neuspjeh liberalno-centrističkih koncepcija poput New Labour u Britaniji ili Neue Mitte u Njemačkoj. Vođa novih britanskih laburista Tony Blair završio je karijeru kao neuspješni bliskoistočni posrednik i katolički mistik, a šef njemačkih socijaldemokrata Gerhard Schröder u upravi Putinove političke batine, energetskog giganta Gazproma.” Nudi i grubo pojednostavnjeno tumačenje – “konzervativci su postupno ljevici oteli ekonomsku agendu, liberali agendu o ljudskim pravima, a zeleni ekološku dimenziju suvremene politike. Reakcija birača ljevice na defenzivnu politiku stranaka ljevice bila je apatija ili čak glasanje za radikalne političke opcije, od ideoloških do nacionalističkih”.

Kao odgovor na dugogodišnju pasivnost, Manifest ne bi smio biti tek združeni vapaj za spas europskog socijalnog modela koji se već dugo povlači pred sve izraženijom tržišnom i monetarističkom logikom Unije, kaže Picula i dodaje da je jedan model upravljanja svijetom iscrpljen, ali alternativa nije još jasno vidljiva. Je li moguće predatorski kasino-kapitalizam, uzrok svjetske recesije, zadržati kao okvir unutar kojeg se mogu obnoviti ekonomije i razvijati demokratski sustavi, pita taj esdepeovac, ističući da Manifest mora demantirati tezu da su procesi globalizacije označili kraj 20. stoljeća kao “kraj socijaldemokratskog stoljeća”. Podsjeća i da su baš na kraju 20. stoljeća vlade četiriju najvećih zemalja EU vodili socijaldemokrati ili socijalisti, a od 15 tadašnjih članica u čak 13 vlast je također imala ljevica, no ostaje otvoreno pitanje može li socijaldemokracija uopće više stvoriti protutežu tržišno-liberalno usmjerenoj europskoj integraciji kad se na nacionalnoj osnovi gotovo potpuno izgubio prostor za njeno djelovanje. Pita se i je li danas moguća međustranačka solidarnost na nekoj svjetonazorskoj osnovi, ili će odnose primarno definirati politički i gospodarski interesi. Socijalističke i socijaldemokratske vlade često imaju temeljno drukčije interese da bi mogle uskladiti strateško djelovanje u smjeru obnove neke zajedničke političke platforme. Relativno hladni odnosi SDP-a Hrvatske sa sestrinskim strankama u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, pogotovo u situacijama kad su stranke na vlasti, prije potvrđuju nego opovrgavaju ovu tezu. Picula ističe da se SDP nakon zadnjih izbora još jednom mora nositi s posljedicama dugogodišnje loše, desne vlasti u Hrvatskoj, čiji protagonisti upravo sjede po sudnicama optuženi za korupciju ili se uzajamno teško optužuju uoči političkog obračuna u svibnju. Pitanje koje stoji pred njegovom Kukuriku koalicijom jest:

“Kako, kao vlast, odgovoriti na pitanje: što danas znači poštovati ustavnu odredbu o Hrvatskoj kao socijalnoj državi, koje nove socijalne mreže razapeti u društvu ispod onih pojedinaca i skupina koji otpadaju tokom nesmiljene tržišne utakmice?” Pritom, dodaje, jezik socijalne nostalgije ne pomaže jer se toliko toga promijenilo u strukturi rada. Pitanje je, kaže Picula, što danas građani vezuju uz pojam socijaldemokracije – “Jednakost, Bratstvo i Sloboda danas bi, po svemu sudeći, trebali biti prevedeni kao Sigurnost, Solidarnost i Uključenost”. Novi oblici proizvodnje i komunikacije uvode i nove oblike ugrožavanja i zato trebamo nove sustave zaštite, djelotvornije od klasičnih socijaldemokratskih mehanizama iz prošlosti, zaključuje.

I dok europska, ali i hrvatska ljevica tumaraju, Manifest nudi analizu:

“Europske ekonomije su, poput svih drugih, izbačene s kolosijeka gotovo kriminalnom neodgovornošću svjetskog financijskog sektora. No, Europa se i prije toga sučeljavala s dugoročnom recesijom. Dio treba zahvaliti davno propuštenom rebalansiranju raspodjeli svjetskog bogatstva između Zapada i i ekonomija u razvoju Istoka i Juga. U tom rebalansiranju dopustili smo da globalizacija poveća disbalans u raspodjeli bogatstva u svim zemljama. Ne dovodeći ni u jednom trenutku u pitanje pravila igre, omogućili smo da se kažnjavaju sve zemlje s razvijenim sustavom društvenog blagostanja, što je srušilo životni standard, povećalo nejednakost i potaknulo prelijevanje nacionalnog dohotka u korporativni profit, na štetu plaća u razvijenim tržišnim gospodarstvima. Siromaštvo opet raste.

To je već bio trend u Europi, a sada se ubrzava. Glas Europe u međunarodnim forumima, poput G20, globalnim pregovorima o trgovini i na konferencijama o klimatskim promjenama gotovo da se više ne čuje, zahvaljujući unutarnjim podjelama i nedostatku alternativne i jasne strategije. Načela socijalističkog djelovanja u Europi također trebaju biti jasna. Tu je nemoguće zanemariti kolektivno, zajedničko djelovanje. Onaj tko smatra da se životni standard može zaštititi i održati državu blagostanja povlačenjem u model nacionalnih država 18. stoljeća, vraćanjem moći iz Bruxellesa u pojedinačne glavne gradove, ili zanemarivanjem zajedničkih institucija, nehotice ili hotimice potiče podjarmljivanje naših zemalja od supersila, prošlih i budućih, i diktaturu tržišta. Europski odgovor na krizu bio je mlak i nedovoljan, ali nacionalna rješenja, čak i ona vrlo energična, beznačajna su u globaliziranom svijetu u kojem danas živimo. Stoga socijalistički odgovor na krizu mora biti europski, ne samo mantra o ‘više Europe’, nego takav da Europi pruži sredstva zaštite vlastitih interesa i dobrobiti europskih građana.

Nema ničeg socijalističkog u rasipanju javnog novca i gomilanju dugova. Kako vjerujemo u vrijednosti javne potrošnje, obvezni smo osigurati njenu učinkovitost. Ekstravagantni projekti, napuhani način života nekih javnih institucija, dupliciranje svojstveno nacionalnim i europskim programima koji su počeli živjeti sami za sebe, bez obraćanja pozornosti na učinkovitost, sve to treba svesti na razumnu mjeru ili eliminirati. No oštra se štednja mora postići uravnoteživanjem ograničenja javne potrošnje i pravednim oporezivanjem, utemeljenim na načelu ‘sposobnosti plaćanja’, s tim da i korporativni sektor plati svoj dio tereta i da se organizira ofenziva na izbjegavanje plaćanja poreza, pojavu koja je proširena u EU. Potrebno je ukinuti ograničenja poreznih davanja za one koji najviše zarađuju, eliminirati bonuse u financijskom sektoru posebnim kaznenim porezima i energično napasti porezne oaze. Rezanje bez rasta osudit će Europljane na izgubljeno desetljeće pada i depresije. Rast zahtijeva nacionalno i europsko djelovanje glede EU proračuna i financijskih instrumenata koje treba koristiti kad imaju katalitičko djelovanje.

Ljevica na vlasti na razini EU učinila je napredak u uklanjanju raznih vrsta diskriminacija. Obrana i širenje načela jednakosti, kao i uklanjanje diskriminacije bilo koje vrste u EU, mora biti središnji dio europskog socijalističkog programa. Na žalost, ekonomska jednakost je koncept koji je gotovo potpuno nestao iz rječnika socijalista posljednjih desetljeća, mada je upravo to središnja točka pojma društvene pravde, ključna za oporavak Europe. Ako građani vjeruju da teret krize pada na njih na nepošten način, ako su suočeni sa stvarnim padom zarada i svjedoče vraćanju razini siromaštva kakva se nije vidjela od 80-ih, ako se socijalna zaštita i financiranje državnih programa režu dok se šire skandalozni bonusi i enormne korporativne plaće, a superbogati neukusno troše neograničeno, zajednički napor da se ublaži ekonomski pad neće dati rezultata, ekonomska učinkovitost bit će upitna, a vjera u demokraciju iscrpit će se.”

10 točaka manifesta

1) Ekonomska politika EU: jednako energično i organizacijski čvrsto kao što se to čini s pitanjima proračunske discipline nadovezati osuvremenjene socijalne ciljeve Unije, i vući energičnije poteze da se iskorijeni siromaštvo i ojača socijalni dijalog, a fundamentalna socijalna prava i ciljeve unijeti u europsku Povelju, uz striktno praćenje i uvođenje sredstava prisile za provedbu socijalnih prava kakva postoje za ekonomske slobode.

2) Održivost zajedničke valute: potrebno proširiti mandat ECB-a pravom na kupnju vladinih obveznica kad se valuta nađe pod napadom, uz učinkovitu zajedničku odgovornost za ekonomsku politiku.

3) Proračunska reforma: rast EU proračuna prvenstveno da bi se promovirale ključne tehnologije, financirala ulaganja u društveni, infrastrukturni i održivi razvoj, u suradnji s EIB-om.

4) Fiskalna reforma: resurse EU ojačati porezima na energiju,a članicama omogućiti više slobode u smanjenju PDV-a kako bi se stimulirala domaća potrošnja i odmaklo od regresivnih poreza.

5) Porez na financijske transakcije kojim se stimulira zapošljavanje u proizvodnji i uslugama u malom i srednjem poduzetništvu, za financiranje istraživanja i razvoja, te globalnih javnih ciljeva, poput borbe s klimatskim promjenama.

6) Europsko ulaganje kroz projektne obveznice koje bi izdavala EU, uz potporu ECB-a, usredotočeno na velik potencijal novog zelenog gospodarstva; novi infrastrukturni planovi praćeni fleksibilnijim pravilima planiranja kako bi se brzo otvarala nova radna mjesta i smanjila prevelika ovisnost o fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji, što će, u suradnji s energetskim sektorom, omogućiti zajedničko nastupanje u slučaju opasnosti nedostupnosti zaliha energije koje se nalaze u trećim zemljama.

7) Poštenija osnova međunarodne trgovine: EU pregovarači trebaju dobiti novi mandat za borbu za socijalne i ekološke efekte odlaganja otpada; pristojbe na uvoz iz trećih zemalja koje ne udovoljavaju EU standardima zaštite okoliša.
8) Veća potpora susjedima i bavljenje neprihvatljivim i neodrživim nejednakostima između EU i njenih južnih i istočnih susjeda, prvenstveno kroz stvarne privilegije u trgovini i pokretljivosti, kao i kroz nagrađivanje onih koji se hrabro bore za demokratsku slobodu u arapskom svijetu. Europa više nikad ne smije prešutno podupirati autoritarne vlasti, nepotizam, gerijatrijske diktatore, a sve u ime neke promašene realpolitike.

9) Čvršća i jedinstvena nazočnost na međunarodnoj pozornici, upotreba zajedničke političke i ekonomske snage za promicanje naših vrijednosti i izvan naših granica, posebno aktivnom ulogom u okončanju sukoba na Bliskom istoku.

10) Ojačavanje europske demokracije: kakva god da se uvode pravila ekonomskog vladanja, za njih je uvijek bitan parlamentarni nadzor; članice moraju u cijelosti poštovati Povelju pri nominiranju predsjednika Komisije prema rezultatima izbora za EU Parlament; o pojedinim povjerenicima treba glasati parlament, kao i o eventualnom opozivu; socijalističke stranke moraju članove i simpatizere uključiti u sve aspekte političkih odluka EU, u izradu stavova i imenovanje kandidata za vrhovne položaje u EU; mora se provesti sveeuropska akcija da se ojača sloboda medija, i to u prvom redu razbijanjem monopola u medijima i ograničavanjem vlasništva nad medijima osobama i tvrtkama izvan Europe.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.