KOLUMNISTICA I NOVINARKA NACIONALA boravila je prošlog tjedna u Bukureštu na prosvjedima protiv cijele korumpirane generacije rumunjskih političara koji su započeli zbog pogibije više desetaka ljudi u požaru koji je izbio u nelegalnom noćnom klubu za vrijeme pirotehničkog spektakla

Demonstracije me u životu pratile u stopu… da parafraziram Milu Kekina i Hladno pivo koje se još od stoljeća prošlog bavi angažiranim punkom na temu političke kloake u kojoj živimo. I stvarno – kud god da krenula u posljednje vrijeme, bez nekog posebnog plana upadam k’o Marsovac u demonstracije u nekim drugim zemljama koje dokazuju da građanski duh globalno ipak nije mrtav, kao i da na svijetu, izvan naše male palanke, postoje ljudi koji misle svojom glavom i koji su spremni angažirati se za neko opće dobro i za početak – izaći na ulice.

Još od famozne 1996. i demonstracija za Stojedinicu koje su, nažalost, bile posljednji ozbiljan građanski bunt protiv diktature jedne političke stranke, s ciljem obrane slobode medija i javne riječi u Hrvatskoj, čekam da se napokon opet digne ta tiha građanska većina i pokaže što može, ako samo hoće i ako je dovoljno artikulirana.

NO AKO IZUZMEMO HVALEVRIJEDNE NAPORE nevladinih udruga u borbi protiv četverostrukog ubojice Horvatinčića i njegove devastacije Cvjetnog trga te skromne pobune protiv kredita u francima, jedina masovna okupljanja (osim predizbornih režiranih spektakla s muzikom i sindikalnih performansi) postala su ona u Čavoglavama, gdje bezubi obožavatelji janjetine i mladi ustaše dokazuju svoje pećinsko hrvatstvo, u društvu odabranih političkih moćnika. Dovoljno sirovih da se uklope u masu.

Ali zato, za razliku od poslovično rezerviranih Hrvata i ostalih građana Hrvatske koji se obično “ne bi šteli mešati” i uporno demonstriraju svoju hrvatsku šutnju u svim režimima i sa svakom političkom opcijom na glavi, od Grčke do Španjolske, preko Portugala do Njemačke, do Italije i neizbježne Francuske i konačno Rumunjske, okupljaju se osviješteni građani i bune protiv politika onih koji ih predstavljaju na vlasti. Protiv onih koje su izabrali i koji po njihovu mišljenju ne služe svom narodu onako kako bi trebali. Povod mogu biti cijene putra ili struje, ali puno češće je to pobuna protiv korupcije i ogromnih socijalnih razlika ili borba za ljudska, radnička, ženska i manjinska prava, prava na socijalnu državu i život dostojan čovjeka, borba za vrijednosti na kojima navodno počiva ujedinjena Europa.

Susrela sam se s takvom Europom nekoliko puta u posljednje vrijeme i svaki put me pogodila misao kolika smo mi zapravo još uvijek duhovna provincija.

Prvo sam, prije otprilike mjesec dana, na povratku s medijske konferencije u Leipzigu, sasvim slučajno upala u masu od 250 tisuća ljudi koja je demonstrirala pred Glavnom željezničkom stanicom i Reichstagom u Berlinu. Bila sam skoro sigurna da se bune protiv izbjeglica kojima je teta Angela širom otvorila vrata – no kako je to ipak multi-kulti Berlin, s jakom zelenom i alternativnom scenom, radilo se o masi koja se digla na zadnje noge protiv potpisivanja trgovinskog ugovora s Amerikancima, famoznog TTPI-ja, o kojem se u Hrvatskoj malo priča, a koji bi mogao na velika vrata uvesti GMO hranu u Europu i smanjiti ionako smanjena prava radnika. Veselo sam šetala s demonstrantima uz uređene obale rijeke Spree i mislila kako je lijepo da ljudi s obiteljima provode sunčano subotnje jutro boreći se protiv nečeg što, po njihovu mišljenju, može štetiti ne samo Njemačkoj, već i Europi.

A onda sam, i opet sasvim slučajno, dolazeći na konferenciju SEEMF-a (South East Europe Media Forum) koja se svake godine održava u nekoj od regionalnih metropola, upala u revoluciju na glavnom trgu Bukurešta, gdje đaci, studenti, intelektualci od 20 do trideset i kusur pale svijeće za četrdeset i troje vršnjaka koji su izgorjeli u požaru na koncertu prošloga tjedna, neki nažalost prilikom transporta u europske bolnice posljednjih dana. Mladi praćeni glazbom i kućnim ljubimcima, oboružani transparentima i zastavama, demonstriraju noć za noć i traže odlazak jedne korumpirane generacije političara.

“OVDJE SMO DA ODAMO POČAST djevojkama i mladićima poginulima u disco klubu za vrijeme pirotehničkog spektakla. Do požara ne bi došlo da su te prostorije bile ispravne. Taj klub nikada nije smio dobiti dozvolu za rad. Dobili su ih od korumpirane birokracije koja tako funkcionira oduvijek. To je slika cijelog društva. Ovdje su zato svake večeri mladi ljudi, nemamo nekog određenog vođu, okupili smo se preko Facebooka i društvenih mreža. Dosta nam je stalno istih političara, htjeli bismo promjene, ali još ne znamo kako”, govori mi Ioana, simpatična mlada studentica koja se rado fotografirala sa mnom i kolegom iz Novog Sada kojeg je, kao i mene, vodio novinarski instinkt. “Pa ovo je dobar početak”, kažem joj ja i poželim sreću u njihovu nastojanju da promijene svijet.

OKO MENE HRPA PASA ZAMOTANA U ZASTAVE, što me posebno veseli, kao zakletog pasoljupca – jedan skače po meni i želi se igrati. Mladići nose djevojke na ramenima, mnogi nose transparente. Na jednom piše znakovita rečenica, razumljiva svim novinarima i TV ekipama koje su okupirale trg: I won’t go home tonight, my generation will do it right! Prelijepa djevojka maše transparentom i pozira pred kamerama televizija koje prenose događaj live sa stalnim uključenjima.

“Zašto smo se okupili?” Georghe i Horatiu, dvadesettrogodišnjaci koji dobro govore engleski, kao i svi pripadnici nove generacije, trude se objasniti najbolje što znaju svoje motive. “Ne vjerujemo ni jednom političaru. Nakon promjene sistema devedesetih, isti ljudi iz komunizma ostali su na čelu političkih stranaka. Ništa se nije promijenilo. Mi to želimo promijeniti, mi smo nova generacija. Mi smo dva paralelna svijeta!”

I oni priznaju da nemaju nekog određenog vođu, da su tu različite grupe mladih ljudi željne promjene. Oni su protiv političara i politike, ali bi svakako željeli promijeniti cijeli sustav. “A kako?”, pitam ja. “Postoji li ijedna osoba na političkoj sceni kojoj vjerujete?”

“Uvjetno, predsjednik”, kaže Georghe, “ali samo ako ispuni svoje obećanje da će doći među nas i primiti predstavnike demonstranata”.

Inače, predsjednik Klaus Iohannis, porijeklom Nijemac i protestant, vođa Nacionalne liberalne stranke, pomeo je prošle godine svoje suparnike na predsjedničkim izborima, objavivši rat korupciji koja izjeda njegovu zemlju.

Iako je direktni rezultat ovih prosvjeda ostavka dosadašnjeg socijaldemokratskog premijera Viktora Pontea (inače pod kaznenom istragom za razne malverzacije iz doba dok još nije bio premijer) i gradonačelnika 4. distrikta Bukurešta, demonstranti žele više od toga. “Želimo nove izbore, novi parlament, sve novo”, bijesno zahtijeva Mircea, momak u komandosici koji je tu već treću večer. “Dosta nam je ovih, dosta je korupcije!”

Kažu to, odajući počast onima koji su izginuli u klubu ni krivi ni dužni, mladima koji su životima platili nečiji nemar i pohlepu. “Oni su nova generacija, pravi zlatni rudnik mozgova i znanja”, tako ih je definirao dopisnik Radio France Internationala za CNN. Oni, za razliku od prethodnih generacija, ne žele napustiti Rumunjsku, nego je žele učiniti drugačijom zemljom i misle da znaju kako. Očito će se pojaviti neki novi lideri jer u trenutačnom političkom ozračju takvih kakve oni žele nema.”

SVAKA ČAST DJECO, mislim ja, ponesena atmosferom koju dugo nisam osjetila na zagrebačkim ulicama.

Moja kolegica Marina Constantinoiu, dugogodišnja rumunjska novinarka, ne dijeli baš moje oduševljenje revolucijom i nije nimalo optimistična oko razvoja situacije. Vjerojatno zato što dobro poznaje sve političare koji su u igri i za koje kaže da se bave “političkim turizmom”, odnosno, da mijenjaju stranke k’o čarape i uvijek isti dolaze i odlaze s vlasti. Podsjeća li vas to na nešto?

Pitam je što očekuje od ovih događaja.

“Očekujem kaos. Teško je da će mladi ljudi uspjeti jer sve kontroliraju tajne službe, civilne i vojne. Ima ih ukupno sedam! Imaju svoje agente posvuda, čak i u medijskim redakcijama. Osim toga, nakon prvog dana, kada su s puno emocija demonstrirali intelektualci i studenti, drugog dana na prosvjede su ubačeni i nogometni navijači i huligani. Mediji su slabi, previše je toga prepušteno društvenim mrežama, bojim se manipulacije”, kaže Marina i dodaje kako ne vidi nove lidere koji bi mogli povesti opravdano nezadovoljne mase. Predviđa da će se, ako dođe do novih izbora, na kojima inzistiraju liberali (desno-centristička stranka aktualnog predsjednika države), bivši desničarski predsjednik Traian Băsescu koji je dva puta bio prisiljen na opoziv, pokušati vratiti na vlast i zasjesti na mjesto premijera.

Silvija Vrinceanu iz lokalnog dnevnika Ziarul de Vranceaa smatra da iako su grupe demonstranata različite i nemaju jednog vođu, svi oni imaju jedan zajednički cilj: “Žele bolji život! Pokret je iskren, ljudi vjeruju u to da mogu nešto promijeniti bez uplitanja politike. Pa – nešto su i postigli. Premijer je dao ostavku! A i gradonačelnik!” “A sada traže i ostavku patrijarha i bore se i protiv korumpirane Pravoslavne crkve, iako znaju da tu nemaju nikakve šanse”, dodaje Marina. Po mišljenju Core Muntean, s radija Europa FM, izvanrednih izbora neće biti. Predsjednik je imenovao novog privremenog mandatara, dosadašnjeg ministra obrazovanja, a nakon 45 dana mogao bi imenovati tehnokratskog premijera i vladu, koji bi na neki način predstavljali civilno društvo. Većina koja realno gleda na situaciju, to i očekuje.

MOŽDA SE I STVORI NOVI LIDER do sljedećih izbora, ako civilne udruge stvore političku stranku. No i one su podijeljene međusobno i loše organizirane, pa su šanse za takav scenarij minimalne, zaključuje Silvija. I na tom planu ima puno sličnosti s Hrvatskom.

U međuvremenu je od obećanja predsjednika Iohannisa da će se naći s nekim predstavnicima demonstranata nastao veliki skandal i svađa među civilnim udrugama. Netko mu je savjetovao da izabere dvadesetoricu od onih koji su poslali mailove na njegovu adresu i pozove ih na sastanak. Prema kojim kriterijima ih je izabrao i kakva je korist od tog sastanka, nikome nije jasno i čini se da od dobre namjere, ako je postojala, neće ostati puno. Zato ga demonstranti uporno pozivaju da im se pridruži na Sveučilišnom trgu i sasluša njihove zahtjeve. Četvrtu i petu noć zaredom. Predsjednik Rumunjske ima jedinstvenu šansu odigrati povijesnu ulogu u stabiliziranju situacije. S jedne strane – mora biti blizak narodu koji ga je izabrao, s druge strane – ne može sasvim prekinuti veze s političkim strankama u parlamentu u kojem većinu imaju socijaldemokrati koji ne žele nove izbore, dok ih njegovi liberali zazivaju, ali nemaju dovoljno ruku.

REDOVNI IZBORI TREBALI BI SE DOGODITI sljedeće jeseni, no ako nastavi biti ovako vruće u Bukureštu, u kojem se ovoliko ljudi nije okupljalo iz večeri u večer još od revolucije kojom je smaknut Nicolae Ceaușescu i koja se prelijeva i na druge rumunjske gradove, možda će morati donijeti i tu odluku. Hoće li ona proizvesti nove lidere na političkoj sceni i hoće li Rumunjska zaista krenuti u ozbiljan rat s korupcijom koja je prisutna u svim porama društva, zbog čega je i ulazak ove zemlje u EU bio odgođen do 2007., teško je predvidjeti.

PITAM SE BI LI NAŠA PREDSJEDNICA bila dorasla takvoj odgovornosti koja traži prije svega političku mudrost, neutralnost i objektivnost. Doduše – i ovako je pred njom situacija u kojoj će sve to morati pokazati u tjednima pred nama. Jer – odluka o tome kome će dati mandat da sastavi vladu sada je u njenim rukama.

Hoće li se naši mladi usuditi pobuniti ako im na vlast ipak zasjednu bivši šef tajnih službi i njegov pajdo s prepisanom diplomom i ne ispune svoja predizborna obećanja o rastu BDP-a od 5%, smanjenju PDV-a za 5%, tisuću eura po djetetu i medu i mlijeku koji će poteći potocima čim smjeste svoju rodbinu, kumove i ostale pripadnike plemena na primjerene pozicije, ostaje da vidimo. Nekako sam skeptična oko takvog scenarija.

Pernarovo bauljanje po cestama od prije nekoliko godina, bez artikuliranja stvarnih ideja, vodstva i politike za koju se zalaže, a koje je imalo određeni broj svojih sljedbenika, prilično me obeshrabrilo.

Vjerojatno ću atmosferu revolucije morati potražiti u nekoj drugoj zemlji. Ne sumnjam da će mi uspjeti jer, kao što rekoh na početku, demonstracije me u životu pratile u stopu…

Komentiraj