Najuspješniji hrvatski filmski autor Dušan Vukotić, dobitnik Oscara za crtani film “Surogat” 1962. godine, za koga poznavatelji kažu da je još za života bio zanemaren u Hrvatskoj, umro je na današnji dan prije 20 godina.

Zaboravljeni vizionar Vukotić pomirio je tradiciju i modernu, a u srcu njegove vizije leži razigrana subverzivnost. Povezao je visoku s popularnom kulturom te obranio korištenje animacije kao umjetnosti ozbiljnih promišljanja i razigranog posredništva, napisao je direktor Akademije za filmsku animaciju s engleskog Sveučilišta Loughborough Paul Wells. On je i jedan od najcjenjenijih tekstopisaca u monografiji “Dušan Vukotić: Zaboravljeni vizionar”, koju je 2014. objavila Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skaner Studio iz Zagreba.

Vukotićevo djelo se na mnogo načina može čitati kao važna intervencija u novu poslijeratnu politiku Jugoslavije između Istoka i Zapada, smatra Wells.

Po nacionalnosti Crnogorac rođen u Bileći kraj Danilovgrada 7. veljače 1927. godine, Vukotić je nakon Drugog svjetskog rata studirao arhitekturu u Zagrebu te počeo crtati karikature i stripove za magazin Kerempuh, a od 1951. se bavio animiranim filmom u Duga filmu.

Vukotićev kolega i prijatelj, karikaturist, animator, grafički dizajner i višestruko nagrađivani autor animiranih filmova Borivoj Dovniković Bordo prisjetio se za Hinu suradnje i prijateljevanja s Vudom, kako su ga zvali prijatelji, naglašavajući kako je mjesto Dušana Vukotića u razvoju hrvatskog i jugoslavenskog animiranog filma iznimno važno, i u autorskom i u organizacijskom pogledu.

Ono je to posebno po Vukotićevoj ulozi u sudjelovanju u utemeljenju i razvijanju Zagrebačke škole crtanog filma, koja je jedno vrijeme bila na samom vrhu svjetske filmske animacije. Bezbrojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja, u doba kad nije bilo mnogo filmskih festivala kao danas, svjedoče o tome, ističe Bordo.

Počeci u Kerempuhu i Duga film

Vukotić i ja bili smo došli u Zagreb kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća, on iz Titograda (Podgorice), ja iz Osijeka, on da studira arhitekturu, ja Akademiju likovnih umjetnosti. No, obojica smo skrenuli na drugi kolosijek, tj. završili u novinarstvu koje nam je očigledno bilo bliže srcu, prisjeća se Bordo. Razlog je, dodaje, bila karikatura u humorističkom tjedniku Kerempuh, gdje su njih dvojica našli zajedničko utočište, što im je odredilo životno opredjeljenje. Zbližilo nas je došljačko opredjeljenje da uspijemo u velikom gradu, republičkom kulturnom i umjetničkom središtu s bezbrojnim izazovima, kazao je.

Dovniković se već druge godine u Kerempuhu (1950.) pridružio novom pothvatu u redakciji – pokretanju crtanog filma pod vodstvom majstora karikature i stripa Waltera Neugebauera, zajedno s kolegom Vladom Delačem i Icom Voljevicom. “Kad smo iduće godine završili 22-minutni ‘Veliki miting’, prvi umjetnički animirani film u Hrvatskoj/Jugoslaviji, država nam je omogućila osnivanje prvog poduzeća za crtani film”, sjeća se Bordo.

Komentiraj