40 godina od pojave novog vala, glazbenog bunta koji je pokrenuo YU pop revoluciju

Vinilna reizdanja četiriju albuma prvotno objavljenih 1981. godine u siječnju 2021. simbolično će obilježiti četiri desetljeća novog vala. Grupe Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam i VIS Idoli su simboli buntovne generacije. Nacional je istražio koliko je novi val djelovao na razvoj pop kulture i umjetnosti te kako je utjecao na politiku Jugoslavije

U izdanju Croatia Recordsa u siječnju 2021. godine pojavit će se vinilna reizdanja četiriju studijskih albuma koji su prvobitno objavljeni 1981. godine i ubrajaju se među najvažnije albume novog vala. To su prvi album grupe Haustor „Haustor”, prvi i jedni album grupe Šarlo akrobata „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, prvi album grupe Električni orgazam „Električni orgazam” te „Paket aranžman”, možda najpoznatija kompilacija popularne jugoslavenske glazbe kojom su se premijerno predstavile tada mlade progresivne alter punk rock snage Šarlo akrobata, Električni orgazam i VIS Idoli. Albumi će biti objavljeni na 180-gramskim vinilima u različitim bojama. U najavi tih vrijednih reizdanja producenti cijelog projekta zapisali su: „Godina 1981. bila je ključna za rock glazbu Jugoslavije, ali i rađanje jednog novog zvuka, jedne nove generacije bendova, a u konačnici i glazbenog bunta koji je u to vrijeme bio dosta prisutan u svijetu i središtima novog vala u Londonu i New Yorku. Stigao je tada i u Zagreb, Beograd, Ljubljanu i druge tzv. republičke centre, a sve je započelo projektom koji je sasvim slučajno i spontano nastao i isto tako nazvan ‘Paket aranžman’. Mnogi će se složiti da je tada počeo i novi talas u Beogradu i novi val u Zagrebu, a Električni orgazam, Šarlo akrobata i VIS Idoli postali su simboli cijele jedne generacije publike, iako je njihov značaj u potpunosti shvaćen tek u budućnosti.” Je li doista tako?

Nema sumnje da se i 40 godina kasnije na novi val gleda kao na najplodniji period u povijesti popularne glazbe, iako su se i od sredine osamdesetih naovamo dogodili deseci fenomenalnih bendova. Svakako bi trebalo istaknuti i Branimira Johnnyja Štulića, njegovo plodno stvaralaštvo, utjecaj na novi val i trag koji je ostavio. Međutim, njegovi poslovni odnosi s Jugotonom odnosno Croatia Recordsom i neriješena situacija oko autorskih prava doveli su do toga da ga se njega u proslavi 40 godina novog vala ni ne spominje, no to je jedna posve druga priča.

Vratimo se novom valu i popkulturnoj revoluciji koju je svojedobno pokrenuo. Poznata je činjenica da je za spomenuta četiri debitantska izdanja najzaslužniji bio tadašnji urednik u Jugotonu Siniša Škarica, koji je hrabro, u kontekstu tog vremena, odlučio tim bendovima dati šansu. Znamo i da su albumi Haustora i Električnog orgazma bili početak i te kako plodnih karijera koje su iznjedrile brojne hitove. No koliko je zapravo novi val utjecao na sam razvoj pop kulture i umjetnosti? To smo pitanje postavili povjesničaru umjetnosti, voditelju Studija dizajna i redovitom profesor na Arhitektonskom fakultetu Feđi Vukiću.

„Na globalnoj razini novi val kao općeniti naziv za brojne glazbene žanrove, a prethodno i punk kao obrazac novog radikalnog djelovanja u glazbi te u kulturnom sektoru uopće, po sebi su bili fenomeni pop kulture, sa svim elementima i linijama razvoja, od supkulture do komercijalnog mainstreama. Dobar dio ukupne produkcije, a posebno u Velikoj Britaniji, bio je po akterima vezan uz svijet umjetnosti i umjetničkih škola, još od dalekih početaka s Roxy Musicom, a u SAD-u je postojala dosta direktna veza, pa i suradnički projekti, između starije generacije eksperimentalnih glazbenika i mlađih rokera. Veliki utjecaj na kulturnu amalgamaciju umjetničkih disciplina, a osobito za shvaćanje vizualne umjetnosti, ne samo u razdoblju novog vala nego i umjetničke prakse od šezdesetih nadalje, imali su neprofitni kulturni prostori za izvedbe, recimo The Kitchen u New Yorku. Suradnja Andyja Warhola s Velvet Undergroundom je u tom smislu prijelomni trenutak i, nimalo slučajno, jedan od nadahnjujućih motiva za mnoge aktere kasnijeg novog vala. Ukratko, novi val je usvajao umjetničke metode i pretvarao ih u više ili manje komercijalne proizvode”, rekao je Feđa Vukić.

 

‘Opći sentiment tog vremena deindustrijalizacije bili su dekadencija i melankolično raspoloženje propadanja’, objašnjava povjesničar umjetnosti Feđa Vukić

 

Ne treba smetnuti s uma da je ta 1981. godina, kada je novi val zapravo eksplodirao, uslijedila ubrzo nakon smrti Josipa Broza Tita kada su se mnogi pitali što će biti s Jugoslavijom. Ali kreativna energija je eksplodirala, a glazbenici i umjetnici nisu bili opterećeni politikom, budućnošću vlastite države ili pak nacionalizmom i šovinizmom. Političari su uglavnom bili mete ismijavanja i sprdnje, kao uostalom i sama država. Na prvom mjestu bila je zabava, i to kroz umjetničke zahvate koji su bitno utjecali na glazbenu scenu, kulturu i umjetnost.

„Novi val označavao je širenje estetike i ideja koje su bile suprotne tada uvriježenima – kako u glazbi tako i u društvu. Bio je to uragan svježine kojim su u pitanje dovedene ‘glazbene veličine’, ali i shvaćanje osobnog razvoja pojedinca i njegova odnosa prema kolektivnom. U tri minute nekih pjesama izrečeno je više nego u tomovima državnih enciklopedija i opusima politički štićenih pisaca i rock glazbenika. Bez ikakve nostalgije, bio je to savršeno plasiran i odmjeren udarac sustavu u međunožje. Toliko kvalitetan da ponekad zaboli i današnje vlastodršce”, opisao je značenje i utjecaj novog vala Boris Jokić, viši znanstveni suradnik na zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja i glazbeni urednik na radiju Yammat FM. Osvrnuo se i na tadašnju ulogu medija: „Bez Poleta i drugih medija koji su davali prostor i pisali o glazbi teško da bi došlo do takvog proboja i značaja. Oni su osigurali slobodu i pozornicu, djelujući istovremeno kao promotori i zaštitnici glasa mladih ljudi koji je uvijek i u svim režimima namjerno utišavan. Tome danas posebno svjedočimo. Baš kao i u slučaju Velike Britanije i SAD-a, zajedničko je djelovanje medija i glazbenika bilo preduvjet za nove izričaje. S novim valom je posebno i to što se naslanjao na svjetske trendove, ali nikada nije bio njihova kopija. On je ovdje imao svoj jedinstveni identitet, često zanimljiviji i hrabriji od uzora koji su na njega utjecali.”

Boris Jokić, viši znanstveni suradnik na zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

To je bitno istaknuti jer upravo su originalnost, autorski pristup bez kopiranja uzora i vlastiti stavovi prema svijetu i društvu, oduševljavali publiku i transformirali glazbenu scenu, o čemu je Feđa Vukić rekao: „Vjerojatno je novi val dao umjetničku dimenziju, dakle kulturni značaj, formama stvaranja i socijalizacije koje su dotad smatrane neobaveznom, tek ponekad subverzivnom, zafrkancijom mladih.” Vukić je istaknuo da je novi val istovremeno bio i vjetar u leđa brojnim grafičkim dizajnerima, crtačima stripova, filmskim i kazališnim redateljima i ostalim umjetnicima: „U Velikoj Britaniji uz punk i novi val stasala je cijela generacija dizajnera, kao što su Brody ili Saville, koji su živjeli novovalnu revoluciju, a svojim radovima dali su pečat vizualnoj fizionomiji kulture te generacije, od ovitaka vinilnih ploča i laserskih diskova do oblikovanja ključnih masovnih medija onoga doba – ilustriranih magazina. Opći sentiment tog vremena deindustrijalizacije i otkrivanja onoga što se danas pomalo neprecizno naziva kulturnom industrijom, bili su dekadencija i melankolično raspoloženje propadanja, vezano, dakako, i uz novu generaciju sintetičkih narkotika koji su pomalo zamjenjivali ključne opijate iz supkulture šezdesetih. Utjecaj novovalne kulture vidljiv je i u brojnim filmovima, a možda najljepša posveta tom vremenu je ‘Do kraja svijeta’ Wima Wendersa, u kojem je već jasan strah od neizvjesne budućnosti nakon ključnih događaja kraja osamdesetih, pada zida u Berlinu i prosvjeda na trgu Tiananmen u Pekingu. Interesantno je, k tome, kako je i s druge strane željezne zavjese u mnogim zemljama postojala slična kulturna simbioza kao i na zapadu, a primjer bivše južnoslavenske federacije (donekle usporediv s Poljskom ili Mađarskom) pokazuje kako je novi val oscilirao između marginalne supkulture i komercijalnog mainstreama čak i u zemljama socijalizma.”

Novi val je, dakle, sa sobom donio i posve novi vizualni identitet, a brojni mladi dizajneri dali su tome svoj pečat, o čemu nam je više rekao povjesničar umjetnosti i teoretičar dizajna Dejan Kršič: „Novi val je pružio priliku većem broju novih izvođača da dođu do diskografskih izdanja, singlova i LP ploča. Uvijek sam tvrdio da to otvaranje diskografa prema novim imenima i mladim bendovima nije bilo samo rezultat uredničke svijesti o novim trendovima, nego i posljedica problema u deviznom prometu, politici štednje, pa su se diskografi uz ograničenje broja i izbora licencnih izdanja nužno okrenuli i domaćim autorima. S novim izvođačima došla su i nova imena. Dok su 70-ih u oblikovanju omota najvećim dijelom dominirali Ivan Ivezić, kao praktički kućni autor Jugotona, i Dragan S. Stefanović, najpoznatiji među profesionalnim dizajnerima koji se u velikoj mjeri profilirao i postao medijski prepoznatljiv kao autor omotnica ploča, pojavljivala su se nova imena, među kojima su najpoznatiji svakako Mirko Ilić, koji je među njima bio i najproduktivniji, njegov strip kolega Igor Kordej, nešto kasnije tandem Bachrach & Krištofić itd.”

Povjesničar umjetnosti i teoretičar dizajna Dejan Kršić. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

To se sve ne bi dogodilo da nije bilo tog specifičnog otvaranja i posve novog pristupa životu kroz česta druženja i okupljanja umjetnika. Pitali smo Kršića koliko je, po njegovu mišljenju, novi val bio rezultat spontanih umjetničkih druženja i akcija, a koliko planirani pokušaj glazbenika da uhvate korak sa svjetskim glazbenim trendovima. „Pretpostavljam da se takve pojave ne mogu svesti na jedan uzrok. Kao poticaj svakako moramo dodati i postojanje brojnih omladinskih klubova koji su pružali mogućnost razmjerno kontinuiranih nastupa. Samo u Zagrebu možemo se sjetiti Lapidarija, SC-a, Kulušića, SKUC-a, ali i omladinskog tiska koji je sa svoje strane podržavao te aktivnosti. Želio bih podsjetiti da je danas često i nepravedno ozloglašeni Stipe Šuvar, u vjerojatno posljednjem ozbiljnom pokušaju strukturiranja kulturne politike u RH koji se tih godina odvijao, pažnju posvetio i toj kreativnosti mladih koja se izražava kroz nove muzičke stilove koji se tada skupno i neprecizno obilježavaju odrednicom punka i zagovarao da različite lokalne organizacije organiziraju prostore u kojima takvi sastavi mogu vježbati”, upozorio je Kršić te zaključio da je nesumnjivo riječ o sinergijskom djelovanju, koje je i logično i očekivano za takve multimedijalne pojave. Podsjetio je i na činjenicu da je to bilo vrijeme razvoja videotehnologije i videospotova, kada je postala važna televizijska prezentacija muzičkih sadržaja i javljali su se različiti inovativni oblici.

Novi val bitan je segment i za razumijevanje povijesti umjetnosti, kako u Jugoslaviji tako i u Hrvatskoj, smatra Feđa Vukić. „Mislim da je novi val prilično važan za shvaćanje jednog dijela umjetničke produkcije s kraja sedamdesetih i tijekom osamdesetih, o čemu već postoji i ozbiljna literatura, dakako – uglavnom nastala izvan Hrvatske. Upravo je, primjerice, objavljen vrlo interesantan zbornik znanstvenih radova ‘Made in Yugoslavia, Studies in Popular Music’, u znanstvenoj nakladi Routledge, koji se bavi tom temom. Za razliku od ranije produkcije popularne glazbe, novi val je u bivšoj federaciji, kao i drugdje u svijetu, imao snažne umjetničke korijene i veze, čak i u institucionalnom smislu izvedbe, primjerice, unutar studentskih centara kulture u najvećim sveučilišnim gradovima. Tako se, možda i nesvjesno, gradio profil novog vala u lokalnom kontekstu, s nešto višom razinom kreativne ambicije od tada već mainstream fenomena ‘zabavne glazbe’”, rekao je Vukić.

Novi val je također svojevrsni kamen spoticanja brojnih političara i neozbiljnih povjesničara koji osvrćući se na to vrijeme govore o „tamnici naroda” i „najcrnjem vremenu za Hrvatsku”. Kako to da nacionalizam, šovinizam i neizvjesna sudbina države nisu remetili kreativnu energiju i procvat glazbene scene, pogotovo s obzirom na danas ustaljeno mišljenje da je već početkom osamdesetih mnogima bilo jasno što nas čeka? Dejan Kršić o tome je rekao: „Iz neke generacijske perspektive mislim da je ta ‘neizvjesnost sudbine Jugoslavije’ u mnogome proizvod naknadne pameti. Pa do samog početka oružanih sukoba malo tko je vjerovao da je rat stvarno moguć. Dominantna kultura mladih, pa u najvećoj mjeri i medijska kultura sve do druge polovice 80-ih godina, bila je dosljedno modernistička ili moderna u smislu prihvaćanja postmodernih stilova i trendova, internacionalistička a ne nacionalistička. Bendovi su svirali širom Jugoslavije, a često su izvođači iz Beograda ili Skopja bili i popularniji u Zagrebu nego u svojim sredinama – i obratno, naravno.”

 

‘Novi val bio je uragan svježine kojim su u pitanje dovedene ‘glazbene veličine’. Bez ikakve nostalgije, bio je to savršeno plasiran i odmjeren udarac sustavu u međunožje’, kaže Boris Jokić

 

Povjesničara umjetnosti Vukića pitali smo na kraju što su nam zapravo novoga donijeli glazbeni heroji novog vala, poput Haustora, Šarla akrobate, Električnog orgazma, Idola itd. „Ne treba zaboraviti najznačajniju tadašnju ikonu – lik Branimira Štulića koji na ovitku vinila ‘Ravno do dna’ briše znoj, poput nekadašnjih udarnika u tvornicama. To je najjasniji simptom novih vrijednosti, odnosno novih ideja o radu i društvenom značenju istog, kakve novovalni akteri unose u lokalni kontekst industrijske modernizacije. Nadalje, promovira se novi set vrijednosti u stihovima,, a koji možda najbolje korespondira s vrijednostima uspostavljenim krajem šezdesetih u filmskom ‘crnom valu’. I naposljetku, događao se utjecaj glazbenih i drugih kulturnih vrijednosti na lokalnu scenu, dakle – uspostava slobodne internacionalne razmjene ideja, što je stidljivo pripuštano u lokalni kontekst još od prvih festivala zabavne glazbe, a krajem sedamdesetih i osamdesetih postalo je normalno. Tada ste čak i u provincijskim gradovima mogli kupiti Melody Maker i NME kao glavne medije informiranja o stanju na novoj glazbenoj sceni.”

Kao što je poznato, nekada prvi čovjek kurikularne reforme Boris Jokić zagovarao je ideju da bi nove generacije morale učiti o tom glazbenom žanru, njegovu povijesno-društvenom kontekstu i utjecaju. „Hrvatska politika je 1990-ih odustala od suvremene umjetnosti. Novu ne podržava, a one iz prošlosti kao da se srami ili boji. Neobrazovani političari ne misle da su npr. riječki Parafi važan dio povijesti ove zemlje. U svojim sitnim perspektivama lažnog tradicionalizma sprječavaju razvoj društva u kojem umjetnost igra vrlo važnu ulogu. Jedan od mojih snova je da se mlade ljude od prvog razreda osnovne škole sustavno izloži suvremenoj umjetnosti, pri čemu najvažniju ulogu ima suvremena glazba. Tajno oružje u toj borbi upravo je novi val. On može poslužiti kao ulaznica u svijet mladih osoba i njihovih problema, poticaj za kritičko promišljanje lažnih autoriteta i odnosa moći, iskren uvid u umjetnički senzibilitet temeljen na mašti, iskra kojom se uranja u pitanja identiteta i odnosa prema drugima i drugačijima. Sve to novovalna glazba može. Kad bi bilo malo pameti u ovoj zemlji, škola bi počinjala Arsenom, Oliverom i Dragom Mlinarecom, nastavljala se Filmom i Električnim orgazmom, nakon čega bi uslijedile Majke, LET 3, Gibonni i Hladno pivo, pa potom Elemental, Tram 11 i TBF, a završavala Valentinom Boškovićem, Z++, Chuijem i Kandžijom. Doći će i to vrijeme i taj novi val”, zaključio je Jokić.

Dok se nadamo i stremimo tom vremenu i tom novom valu, lijepo se prisjetiti novog vala koji nas je zahvatio prije 40 godina i na neki način promijenio društvo i sam tijek popularne kulture zato što su ljudi slobodno razmišljali, stvarali i dobro se zabavljali, neopterećeni razmišljanjem što će biti sutra.

Feđa Vukić, voditelj Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu, u dvorištu zgrade redakcije Poleta. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Komentiraj