Dubrovački ratni reporter Zoran Marinović na Korčuli će od 26. do 28. kolovoza u sklopu međunarodne škole i predavanja na temu rodnog pristupa izbjegličkoj krizi predstaviti svoje radove i iskustva iz izbjegličkih kampova u Jordanu, Libanonu, Makedoniji i Grčkoj

Peta međunarodna korčulanska škola koju organizira Centralnoistočna europska mreža za rodnu ravnopravnost, ove godine bavi se rodnim pristupom izbjegličkoj krizi, djecom bez pratnje, medijskim praćenjem krize te svim problemima s kojima se suočavaju migranti na svojem putu do Europe. Na Korčuli će od 26. do 28. kolovoza sudjelovati više do 40 stručnjaka javnog i nevladinog sektora iz europskih zemalja i iz regije.

RATNI FOTOREPORTER IZ DUBROVNIKA Zoran Marinović jedan je od predavača i namjerava sudionicima prikazati svoje fotografije i videoradove nastale u izbjegličkim kampovima u Makedoniji, Grčkoj, Jordanu i Libanonu. Za Nacional otkriva da mu je cilj prezentacijom objasniti publici početak, odnosno korijene izbjegličke krize i pokazati kako se jedan normalan i miran život može pretvoriti u paranoju na nekom drugom mjestu. Posjećivao je kampove posebnih ozračja, poput libanonskog kampa u kojem su pretežno bile izbjeglice iz Palmire i Homsa i koji ima pro-asadovsko raspoloženje ili Azrak u Jordanu koji je poslužio kao baza boraca fronte Al-Nusra. Došli bi se odmoriti sa ženom i djecom i nastavili bi se boriti u Siriji. Fotoreporteri iz raznih kampova susreli su se u Idomeniju, kampu u blizini grčko-makedonske granice koji je, po njemu, pokazao sav moralni pad društva.

“U Idomeniju je podignuta bodljikava žica, netko u Bruxellesu odlučio je da dalje više ne može. Meni je gotovo nestvarno da pred ljudima kojima treba pomoći, koji bježe od svoje nesreće i spašavaju svoj život, netko podigne četiri metra visoku bodljikavu žicu, uz nju postavi tenkove i vojsku naoružanu do zuba i ne da im da prođu. Svi mi morali bismo prije svega biti ljudi, a tek onda nešto drugo. Trebali bismo nastojati pomoći onima kojima pomoć treba, a potom razmišljati mogu li izbjeglice ostati u našoj zemlji ili se trebaju vratiti kući”, kaže Marinović koji je u Idomeniju svjedočio nizu malih ljudskih tragedija – jedna žena pokušavala je prijeći potok, ljudi su skakali preko žice, a policajci sa štitnicima uplašeno su sve gledali. “Svaki šator u koji uđeš i svaki čovjek s kojim razgovaraš, svi imaju neku svoju priču. Najviše mi je u sjećanju ostala jedna djevojka koja je iz Damaska sa sobom povela mačku. Cijelim putem, preko Beiruta, Turske, grčkih otoka, vodila je sa sobom mačku, što mi je bilo jako lijepo i toplo. U Idomeniju sam snimio i Ai-Weiweija, slavnog kineskog umjetnika i političkog aktivista koji je donio bijeli klavir i usred izbjegličkog centra svirao. Ta njegova umjetnost prešla je u patetiku”, prisjeća se poznati hrvatski fotoreporter.

Brojne izbjeglice rođene su u ratu, njima sve pomalo gubi smisao i nije siguran koliko će se usrećiti u ovom našem europskom svijetu. Bitno je znati, kaže, da oni bježe od surovog svijeta u kojem su se zatekli i nejasan mu je strah od njih koji su pokazali pojedini narodi u Europi. “Od tisuću ljudi, uvijek će se naći i pokoji lopov, silovatelj, radikal. Ali isto je i kada uzmeš grupu ljudi bilo gdje na svijetu. Ja ipak vjerujem da je većini jedini cilj pobjeći od rata. Bliski istok, odakle dolazi najveći broj izbjeglica, školski je primjer činjenice da se bombama ništa ne može postići. Napravio sam i reportažu za britanski Telegraph kojoj je naslov bio ‘Radikale treba bombardirati knjigama’”, ističe Marinović čije su fotografije objavljivane u prestižnim svjetskim časopisima poput američkog New York Timesa, francuskog Le Mondea, National Geographica… Surađuje i s hrvatskim medijima, najviše i najdulje s Novom TV.

Prisjeća se kako je, nakon jedne reportaže za emisiju “Provjereno”, dobio pedesetak e-mailova i poruka na Facebooku od Hrvata koji su bili izrazito protuizbjeglički nastrojeni. “Moram priznati da me to jako šokiralo i pokazalo koliko nismo multikulturalno društvo. Ljudi si daju vremena napisati cijelu svoju misao o tome kako će izbjeglice islamizirati naše društvo. Začudilo me to najviše zato što su Hrvati i sami prošli izbjegličku golgotu. Svi koji smo bili dovoljno odrasli tijekom Domovinskog rata, sjećamo se naših prijatelja i sunarodnjaka koji su bili izbjeglice”, čudi se Marinović i dodaje da će se, nakon njegove prezentacije u Korčuli, puno ljudi zapitati za koga bi se 25-godišnjaci koji dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja uopće trebali boriti.

  • ‘BRUTALNI RAT na Bliskom istoku pokazuje kako djeluju mržnja na mržnju, osveta na osvetu. Meni su pobjednici svi koji ne uzimaju pušku u ruke. A moral Asadove vojske je na razini JNA’

“BRUTALNI RAT KOJI DESETLJEĆIMA TRAJE na Bliskom istoku pokazuje kako djeluju mržnja na mržnju, osveta na osvetu. Netko ti ubije brata, ti ubiješ njegova pa on ubije tvojeg strica i tako to ide u nedogled. Osoba koja ima 25 godina i koja odrasta u ratu, teško će odlučiti boriti se i za koga. Meni su pobjednici svi koji ne uzimaju pušku u ruke”, ističe Marinović koji je kao fotoreporter sudjelovao u čak 15 ratova, počevši od Domovinskog rata, preko ratova na Bliskom istoku pa sve do krvavih sukoba koji se odvijaju na području Afrike. Domovinski rat mu je, kaže, bio najbolja škola. Bio je tada mlad, ali i dovoljno star da nauči kako sve u životu nije onako kako izgleda na prvu. “Naš rat je u jednom smislu bio puno čišći nego bilo koji drugi. Ipak je to bio obrambeni rat. Možemo reći da je zahvatio naša brda, a ne neka tuđa. Moglo se tu uvjeriti i u snagu fotografije. S jedne strane joj se beskrajno vjeruje, a s druge strane je lako njome manipulirati”, drži Marinović.

POSLJEDNJI RAT IZ KOJEG JE IZVJEŠTAVAO bio je na području iračkog grada Sinjara, u blizini granice sa Sirijom, a uskoro se sprema otputovati u sirijski grad Alep. Nedavno objavljena snimka petogodišnjeg dječaka Omrana izvučenog iz ruševina nakon bombardiranja tog grada, zapanjila je i posramila cijeli svijet. “To je zaista nevjerojatna fotografija koja jako dobro opisuje stanje u Siriji. Prašnjavo, krvavo, uplašeno dijete koje samo sjedi i šuti, ne plače, simbolizira pomirenost Sirijaca s vlastitom sudbinom. Rat u Alepu traje već godinama i sada se pojavila jedna fotografija koja je dobila ogromnu pozornost, a već sutra pisat će se o nekom drugom bombardiranju, dok će glavna tema u medijima biti milijunski transfer nekog nogometaša. Žao mi je što ljudi ponekad ne ugase televizor i uključe mozak”, ističe Zoran Marinović koji je i sam svjedočio ratu u Siriji. Bio je ondje među trupama sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i većinom se to izvještavanje vezalo uz njegovu vojsku i kurdske militantne grupe Pešmerge te borce Radničke partije Kurdistana, PKK.

“Asadova vojska je koliko-toliko sređena, premda je dosad izgubljeno preko 35.000 vojnika. Njihov moral je na razini JNA, ako se to uopće može usporediti. Kurdi su jedini pravi američki saveznici. Asad je, što god o njemu mislili, jedina politička struja u Siriji koja nikoga ne isključuje. Sve druge opcije koje se pojavljuju u Siriji, poput opozicijske Free Sirian Army, fronte Al-Nusre pa do ISIL-a, to rade. Može li to dugoročno funkcionirati, ne znam. Na kraju svih spinova koji se u tom ratu događaju, Bašar al-Asad je, po meni, jedina mogućnost da se mir donekle vrati u Siriju”, smatra Marinović koji u Siriju ide službenim putovima – traži dozvolu sirijskog Ministarstva informiranja i odobrenje novinarske vize.

Sirijski rat ima najviše poginulih novinara nakon Drugog svjetskog rata. Više od 300 novinara, snimatelja i fotografa je poginulo od početka rata na području Sirije. “Ratovi su uvijek, kao mjesta brutalnih emocija, bili mamac za fotografe i novinare.

  • ‘NESTVARNO MI JE da pred ljudima kojima treba pomoći i koji bježe od rata netko podigne četiri metra visoku bodljikavu žicu te dovede tenkove i do zuba naoružanu vojsku’

Mediji danas traže da fotoaparat bude u istoj razini s puškom. Urednici žele brutalne, šokantne naslovnice. Cijeli taj svijet onda, nažalost, pokušava biti takav. Pojavljuju se i brojni novi mediji koji nemaju nikakav budžet, mogu eventualno nekome pokriti troškove. I onda se mladi ljudi pokušavaju izboriti za svoj komadić neba pa improviziraju. Ondje se uz samo malo nesreće možeš naći na mjestu na kojem ne želiš biti. Želiš li funkcionirati na terenu, moraš imati auto, fiksera, prevoditelje, ljude koji, pođe li po zlu, znaju što raditi”, upozorava Marinović.

Bio je i u Africi, u Kongu gdje se odvija brutalni rat već desetljećima. “Kongo je zaista srce tame, kako ga i zovu. Toliko je brutalno nasilje nad civilima da ne možete vjerovati svojim očima. Prema podacima UN-a, ondje je od 1996. do danas poginulo oko pet milijuna ljudi. To je sukob koji neprestano tinja, a ljudski životi u srcu Afrike i ne zanimaju pretjerano zapadne medije jer je to stara vijest. U Kongu pogine 800 ljudi – nema veze. Tamo je ionako stalno tako”, kaže Zoran Marinović i napominje kako brojni stanovnici iz Afrike ne odlaze samo zbog ratne atmosfere, već i zbog okolišnih faktora. “Ako si ribar iz Senegala i imaš svoj drveni čamac, trebaš isploviti tri kilometra na ocean da bi uhvatio tunu zato što ih pretjerano love, a ako, recimo, uzgajaš kikiriki u Gani i kiša ne padne četiri godine zbog globalnog zatopljenja, nemaš izbora nego kontaktirati nekoga tko živi negdje u Europi i otići. A centar Europe, Njemačka, ispustila je 2014. četiri puta više ugljikova dioksida u zrak nego cijela Afrika. Sve što se s Afrikom događa posljedica je i naših djela. Svaki laptop koji imamo direktna je veza s Kongom jer od tamo dolazi koltan, ruda koja se koristi u proizvodnji procesora.

KOLTAN U KONGU KOPAJU DJECA”, objasnio je Marinović koji se u posljednje vrijeme uvjerio u opću sebičnost i licemjerje. “Najveći svjetski lideri skupa ručaju, a obični ljudi režu jedni drugima glave. Najbolje objašnjenje ratova vidio sam 90-ih u Sarajevu. Netko je na nekom zidu napisao crnim sprejem: ‘Jebo narod majku svoju!’ Nisam tako zamišljao 21. stoljeće. Cijeli svijet je izranjavan”, tužno primjećuje Zoran Marinović i dodaje da treba ostati i normalan i moralan kada se baviš njegovim poslom. “Ja pokušavam ne uplitati se previše. To nisu moji ratovi. Ipak, kada ležiš negdje u Siriji u ruševinama, na podu, s konzervom hrane, punim baterijama za fotoaparat i danima ne ideš na WC, a na kraju takvog dana pošalješ fotografije, imaš osjećaj da svijet pomičeš za milimetar u boljem smjeru i to ti pruža zadovoljstvo”, zaključuje ratni fotoreporter Zoran Marinović.

Komentiraj

FOTO:Zoran Marinović
PODIJELI
Komunikologinja s višegodišnjim iskustvom u medijima - tisak, web i televizija. Ambiciozna, radoznala, komunikativa. Zaljubljena u život i u ljudske priče. Društveno angažirane,istraživačke teme posebno su mi područje interesa.