Komunistička partija Jugoslavije nije samostalna pojava nego je na nju presudan utjecaj imala Kominterna i Sovjetski savez, te je cijelo svoje postojanje lavirala između radničkog i nacionalnog pitanja, kazao je Ivo Banac u uvodnom predavanju znanstvenog skupa “Između komunističkoga ideala i zbilje”, koji je u povodu 80. obljetnice Komunističke partije Hrvatske/Saveza komunista Hrvatske i 100. obljetnice “Listopadske revolucije” organiziralo Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu.

Taj se dualizam odvijao u obliku sektaških borbi, koje su od samog osnivanja KPJ unijeli s jedne strane članovi iz Slovenije i zapadnih dijelova Hrvatske, koji su isticali nacionalne elemente, i članovi iz Srbije, koji su isticali radničko pitanje, kazao je.

Ključno je bilo nacionalno pitanje, jer je to bio jedini način kojim je Komunistička partija mogla zavladati dijelom javnosti, kazao je Banac na skupu posvećenu obljetnicama koje su “predstavljale kamen temeljac za gradnju revolucionarnog poretka nakon 1945.”

Komunistički pokret se etablirao u Drugom svjetskom ratu najprije kroz antifašizam koji je smatran predfazom revolucije, budući se Kominterna protivila komunističkoj revoluciji. Tito je predstavljao opasan presedan, i on najprije 1942. osniva AVNOJ kao partizanski parlament, a tek godinu dana kasnije osniva “vladu”.

Osnivanjem vlade tzv. Demokratske Federativne Jugoslavije 1945, Titov režim izveo je brzu likvidaciju protivnika i potencijalnih protivnika u svim dijelovima Jugoslavije. Prevladava suglasnost da je likvidirano nekoliko stotina tisuća osoba, što je svakako među najgorim državnim zločinima u komunističkom svijetu. Posebna tendencija je progon vjerskih organizacija, pod kojim je oko 300 katoličkih svećenika strijeljano, kazao je Banac.

Koliko je Titova politika bila ekstremna govore podaci da su jugoslavenski komunisti prvi likvidirali monarhiju, prvi uveli ustav sovjetskog tipa, prvi počeli sa suđenjima visokim crkvenim dostojanstvenicama, prvi koji su sudili opoziciji unutar jedinstvene fronte, prvi koji su počeli s procesima protiv svoje vlastite partije, prvi koji su uveli planiranje sovjetskog tipa, prvi koji su uveli seljačke radne zadruge, itd.

Banac je 1961. istaknuo kao važnu godinu za unutrašnja pitanja Jugoslavije. To je bio početak povratka nacionalnom pitanju, iniciran debatom između srpskog književnika Dobrice Ćosića koji je zagovarao centralizam i unitarizam i slovenskog filozofa Dušana Pirjavca, koji se zauzeo za demokratizaciju, a što će završiti represijom nad hrvatskim proljećem.

Sedamdeset prva nije promijenila narav sustava nego dolazi do “kratkog pokušaja oživljavanja zabranjenih težnji”. Jedna od “promjena” bila je “perpetuum mobile” institucija rotirajućeg vodstva po republikama i pokrajinama, u svim formama do filatelista Jugoslavije, kazao je Banac.

To je bila zamjena za stvarnu demokratizaciju koja je dovela znamo gdje, kazao je Banac.

“Turoban kraj titoizma” Banac vidi u napadu na Vukovar, u kojem je bila ključna partijska armija, a predaja jugoslavenskog i hrvatskog komunizma nije spriječila “djelomičan ‘revival’ titoizma koji vidimo u našem vremenu”.

Priznajući da je taj zaključak diskutabilan, Banac je ustvrdio da današnji titoisti postoje u svim postjugoslavenskim državama, premda ne u strankama ili pokretima vidljivim u javnosti, nego “više u obliku bratstva interesa, i u obliku utjecaja i potpore”. Oni cvjetaju na tranzicijskim neuspjesima, odumiranju socijalne države, iluzijama o trajnom 100 postotnom zapošljavanju, i raznim snažnim iluzijama o poštovanoj i nesvrstanoj državi, kazao je Banac.

Jugonostalgičari 21. stoljeća bratstvo su resentimana izvan svog elementa, bez politike proživljavanja bipolarnog svijeta iz razdoblja hladnog rata, bez ezoteričnih ideoloških inovacija kardeljevskog tipa iz osamdesetih godina, te bez monopola vlasti, što je bila jedna od važnih obilježja titoizma, zaključio je.

Stjepo Bartulica kazao je da je marksizam razvio sustav potkopavanja temeljnih ljudskih vrlina te da je nagrađivao one koji su bili spremni na konformizam. Ocijenio je da je zbog njegova nasljeđa tranzicija u Hrvatskoj iznimno teška te da izlaz vidi u povratku dostojanstva svakog čovjeka, u čemu religija može biti od velike pomoći.

Izrazio je žaljenje što komunizam nije nikada pobudio ogorčenost kao fašizam, te da se o antifašizmu nikada ne govori negativno kao o antikomunizmu.

Tomislav Anić kazao je da se osnivanjem KPH nastojalo u radničkom elementu suzbiti snažan utjecaj HSS-a, jer su radnike činili mladići i djevojke koji su došli sa sela.

Stipe Kljajić požalio se da u hrvatskoj povijesnoj znanosti gotovo da nema spomena o represijama koju su nad hrvatskom inteligencijom izvršili jugoslavenski komunisti, nego su se time uglavnom bavili novinari i publicisti. Njihovo polustoljetno izbacivanje iz javnog sjećanja nazvao je memoricidom.

Miroslav Akmadža dopunio ga je podatkom da je u tim čistkama ubijeno između 450 i 480 svećenika. Otvarajući raspravu prvog dijela skupa, voditelj Ivica Miškulin je pozvao na toleranciju kazavši: “Mi jesmo antikomunisti, ali smo demokrati”.

Komentiraj

FOTO:hina
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.