Igor Kralj/PIXSELL

36 paklenih sati s Milanom Bandićem

Objavljeno u Nacionalu br. 492, 2005-04-19
Nacionalovi reporteri cijeli petak i subotu pratili su u stopu zagrebačkog dogradonačelnika, zabilježivši svaki detalj osebujne predizborne kampanje čovjeka čiji je najjači marketing njegova radna energija
“Recite sad vi, je li meni lako?”, samosažaljivo nas je upitao zagrebački dogradonačelnik Milan Bandić u trenutku kada smo s njim ulazili u zgradu zagrebačkog Gradskog poglavarstva. Na ulasku u lift presrela ga je gospođa s autističnim djetetom i otvoreno rekla: “Ja sam predsjednica Udruge Majka za dijete, i mi smo vaši birači i vi morate misliti i na nas. Nedostaje nam novca za još jedno vozilo za djecu s problemima u razvoju.” Na ovako eksplicitan zahtjev Bandić je odmah odgovorio: “Otiđite kod Šostara i neka on to riješi. Ako ne, dođite ponovno do mene.” Gospođa se nije prestajala zahvaljivati, Zvonimir Šostar, pročelnik Gradskog ureda za zdravstvo i socijalnu skrb, vjerojatno se koju minutu poslije znojio, a Bandić je s mangupskim osmjehom ušao u svoj ured znajući da je tog trenutka osvojio još nekoliko biračkih glasova.
Svako jutro u 9 sati Bandić odlazi na tržnicu Dolac gdje najlakše osvaja glasove stajanjem u redu za kruhDružeći se s Milanom Bandićem neprestano 36 sati, uživali smo, povremeno se hvatajući za glavu, u lakoći kojom on kontrolira situaciju i manipulira kako ljudima koji ga okružuju, tako i biračima iz cijelog Zagreba. U toj lakoći, koja zahtjeva nevjerojatnu energiju i dovodi do krajnje iscrpljenosti, Bandić na kraju uvijek ispada Robin Hood koji otima bogatima da bi dao siromašnima, iako ga njegovi politički oponenti optužuju da je Superhik, lik iz stripa “Alan Ford”, koji otima siromašnima da bi dao bogatima. No ti njegovi protivnici nemaju vremena u samo 36 sati otići na “Noć Posavljaka za Milana Bandića” u Jelkovec, pogreb mladog vatrogasca u Hrašće, otkriti spomenik Joszefu Antallu, popeti se na Sljeme, kupiti kip Ivana Pavla Drugog u dobrotvorne svrhe, otići na Kaptol i na misu te kupovati na placu i pričati s kumicama? Njegova radna energija njegov je najjači marketinški adut, bez obzira na to što ga je svojedobno dovela do moždanog udara i ruba smrti. Bez obzira na moždani udar, Bandić svakog drugog jutra u 5.30 sati pretrči četiri kilometra na stazi obližnjeg igrališta srednje škole u Kušlanovoj ulici. Polusatno trčanje jedva izdrži njegov pas Bill, zlatni retriever, dok Bandić nema takvih problema jer, kako nam je rekao, “slušaju me noge, slušaju me pluća, zašto ne bih trčao”.
Bilo je to u petak, 15. travnja, točno mjesec dana prije gradskih izbora na kojima očekuje sigurnu pobjedu SDP-a i povratak na mjesto gradonačelnika, koje je izgubio nakon afere u kojoj ga je policajac zaustavio zbog vožnje u pijanom stanju. Tog su dana zalijepljeni prvi SDP-ovi jumbo plakati u gradu, prije no što je to učinila bilo koja druga stranka. “Kako vam se čine plakati”, pitao nas je, a na naš prigovor kako je njegov potpis na plakatu trebao biti veći i uočljiviji, odgovorio je: “Nije, nije, dobro je ovako.” Nakon tuširanja i presvlačenja, a prije odlaska na posao u Gradsko poglavarstvo, posjetio je kafić Tresor u Jurišićevoj da bi popričao s poznatim postolarom Vjekoslavom Igrecom i urarom Milanom Lepurom. Igrec, koji Bandića već zove gradonačelnikom, brine se za Dinamo, a Bandić podsjeća kako je dobio okladu protiv Canjuge, jer se u utakmici Chelsea ? Bayern kladio na prolaz Chelsea, a Canjuga na Bayern. “Milan Šelendić mu je rekao neka vadi lovu, a kako nije imao, morat će mi dati šest redova trsja”, smijao se i prepričavao Bandić. Bilo je tu i priče o izborima na kojima će Bandić nastupiti kao “heroj ulice”, Haaškom sudu i tvrdnji kako je Mirko Norac dobro prošao što mu nisu sudili u Nizozemskoj, ali i o Bandićevoj vikendici pokraj Samobora gdje teško pronalazi radnike da mu urede okoliš.
Na izlasku iz Tresora nepoznat netko hvatao ga je za rukav, a Bandić je to lakonski riješio riječima: “Dođi kod mene u Poglavarstvo pa ćemo to riješiti.” Nije mogao ni zamisliti da će ovaj to doslovno shvatiti. Druga postaja je Gradska kavana, druženje s Brankom Spajićem i Matom Kraljevićem, direktorom Gradskih tržnica i Zagrebparkinga, da bi nakon toga, u 8.30, bio na svom radnom mjestu u Gradskom poglavarstvu. Tamo ga je već čekao red ljudi koji su imali dogovorene sastanke, a od kojih barem polovica o svojim problemima ne bi ni trebala razgovarati s Bandićem. Što dr. Ivo Josipović radi pola sata u Bandićevu uredu, to nikome nije jasno. Tog se dana otvorio Muzički biennale čiji je Josipović direktor, ali zar ne postoji Gradski ured za kulturu? O čemu desetak minuta Bandić razgovara s Vladimirom Kraljevićem, vlasnikom licence natječaja za Miss Universe, i ovogodišnjom pobjednicom Jelenom Glišić? Zašto dogradonačelnik prima Davorina Tepeša, predsjednika Stolnoteniskog kluba Večernji list zajedno sa Zoranom Primorcem i Dragutinom Šurbekom.
I, tko bi rekao, u tom se trenutku pojavljuje i čovjek iz kafića Tresor, koji mucajući kaže: “Meni je Bandić rekao da dođem.” Za jednu od tajnica, Lidiju Baltin, to su poznati problemi. “Gospodine, kako se zovete”, kulturno pita, na što čovjek iz Tresora kaže: “De, molim vas.” “Ali, kako se zovete?” ponavlja tajnica. “Ratni vojni invalid iz 1992.”, odgovara čovjek. Nakon što je, nakon puno uvjeravanja, izišao iz ureda, otišao je na portu i od tamo nazvao istu tajnicu, govoreći, odnosno mucajući: “Jel’ Bandić tamo, rekao mi je da dođem.” Uskoro dolazi sestra Vjekoslava, karmelićanka iz samostana u Brezovici čiji je okoliš uređen i zaštićen nakon Bandićeve intervencije. U znak zahvalnosti donosi svježe štrukle koje je napravila, a Bandić joj kaže: “Dođemo na Rajska Djevo.” “Radujemo se”, odgovara sestra Vjekoslava i odlazi. Konačno je došao red i na njegove suradnike i savjetnike, ali nakon sat vremena još jedan živopisni lik ulazi u ured, Braco Ciganin. Traži 15 tisuća kuna potpore poglavarstva jer je 22. travnja Svjetski dan Roma, a nakon telefonske provjere Bandić mu objašnjava kako mu je taj novac već odobren. Braco se malo zahvaljuje, malo psuje, malo pokazuje umjetne zube koje vadi iz čeljusti i na kraju ponosno najavljuje kandidaturu za zagrebačku Gradsku skupštinu.
U 13 sati Bandić provjerava kako napreduje izgradnja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Žuta kaciga koju svi na gradilištu moraju nositi očigledno mu je premala, ali tko brine o takvim detaljima. “Ovaj dio Zagreba mora biti zaokružen kulturnim institucijama, a ne da se do muzeja gradi Čačićev POS”, žustro objašnjava Bandić dok gleda na predizborni plakat SDP-a postavljen u blizini gradilišta. Izborni slogan je ”Živjeti za Zagreb”, a Bandić ponosno kaže kako on može stati iza tog slogana, dok mnogi drugi zasigurno ne mogu. Prije povratka u Gradsko poglavarstvo Bandić odlazi u restoran Miramare. Od samog ručka važnije je druženje s Posavljacima koji te večeri organiziraju aukciju umjetnina. Poslije saznajemo da još jedna grupa Posavljaka organizira te večeri feštu nazvanu “Noć Posavljaka za Milana Bandića” te da ćemo obići oba događaja. Bandić je pojeo samo juhu, a poslije ćemo shvatiti da je to bio njegov jedini obrok tog dana.
Poslijepodnevna žurba počinje u blizini Hipodroma gdje se otkriva spomenik Joszefu Antallu, prvom madžarskom premijeru nakon pada komunizma. Bandić se susreće s Gyorgyjem Csottijem, bivšim madžarskim veleposlanikom u Hrvatskoj, s kojim je pokrenuo podizanje spomenika zbog čega se i pojavio na tom događaju. Nakon tog, “elitnijeg” događaja, Bandić se odmah spušta u biračku bazu, odnosno u Stenjevec, u Pavlinsku ulicu. “Neka je baka tri dana zaredom zvala Radio 101 i žalila se jer Pavlinska ulica, u kojoj živi, nije asfaltirana”, objašnjava nam Bandić razlog dolaska u Stenjevec. Sa sobom dovodi Milana Vojvodića, tehničkog direktora Zagrebačkih cesta, da on potvrdi da će ulica biti asfaltirana za desetak dana. Bake nema nigdje, ali ostali stanari izlaze na ulicu i rukuju se s Bandićem. Kao i svaki mesija, on daje, ali i traži – kori stanare jer u ulici ima puno smeća, a oni mu obećavaju da će sve očistiti.
Nakon što se ekspresno obećalo asfaltiranje 450 metara duge ulice, Bandić je odjurio na dnevnu dozu crkve i vjere, na Kaptol gdje je od monsinjora Josipa Mrzljaka primio zahvalnicu jer je gradska vlast donacijom podržala božićnu akciju hrvatskog Caritasa “Za tisuću radosti”. Tek je tada Bandić svratio doma da bi se presvukao, jer je u 19 sati trebao doći u Hrvatsko narodno kazalište na otvorenje Muzičkog biennalea. Društvo mu je pravio ravnatelj “Kerempuha” Duško Ljuština, dok se na balkonu družio s Matom Arlovićem. Međutim, balet je ipak preteška forma za Bandića, pa je nakon pola sata izišao s Ljuštinom kako bi svratio do restorana Trnjanka i javio se Anđelku Leki.
Tek tada za Bandića počinje prava predizborna akcija. Prvo nas je njegov vozač Šandor odvezao do restorana Globus na Velesajmu gdje se održavala “Primorska noć” i gdje je Primorcima obećao rješavanje problema s WC-om u prostorijama njihove udruge u Zagrebu. Nakon pola sata kreće se prema dvorani Ćurak u Jelkovcu kraj Sesveta, gdje se održava “Posavska noć za Milana Bandića”. Dok putujemo, Bandić pita Ljuštinu kako mu se čine predizborni plakati. “Tvoj potpis trebao je biti veći i vidljiviji”, odgovara Ljuština, ali Bandić ponavlja: “Nije, nije, dobro je ovako.” U 22.30 ulazimo u dvoranu gdje se okupilo gotovo dvije tisuće Posavljaka, koji padaju u kolektivni delirij. Na bini voditelj objašnjava sve Bandićeve zasluge za narod bosanske Posavine koji je izbjegao u Zagreb; među ostalim, obitelji Blažević platio je građevinsku dozvolu. U tom trenutku Stipo Čičak, predsjednik Zavičajnog kluba Plehan, izlazi na binu i maše uplatnicom kojom je Bandić platio dozvolu.
Naravno, svi viču kako će glasati za Bandića, pa čak i Anto Kovačević koji se također tamo našao. Da bi pojačao svoj utjecaj na biračko tijelo, Bandić pleše u kolu s Posavljacima, dok bend na bini pjeva pjesmice poput “ej, curice, curice/pripazi na štiklice/ima, ima rupa/obuća je skupa”, ili one pomalo pedofilske “zec voli šumu/šuma voli ptice/ a ja momak volim/ljubit mlade djevojčice”. Vrhunac večeri je Bandićev govor u kojem je obećao Posavljacima kako im nitko neće rušiti sagrađene kuće, a ako je bilo bespravne gradnje, onda će se zakon mijenjati jer su takvi zakoni suprotni Bogu i čovjeku. U tom trenutku broj okupljenih Posavljaka bio je jednak broju glasova koje će Bandić od njih dobiti na izborima. Samo dva kilometra dalje nalazi se hotel “Zovko” gdje se održavala aukcija umjetnina za Plehan kraj Dervente, gdje se sljedeće nedjelje slavi blagdan Svetog Marka, na kojem će se, naravno, pojaviti i Bandić. Riječ je o aukciji koju su organizirali dobrostojeći Posavljaci u Zagrebu. “Duško, kupit ćemo neku sliku”, objašnjava Bandić Ljuštini i nakon kraćih pregovora Bandić, u ime gradskog SDP-a, kupuje najskuplji eksponat, bistu Ivana Pavla Drugog izlivenu u bronci, za 30 tisuća kuna. “Imamo već bistu Stepinca, pa će Ivan Pavao Drugi dobro doći”, kaže Bandić i žuri kući jer je ponoć već prošla. “Ako spavam pet sati, to je u redu, ali ako spavam manje, imam problema”, rekao nam je Bandić najavljujući subotnji susret na Sljemenu.
Naime, Bandić svake subote i nedjelje u šest ujutro s grupom svojih prijatelja kreće u osvajanje Sljemena. Cilj je dom Puntijarka. Dok smo mi još brisali krmelje s očiju, on se, obliven znojem, pojavio u Puntijarki gdje je stigao nakon 55 minuta penjanja, što je sjajan rezultat. Umjesto uživanja u štrudlama od sira i jabuka te orehnjačama, Bandić nakon popijenog čaja naređuje pokret i spuštanje istom stazom. Žurba je nužna jer nakon tuširanja i presvlačenja, u devet sati mora biti na Dolcu. Tu se najlakše osvajaju glasovi. Dok stoji u redu za kruh svi mu govore: “Gospon gradonačelnik, dajte dođite preko reda”, što on galantno odbija. Na tvrdnje da će biti budući gradonačelnik spremno odgovara kako nije bitna funkcija, bitno je da se nešto radi za Zagreb. Usput je odbio jednog prodavača šampinjona koji mu je htio darovati cijelu kutiju gljiva jer “kakav bih ja to bio socijaldemokrat da prihvatim takav poklon”. Nakon kupnje šparoga i mladog luka, požurili smo u Poglavarstvo gdje je slijedio protokolarni posjet perifernim dijelovima grada da se vidi na što je potrošen gradski novac. U Dubravi je obišao Centar za odgoj i obrazovanje za djecu s posebnim potrebama, u Retkovcu se gradi vodovod, a u Granešini velečasni Josip Balog upozorava da se crkva polako urušava te bi grad trebao potpomoći njezino renoviranje. Kako protokol prate novinari, Bandić ne propušta poentirati. Na obližnjoj livadi uzima kosu u ruke i počinje kositi travu. No kosa nije oštra pa je on prvo naoštri, a zatim pokosi dva četvorna metra trave i s onim svojim šeretskim osmjehom dobacuje: “Pravi sam HSS-ovac.” Još smo otišli do Pionirskog grada gdje se održavalo natjecanje mladih vatrogasaca i gdje ga obavještavaju kako je u subotu poslijepodne pogreb 18-godišnjaka koji je bio član DVD-a Hrašće. Naravno, Bandić mijenja dnevni raspored i najavljuje dolazak na pogreb.
Svakodnevne posjete crkvi ni jedan političar ne zanemaruje, pa je Bandić u subotu u podne žurio na misu koja je održana u Maloj dvorani Doma sportova. Stigao je na vrijeme, iako je u autu nervozno govorio: “Na pogreb i na misu ne smije se kasniti.” Tamo ga je čekala kćer Anamarija i, iako bi svatko nakon toga otišao na obiteljski ručak, Bandić je otišao u restoran Gračanka gdje mu je Predrag Bato Romac, prijatelj iz Sinja, poklonio dva “pivca”. Nakon Gračanke navraćamo u još jedan restoran, Skender u Remetama, gdje Bandićev prijatelj slavi krizmanje sina, što on koristi da pojede juhu, opet jedini obrok tog dana. Vremena za glavno jelo nije bilo jer je trebalo stići u Hrašće na pogreb 18-godišnjeg Matije Krilčića.
Na sreću, Hrašće nije daleko od sela Čehi u kojima se održavao Dan motociklista, a dogradonačelnik mora biti i tamo. Premda fešta nije izgledala osobito reprezentativno, svi su tapšali Bandića, tako da se gotovo nije ni čulo kad je iz mase netko doviknuo: “Pa neće mi Hercegovac govoriti ‘kaj bum’, kaj ne, dečki?” Ne znamo je li to Bandić čuo, ali to više nije ni bilo bitno, jer su to bili posljednji trenutci našeg 36-satnog druženja s Bandićem. Nekako mu je bilo žao što ga napuštamo pa nam je rekao kako, ako se predomislimo, možemo nastaviti provoditi subotu s njim. Nakon sela Čehi trebao je otići u Lužane na osnivanje ogranka SDP-a, pa u Kučilovinu na proslavu obljetnice ogranka SDP-a, pa u Markuševac na proslavu HKUD-a Prigorec, da bi uvečer proslavio Noć Uskopljaka, ponovno u restoranu Globus na Velesajmu. Gledali smo ga u čudu i pobjegli kad je najavio da će se u nedjelju ujutro ponovno penjati na Sljeme.

Komentiraj