Što je danas istina, dobro i lijepo u umjetnosti, kako umjetnost danas ostvaruje puninu a kako živi s prazninom, bile je tema javne rasprave “Pepelnica umjetnika” koju je teolog i dominikanac Frano Prcela organizirao večeras u Zagrebu po 18. put na čistu srijedu.

Dirigenti poslužitelji – kompozitori stvaratelji

Dirigent Vladimir Kranjčević kazao je da se istina mijenja i nije uvijek ista. Na pitanje voditelja Prcele kako tumači izjavu austrijskog dirigenta Nikolausa Harnoncourta (1929.-2016.), koji je za glazbu skladatelja Franza Schuberta (1797.–1828.) rekao da je to duboko tužna glazba sa smiješkom, odnosno kako tumači lijepo s obzirom na tu izjavu, Kranjčević je kazao da je Harnoncourt, koji je dio djetinjstva proveo u dvorcu Vinici kod Varaždina, “morao promijeniti svoju istinu, bolje bi bilo reći vjerovanje”.

Harnoncourt je bio  pobornik autentičnog izvođenja barokne glazbe, i snimio 70-tih i 80-tih godina 20. stoljeća ogromnu produkciju koja je bila sasvim suprotna od onoga što smo učili i očekivali, da bi zadnjih 20-tak godina svoga života potpuno promijenio svoje stajalište, odrekao se svega i sve snimio iznova. Nešto potpuno različito!, kazao je Kranjčević na javnoj raspravi “Umjetnost između praznine i punine”, održanoj na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Maestro Kranjčević napomenuo je kako dirigenti nisu stvaratelji glazbe, nego su “poslužitelji”, transmisija u najsvetijem smislu, dok su stvaratelji glazbe kompozitori, a “stvaralaštvo je Božji čin”.

Svaka kompozicija nosi duhovnost, čak i ako je svjetovna, kazao Kranjčević i dodao da je nemoguće stvarati jedno djelo bez uvjerenja. Ne morate biti direktni vjernik, ali ne možete izvesti, na primjer, Muku po Mateju, ako niste netko tko je duboko urastao u to, mora imati to u sebi, naglsio je maestro Kranjčević, dodavši: ‘Dirigirao sam je to 12 puta i slušao ne znam koliko puta, ali to nikad nije gotovo’.

Ni poslužiteljstvo nije bez veze, to je transmisija djela do auditorija, poslužitelju smo u najsvetijem smislu te riječi, ali onaj tko je to napisao, npr. Bach, u tom je čovjeku nadnaravna sila. Također, onaj tko je napisao Braću Karamazove, to je Božji dar. To ne može bez Boga, zaključio je Kranjčević.

 

Vjera u riječ

Književnik Miljenko Jergović kazao je kako su ponuđeni pojmovi opći i različito se shvaćaju u trenutku i ranije, jer su naša iskustva različita.

Sad je dobro svaka empatije koja nam pomaže da dođemo do nekoga tko je u lošijoj situaciji od nas u ovom užasnom svijetu, i dobro je ono dobro koje je vam jednako dobro postavlja pitanje vaše odgovornosti kad imate sedam i sedamdeset sedam godina, kazao je.

Prvi uvjet da budeš dobar je da se nosiš sa odgovornošću: što sam učinio sam, što je učinjeno u moje ime a što nisam učio a trebao sam, kazao je Jergovići i dodao: Dobro je moći se nositi s time a ne postati zao i kradljivac.

Na pitanje o vjerovanju kazao je da na njemu počiva čitava književnost. Nema književnosti ako ne vjerujete običnim ljudskim rečenicama, ako ne vjerujete tekstu koji iznad običnog voznog reda. Vjera u priču je velika književna i teološka priča, kao i velika antropološka tema, kazao je Jergović .

Književnost je kao da gledate u nebo, jer ono što vidite u nebu su davno ugašene zvijezde. To je konkretna slika i metafora jednog vjerovanja. Preko te slike se da naslutiti kako nastaje književnost, da se već postojeća priča iznova ispriča, kazao je.

Na pitanje o praznini u umjetnosti Kranjčević je govorio o pauzi u glazbi koja je sastavni dio glazbe i može biti odlučujuća za djelovanje. To ništa nije ništa nego glazba, kazao je.

Jergović je kazao da je praznina kod pisca prisutna uvijek osim kad piše. Čovjek je pisac samo dok piše. Ja čak često kad nekom kažem da sam pisac, pa i samom sebi, djelujem kao da varam, kao da se kitim tuđim perjem, zaključio je.

Zajednička odgovornost teologije i umjetnosti

Teolog i dominikanac Frano Prcela kazao je kako je projekt “Pepelnica umjetnika” pokrenut s ciljem i željom da se potakne i upozori na nužnost dijaloga teologije i umjetnosti. Jer, kazao je, iako Crkva i umjetnost nisu u sukobu, ne mogu se pohvaliti s pretjeranom suradnjom, barem ne u uzajamnom traženju smislu, supstancijalno lijepog i u konačnici posredovanju iskre transcendentalnoga.

Pepelnica je memento našega biti stvoren i biti pozvan na stvaralaštvo, jer se svi bavimo umjetnošću kroz snagu vlastitog samoodređenja i u razvijanju svojih talenata. Ujedno nas Pepelnica podsjeća da se Crkav i umjetnost nalaze na zajedničkom tlu odgovornosti, doduše s različitim načinima promišljanja i traženja smisla u svijetu, zaključio je Frano Prcela.

Komentiraj