REDATELJICA ANA TOMOVIĆ O PREDSTAVI U RIJECI

Majstor portretiranja kompleksnih i nepovratno zamršenih ljudskih odnosa, Ingmar Bergman, 1978. godine napisao je „Jesenju sonatu“, koncentrirajući se na lik slavne pijanistice Charlotte koja se, potresena smrću svoga muža, nakon godina odsutnosti vraća u svoju obiteljsku kuću. U njoj je, kao i godinama prije, čekaju njezine kćeri Eva i Helena koje i dalje imaju posljedice u životu zbog nedostatka majčine ljubavi. Ona je svojedobno, dvojeći između obitelji i umjetničkog poziva, izabrala pijanističku karijeru. Kćeri iznova pokušavaju pridobiti majčinu pozornost u nadi da će se davno narušeni odnosi ponovno uspostaviti. „Jesenju sonatu“ na scenu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci postavit će srpska redateljica Ana Tomović, a njena premijera je 12. siječnja. U predstavi igraju Mira Furlan, Marija Tadić, Jelena Lopatić i Leon Lučev, a dramaturg je Vuk Ršumović, redateljičin suprug koji je režirao film „Ničije dijete“, jedan od najuspješnijih srpskih filmova u posljednje vrijeme.

Ana Tomović rođena je 1979. u Beogradu, diplomirala je kazališnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Radila je u najznačajnijim beogradskim kazalištima i sudjelovala na brojnim festivalima. Bila je asistentica režije na projektu „Fast Sicher“ Bobe Jelčića i Nataše Rajković u Theater am Neumarkt u Zürichu 2007. i na projektu „Endstation Sehnsucht“ Stephana Kimmiga u Thalia teatru u Hamburgu 2008. Njena predstava „Brod za lutke“ pobjednica je 54. Sterijinog pozorja 2009., na kojem je dobila sedam nagrada, a predstava “Majka Hrabrost i njena deca” proglašena je predstavom sezone 2013./2014. Narodnog pozorišta u Beogradu. Dobitnica je dviju nagrada “Joakim Vujić” za režiju. Suradnica je na scenariju filma “Ničije dete” redatelja Vuka Ršumovića koji je osvojio više od 30 međunarodnih nagrada.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s HNK Ivana pl. Zajca i zašto ste odabrali “Jesenju sonatu” za vašu režiju?

Poziv na suradnju došao je od nove ravnateljice Hrvatske drame Jelene Kovačić, a na moje veliko zadovoljstvo jer je riječko kazalište u regiji poznato kao izuzetno i velika je čast raditi u njemu, prije svega zbog fantastičnog ansambla, ali i zbog profesionalnosti i visokih standarda koje postavlja. Moj glavni motiv za dolazak bila je suradnja s Mirom Furlan jer je izuzetno cijenim i poštujem.

NACIONAL: Baš je nedavno u Beogradu, u Ateljeu 21, premijerno izvedena ista predstava, a izvodila se i u Splitu i drugdje na ovim prostorima. Zašto je taj Bergmanov tekst toliko intrigantan?

Prije svega zbog fenomenalnih uloga koje su u njemu napisane, ali i zbog vječno aktualne teme, odnosa između roditelja i djece koji je uvijek vrlo kompleksan, kao i zbog samog autora Bergmana, kod kojega je u svemu što je pisao i radio uvijek prisutna metafizička tema potrage za ljubavlju. Osjetiti tu dimenziju i prenijeti je na publiku ujedno je i najveći i najkompleksniji zadatak ovog naoko malog komornog djela.

NACIONAL: Priča je to o odnosu majke i kćeri koje se ponovno susretnu nakon sedam godina i otkrivaju vrlo snažne osjećaje, prikrivene i neizrečene. Odnos majke i kćeri jedan je od najzanimljivijih i najintimnijih. Susret je to dviju generacija pa do izražaja u tom odnosu itekako dolazi djetinjstvo, odnosno vrijednosti koje su nam usađene od malih nogu. Kako ste doživjeli ovaj tekst u tom smislu?

Na površini je to sukob između majke i kćeri preopterećen prošlošću, a u suštini je poziv publici na osobnu refleksiju o životu, o kompleksnosti obiteljskih odnosa, ljubavi koja je prisutna, ali nikako da donese ublažavanje kozmičke patnje iako je ona, odnosno dosezanje do nje i njeno spoznavanje, istovremeno jedini lijek za tu patnju.

NACIONAL: Charlotte je slavna pijanistica koja ne vodi brigu o svojim kćerima i obitelji, nego samo brine o karijeri. Danas je takvih žena sve više, ali ipak čini se više slijedom obveza koje im nameće svijet, nego zbog njihove želje da budu takve. Kakav je danas položaj žene?

Na jednoj razini ovaj tekst možemo promatrati i kao izuzetno tešku dvojbu žene umjetnice koja je morala izabrati između obitelji i umjetnosti, o kompleksnosti i težini te odluke te o njenim posljedicama. I umjetnost i obitelj mogu biti srž jedne žene, kao što pristajanje na kompromis može biti njeno najveće prokletstvo. Bergman kroz ovaj tekst ulazi u samu suštinu žene, on izuzetno precizno secira njenu prirodu, čak i ako to šokira i užasava. U svom djetinjstvu, Bergman je bio izuzetno vezan za majku, baku i jednu služavku te se obrisi ovih triju likova pojavljuju u svim ženskim likovima koje je pisao. Bergman je odrastao sa ženama, volio ih je i napisao je predivne uloge za njih.

NACIONAL: Kako vam je bilo raditi s glumačkom ekipom u Rijeci?

To je bio jedan od mojih najljepših procesa zato što smo se kao ekipa uspjeli povezati i ostvariti kvalitetnu i uzbudljivu suradnju. Upoznala sam divne glumce i ljude: Miru Furlan, Mariju Tadić, Jelenu Lopatić i Leona Lučeva. Rijetko je to da se i u profesionalnom i na osobnom planu povežete s ljudima koji imaju visoke umjetničke ambicije kao i vi, a istovremeno su izuzetne osobe s kojima je užitak družiti se.

NACIONAL: Ovaj tekst govori i o disfunkcionalnoj obitelji, što vama ona znači i zašto je važno govoriti o njoj koja se pomalo izgubila u današnjem svijetu? Koje vrijednosti ste vi naslijedili iz obitelji?

Rad na ovom tekstu podudara se s mojom osobnom obiteljskom situacijom i zato mi je tako dragocjen. Ja sam također majka i redateljica i znam koliko posvećenosti i odricanja traže obje stvari. Uskladiti visoke umjetničke standarde sa svim onim što zahtjeva obiteljski život veliki je izazov. Na svu sreću imam veliku podršku supruga Vuka Ršumovića koji je također redatelj i scenarist i koji sve to vrlo dobro razumije i u svemu me podržava.

NACIONAL: Pripadnica ste generacije koja je jedan dio života živjela u bivšoj Jugoslaviji pa vidite razliku između obiteljskih vrijednosti tada i danas. Mogu li se ta dva života uspoređivati? Ako su vrijednosti poremećene, kako djecu učiti ispravnim stavovima?

Nije lako boriti se sa svim izazovima koje današnje društvo, utemeljeno na brzini, površnosti, vladavini novca i jeftinoj trgovini niskim emocijama pred nas postavlja. Ali zdrav razum, obitelj i ljubav mogu nam pomoći da se od toga ogradimo.

NACIONAL: Scenaristica ste iznimno uspješnog filma “Ničije dijete” koji također govori o disfunkcionalnosti obitelji na najokrutniji način, ali i o nebrizi o čovjeku. Je li vam taj film pomogao u karijeri i što mislite o današnjoj srpskoj kinematografiji? Hrvatski film postiže sve više uspjeha.

Taj film progovara upravo o paradoksima pripadanja i nepripadanja određenoj naciji ili vjerskoj grupi zbog koje su ratovi na ovim prostorima uništili tolike živote. Zaista je ostvario veliki uspjeh i otvorio vrata cijeloj ekipi. Ta naša “lokalna” priča ostvarila je komunikaciju sa svakom publikom i prenijela njen univerzalni smisao. Mislim da se i srpski, ali i hrvatski film ponovno bude, dolaze mladi, novi, svježi autori koji imaju što ponuditi. Izuzetno su mi se svidjela dva filma koja sam gledala dok sam bila u Rijeci, “Ne gledaj mi u p’jat” i “Ustav Republike Hrvatske”.

Komentiraj

FOTO:Aleksandar Anđić
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture