U početku je sasvim nejasno, zašto uopće kazalište lutaka. Gledatelji dugo gledaju u obično kino platno, gdje se kadrovi suvremenog Peterburga izmjenjuju s vojnom lenjingradskom kino kronikom. No iznenada se kadar zamuti i postaje svojevrstan okvir za kazalište lutaka. Pojavljuje se glavni junak ‘Lenjingradki’, domovoj (kućni duh u slavenskoj mitologiji op.p. ) velikih očiju, klempavih ušiju i ogromne brade te će se upravo kroz oči Timofeiča pokazati kako izgleda rat. To maleno biće iz bajki brine se i štiti malenu djevojčicu Valju. Njezina kuća je razrušena i svih 900 dana blokade Lenjingrada ona se skriva u ormaru. Timofeič razmješta okolo kuće protutenkovske ježeve, svojom čarobnom metlom ruši neprijateljske avione i pribavlja hranu“, tim je riječima ruski redatelj Boris Konstantinov opisao sadržaj svoje predstave “Lenjingradka” ili „Djevojčica iz Lenjingrada“ koja je izvedena prošle nedjelje u Zagrebu, u sklopu 50. međunarodnog festivala kazališta lutaka – PIF. Riječ je o predstavi Središnjeg ruskog državnog akademskog lutkarskog kazališta Sergej V. Obrazcov kojem je ovo treći posjet Hrvatskoj. Prvi put to je kazalište predstavilo neku svoju predstavu hrvatskoj publici davne 1957. godine, odnosno prije točno 60 godina, a drugi put bilo je to 1983., a treći put sada. Novinari Russia Beyond susreli su se s direktoricom kazališta Obrazcova, Irinom Korčjevnikovom i redateljem Borisom Konstantinovim te popričali o tematici predstave i hrvatskoj publici. Irina Korčjevnikova bila je ugodno iznenađena zanimanjem hrvatske publike za predstavu za koju se, inače, prilikom svog posjeta Moskvi zainteresirala umjetnička direktorica PIF-a Livija Kroflin. Predstava joj se toliko svidjela da je odlučila pozvati kazališnu skupinu Obrezcova u Zagreb. U ovom slučaju nije riječ o klasičnoj lutkarskoj predstavi za djecu, već o ozbiljnoj povijesnoj predstavi namijenjenoj odrasloj publici i djeci iznad 12 godina.

Redatelj Boris Konstantinov rekao je za Russia Beyond da je kazalište Obrazcova odlučilo pokazati tu predstavu u kontekstu trenutne situacije u svijetu.

„Živimo u konstantnom strahu i napetosti. Mi želimo popričati o ratu, reći djeci što je rat, kako bismo ih odvratili od njega. Naš svijet je tako krhak i tako lako ga se može srušiti.Vjerujem da su to teške riječi, ali kada je to zaista tako. Tim više što je ovdje ne tako davno bio rat i svi ga se sjećaju. ‘Lenjingradka’ je sinteza kazališta lutaka, kadrova kronike rata, animacije i igranog filma“, objasnio je Konstantinov. Na pitanje kako je uopće moguće povezati lutkarsku predstavu s nečim tako ozbiljnim kao što je rat, on odgovara:

„Kod nas su ljudi navikli da kada čuju riječ ‘lutka’, automatski pomisle da se radi o nečemu za djecu. Naše kazalište je nešto drugo. Na primjer, na zapadu nema takvih stereotipa, da ako je na sceni lutka, da se radi o predstavi za djecu. U konačnici, lutke vole suptilnost u kojima postoji poetika i filozofija. Radi se o izuzetno teškoj predstavi, namijenjena je odraslima. Meni je čak žao gledatelja koji dolaze pogledati predstavu. Spoj glazbe, arhivskih snimaka, sama tema; čovjek dobije naprosto ‘cijepljenje’ od rata.“ Irina Korčjevnikova objašnjava pak da je stvar u tome što djevojčici u predstavi majka pogiba pred očima.„Naravno, kod nas nema krvi kao u blockbusterima, no s psihološkog aspekta je teže. Na kraju prikazujemo eksploziju atomske bombe. Smatram kako je to aktualno zbog događanja u vezi Sjeverne Koreje“, zaključila je.

Postavilo se pitanje može li loš izbor predstave odbiti dijete od kazališta. Boris Konstantinov prisjetio se vlastitog lošeg iskustva s prvom predstavom.

„Još kad sam bio dijete, na svojoj prvoj lutkarskoj predstavi u životu, ostao sam ravnodušan dugo vremena i nisam uopće pokazivao interes prema kazalištu lutaka, gdje je sve glasno, glupo i nezanimljivo. Ponovno sam ga otkrio već u odrasloj dobi. U ranoj dobi savjetovao bih roditeljima da za svoju djecu izaberu predstave koje su vesele, bez glasne glazbe, bez dugih dijaloga; predstave gdje pripovijedanje proizlazi na razini osjetila, gdje je radnja interaktivna, katkad gotovo taktilna. Najmlađa djeca mogu ići u tzv. ‘dječja kazališta’ – formu koja je u kratko vrijeme doživjela svoj procvat u Rusiji, kako u kazalištima glavnog grada, tako na periferiji. Lijepa glazba, kvalitetna gluma glumaca, atmosfera koja neće stvarati dodatni stres djetetu, kako se dijete ne bi sljedeći put bojalo kazališta, odnosno nečega što je na prvi pogled zabava za stariju populaciju“, napomenuo je Konstantinov i istaknuo i da su autori, redatelji i glumci koji se bave predstavama za djecu sposobni primijetiti raspoloženje djeteta, brzo reagirati na promjene te tako spriječiti stvaranje nemira i straha kod djece.

Komentiraj


FOTO:Nacional
PIŠE:MARIJA GRIGORYAN
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.