2014. Hrvatska bez nuklearke u mraku

Objavljeno u Nacionalu br. 642, 2008-03-03

DOK SLOVENIJA gradi treći blok nuklearke Krško kako bi podmirila deficit električne energije, Hrvatska nema strategiju kojom bi nadoknadila manjak struje

Ako želi sačuvati energetsku stabilnost države, njezin industrijski razvoj, i odgovoriti godišnjem povećanju potrošnje električne energije od 3 posto, Hrvatska će morati sama izgraditi nuklearnu elektranu na svom teritoriju, jer Slovenija ne razmišlja o tome da u izgradnju trećeg bloka nuklearne elektrane Krško uključi Hrvatsku, doznao je Nacional. Slovensku nesklonost tome Nacionalu je neizravno potvrdio slovenski ministar gospodarstva Andrej Vizjak. On je u odgovoru na Nacionalovo pitanje o mogućnosti zajedničke suradnje Hrvatske i Slovenije u izgradnji novog bloka NE među ostalim izjavio: “Država Slovenija odnosno GEN energija, koja je nositelj nuklearne opcije u Sloveniji, u početnoj fazi projekta nove nuklearne elektrane nastupa samostalno i tako će biti sve do konačne odluke o gradnji koja će biti prihvaćena u slovenskom parlamentu. Slovenska država će odlučivati o mogućim suinvestitorima i sudeći prema trenutačnom zanimanju u Sloveniji i izvan nje, njih neće nedostajati.”

S obzirom na to da Vizjak ni jednom riječi nije spomenuo Hrvatsku, ali je spomenuo da će slovenska država odlučiti o mogućim suinvestitorima, u skoroj budućnosti moglo bi doći do slovenskog političkog pritiska na hrvatsku vladu pri rješavanju nekih spornih bilateralnih pitanja da bi zauzvrat Hrvatska dobila mogućnost sudjelovanja u izgradnji i korištenja novog postrojenja nuklearne elektrane. Ministar gospodarstva Damir Polančec dao je naslutiti takav razvoj situacije, jer je nedavno izjavio kako je izgradnja nuklearne elektrane u Hrvatskoj posve realna mogućnost.

To je prvi put da je jedan visoki hrvatski državni dužnosnik otvoreno najavio mogućnost izgradnje nuklearne elektrane na hrvatskom teritoriju očito svjestan slovenskog stajališta. Nastao bi veliki problem ako bi hrvatska vlada godinama čekala na slovensku odluku da je uključi ili ne uključi u projekt političkim pritiscima i ucjenama, a da, s druge strane, godinama ništa ne čini u Hrvatskoj na pridobivanju naklonosti javnosti, utvrđivanju i istraživanju potencijalne lokacije za izgradnju nuklearne elektrane, izgrađivanju povjerenja lokalne zajednice, pripremi dokumentacije, osiguranju investicije, raspisivanju natječaja i slično.

Za dobivanje električne energije iz nuklearne elektrane potrebno je od trenutka odluke do komercijalne upotrebe proći od 12 do 15 godina, pa je stoga već sada jasno da Hrvatska nema vremena za čekanje. Stručnjaci predviđaju da bi uz ovakvu potrošnju i postojeće kapacitete već 2014. moglo doći do redukcija opskrbe električnom energijom. Ništa optimističniji o zajedničkom ulaganju nije bio niti član uprave nuklearne elektrane Krško Hrvoje Perharić koji nam je pri obilasku pogona nuklearne elektrane među ostalim rekao: “Slovenija nema nikakvu obvezu da uključi Hrvatsku u projekt ili da bude u partnerskom odnosu s njom. Ipak, smatram da bi Hrvatskoj bilo korisno da pokuša biti investicijski partner.

Ako me pitate treba li u Hrvatskoj graditi nuklearnu elektranu, odgovorit ću višestruko da, jer je to korist ne samo u opskrbi električnom energijom nego i poticaj ekonomiji. Slovenija je svoje političko opredjeljenje prema mogućnosti gradnje nuklearne elektrane donijela u svojoj rezoluciji u kojoj je definirala svoje strateške projekte do 2023. Slovenija će 2012. imati 1600 megavata manjka električne energije. Situacija je u brojkama slična u Hrvatskoj, s tim što je porast potrošnje još veći nego u Sloveniji gdje potrošnja raste 1 posto godišnje. Ili će nastupiti redukcija ili će se morati kupovati energija izvan granica, a i nje ima sve manje. Što se tiče investitora za izgradnju nuklearne elektrane, to nije nikakav problem, jer njih ima dovoljno, ali ono što zlata vrijedi jest njezina lokacija, jer je to najveći mogući ulog države.”

Premda je Slovenija prijašnjih godina zagovarala razvoj bez rasta potrošnje energije, planovi su im se izjalovili pa su počeli graditi blok od 500 megavata u termoelektrani Šoštanj, gradi se crpna elektrana Avče na rijeci Soči od 190 megavata, a u projektnoj fazi je izgradnja plinsko-parne elektrane u Trbovlju snage 300 megavata. No ni to neće biti dovoljno, pa je odluka o novoj nuklearnoj elektrani sasvim opravdana.

Hrvatska trenutačno 17 posto svoje opskrbe električnom energijom osigurava iz nuklearne elektrane Krško, 36 posto iz termoelektrana, a 47 posto iz hidroelektrana; alternativni izvori energije sasvim su marginalni. Primjerice, iz vjetroelektrana kod Šibenika i na Pagu Hrvatska će raspolagati s 21 vjetroturbinom ukupne snage 16,8 megavata. Hrvatska će tako teško zadovoljiti svoje potrebe za energijom koje rastu po stopi od čak 4 posto godišnje. U sljedećih desetak godina Hrvatska elektroprivreda namjerava izgraditi izvor električne energije snage 1220 megavata, u što će se uložiti 10,5 milijardi kuna.

U prvoj fazi planirane su plinske elektrane u Zagrebu i Sisku. Nakon njih gradila bi se plinska elektrana u Osijeku, čija je izgradnja uvjetovana gradnjom plinovoda. U planu je i izgradnja zamjenskog bloka za termoelektranu Plomin I kojoj u sljedećih pet do deset godina istječe vijek trajanja. U planu je gradnja još pet hidroelektrana do 2018. Iako su bombastično najavljivani, obnovljivi izvori energije poput solarnih ćelija i vjetroelektrana još uvijek nisu ozbiljan dio hrvatske elektroprivrede. Nuklearke iziskuju velika kapitalna ulaganja, gradnja traje dugo i povrat kapitala ne osigurava se u kratkoročnom razdoblju.

Međutim, prednost nuklearki je vrlo jeftino gorivo, jer je udio goriva u cijeni proizvodnje u nuklearkama 15 posto, u elektranama na ugljen 40 posto, a u plinskim elektranama 75 posto. Rast cijena fosilnih goriva podiže konkurentnost nuklearne energije. Osim toga, nuklearke ne emitiraju stakleničke plinove. Nepovoljna osobina nuklearki jest to što proizvode radioaktivni otpad, ali poznate su tehnologije za njegovo dugoročno odlaganje po propisanim sigurnosnim kriterijima. Budući da Hrvatska nema velikih izvora prirodnog plina, ne mogu se povećati domaći hidropotencijali, a vjetar je nestalna pojava, elektrana na nuklearnu energiju jedina je realna opcija za opskrbu energijom. Nikola Čavlina, profesor na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računarstva te jedan od najuglednijih hrvatskih stručnjaka za pitanja nuklearne energije, spominje pet osnovnih argumenata za gradnju nuklearnih elektrana.

Prvi je porast potražnje električne energije do 2015. Drugi je da se njome osigurava konkurentna, stabilna i predvidljiva cijena struje, što je posebno važno uzme li se u obzir cijena fosilnoga goriva koje pogoni termoelektrane. Nuklearke su skupe za izgradnju, ali je mala cijena goriva. Treći argument je zadovoljenje Protokola iz Kyota jer, gledajući CO2, nuklearna elektrana je neutralna i ne proizvodi ga. Četvrti razlog je smanjenje ovisnosti o uvozu, a posljednji je pozitivan učinak na zapošljavanje i ekonomiju. Cijena nuklearke ovisi o njenoj jačini. Budući da je cijena približno 2000 eura po kilovatu instalirane snage, elektrana od 800 megavata stajala bi oko 1,6 milijardi eura.

Predviđeni životni vijek nuklearki bio je oko 40 godina, ali se on sada kod mnogih produljuje. Posebno se ističe problem zbrinjavanja nuklearnog otpada. Ako Hrvatska jednog dana dobije svoju nuklearku, dva su načina zbrinjavanja otpada, i to švedskom i francuskom metodom. U nuklearnom gorivu ostaje jedan visokoradioaktivan dio. Čavlina tvrdi da, ako gorivo ide u reprocesiranje, onda se taj visokoradioaktivni dio odvoji od onoga manje radioaktivnoga i pohranjuje se. Otpad se drži u bazenu i polako hladi te postaje sve manje radioaktivan. Šveđani gorivo nakon što se ohladi spreme u spremnik, pohrane i zaborave na njega. Francuzi idu u reprocesiranje pa potom visokoradioaktivni dio posebno pohranjuju. Jedan dio goriva vraćaju u proces i tako bolje iskorištavaju uran.

Hrvatska će na proizvodnju nuklearne energije morati prijeći i zbog energetske strategije Europske Unije koja govori u prilog tomu da se države odluče za gradnju nuklearnih elektrana kako bi dugoročno riješile svoje energetske probleme. Zasigurno, već je sada izvjesno kako će najveće prijepore u javnosti izazvati potencijalne lokacije za gradnju nuklearne elektrane. Lokacije za nuklearne elektrane uvijek se nalaze pokraj velikih voda zbog potrebe hlađenja. Gledajući Hrvatsku, jasno je da se ona može graditi samo na moru ili na velikim rijekama. Nije realno da se igdje na moru gradi nuklearka tako da ostaju rijeke Dunav i Sava. Riječ je o već davno zacrtanim lokacijama na Dunavu pokraj Erduta i Prevlaci na lijevoj obali Save, 30-ak kilometara istočno od Zagreba. Međutim, u Hrvatskoj elektroprivredi su izjavili kako su nakon više od 20 godina u tolikoj mjeri izmijenjene s pozicije kriterija gradnje nuklearnih elektrana da već sada u HEP-u znaju da će u situaciji razmatranja lokacija za gradnju nuklearki te lokacije biti neupotrebljive.

U svijetu postoji 441 komercijalni nuklearni reaktor ukupnog kapaciteta 368 GW. Do sada je zatvoreno 111 reaktora ukupne snage 36 GW, a 80 posto reaktora starije je od 15 godina. Nuklearna energija zadovoljava 17 posto svjetskih potreba za električnom energijom. Najveći proizvođač su Sjedinjene Američke Države, koje petinu svojih potreba za električnom energijom zadovoljavaju iz 104 nuklearna reaktora. Najveći udio korištenja nuklearne energije je u Francuskoj koja iz svojih 58 reaktora dobiva čak 78 posto naplaćene struje. Indija trenutačno gradi 10 nuklearnih reaktora i po tome je najaktivnija zemlja na svijetu. Poduža je lista zemalja koje su u fazi planiranja ili na početku provođenja gradnje. Među njima su SAD, Argentina, Brazil, Kanada, Kina, Finska, Indija, Iran, Japan, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rumunjska, Rusija, Južna Koreja, Tajvan i Ukrajina. Na listi zemalja koje razmatraju gradnju su Bugarska, Češka, Egipat, Francuska, Indonezija, Izrael, Slovačka, JAR, Turska, Velika Britanija i Vijetnam. S druge strane, postoji i niz razvijenih zemalja koje su odlučile potpuno se odreći nuklearne energije. Među njima su Njemačka, Belgija, Italija, Španjolska i Švedska.

Energetska stabilnost zemlje

U Sloveniji rast potrošnje električne energije iznosi 1 posto godišnje, i do 2012. imat će 1600 megavata manjka. Slovenija će zato graditi još klasičnih elektrana, ali energetsku samodovoljnost može im osigurati samo proširenje NE Krško u koje neće uključiti Hrvatsku. Iz Krškog Hrvatska pokriva 17 posto potreba za strujom, ali taj će se postotak smanjiti u budućnosti. U Hrvatskoj će se, naime, idućih godina izgraditi izvora električne energije snage 1220 megavata, umjesto potrebnih 1600.

Pozitivan utjecaj nuklearki na gospodarstvo

Ministar gospodarstva Damir Polančec nedavno je izjavio da je izgradnja nuklearne elektrane u Hrvatskoj posve realna mogućnost, a pobornik je njihove izgradnje i Nikola Čavlina, profesor na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računarstva. Osnovni je argument za gradnju nuklearki veliki porast potražnje za strujom koji se ne može nadoknaditi drugim izvorima. Zatim, cijena kilovata iz nuklearke znatno je niža nego iz termocentrala i ne ovisi o poskupljenju nafte. Nuklearke ne emitiraju ni ugljični dioksid pa ne potpadaju pod Protokol iz Kyota. Nuklearne centrale smanjuju ovisnost zemlje o uvozu energenata, a potiču zapošljavanje i ekonomiju.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić