Iz sezone u sezonu iznos financijske potpore za Kulturu promjene Studentskog centra u Zagrebu sve je manji. Ove godine je Kultura promjene, kaže voditeljica Nataša Rajković, dobila čak 40 posto manje novca za programe. No unatoč tome, Ganz novi festival, koji počinje za koji dan, kao i još neki programi poput Izloga suvremenog zvuka, besplatan je za posjetitelje, uglavnom studente kojima je nužno da kulturni sadržaji budu što dostupniji.

“To je smisao Ganz novog festivala, trudimo se što više programa učiniti besplatnima jer je riječ o mladim ljudima, uglavnom studentima. Na programe nam dolaze i srednjoškolci, što je jako važno, posebno zato što je riječ o rubnim žanrovima koji nisu komercijalni. Kad biste ga uspoređivali s nekim drugim festivalima, Ganz je smiješno jeftin, ali to što je besplatan za publiku, ne znači da je i za nas jer sve košta i mi se jako trudimo prikupiti sredstva kako bismo programe realizirali. S obzirom na to da nismo dobili dovoljno novca od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, obratili smo se za pomoć EU fondovima i međunarodnim institutima. To nam je jedina šansa”, kaže Nataša Rajković.

GLAVNI “KRIVAC” ZA SMANJENJE SREDSTAVA za ovu godinu je, tvrdi Nataša Rajković, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport koji je, primjerice, Teatru ITD nakon 446.000 kuna za prošlu godinu odobrio tek 300.000 kuna za ovu godinu, što je 33 posto manje. Ako se usporedi iznos gradske financijske potpore za ovu s onom iz 2009., kad je Teatar ITD dobivao 700.000 kuna, to je smanjenje sredstava za 58 posto, navodi Nataša Rajković i kaže da se tim novim smanjenjem sredstava ugrožava opstojnost Teatra ITD.

Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, pisanim putem Nacionalu je objasnio da su Kulturi promjene sredstva za ovu godinu smanjena zbog smanjenja sveukupnog proračuna ureda kojem je na čelu, u iznosu od 6,16 posto.

“Prilikom donošenja Proračuna Grada Zagreba za 2015. godinu za sve programe u kulturi, smanjena su programska sredstva. Sukladno tome smanjena su programska sredstva i pojedinim korisnicima, pa tako i SC-u. Predloženi proračun za 2015. je za 6,16% niži od proračuna za 2014. godinu, što je posljedica nastavljanja krize i otežanih gospodarskih uvjeta, ali je prije svega posljedica predložene ‘mini porezne reforme’ Vlade Republike Hrvatske (izmjenom Zakona o porezu na dohodak, povećale su se olakšice) isključivo na teret lokalne i područne samouprave”, objasnio je Ivica Lovrić za Nacional.

Voditeljica Kulture promjene Nataša Rajković, međutim, tvrdi da je razlog smanjenja programskih sredstava to što u spomenutom Gradskom uredu imaju potpuno pogrešan sustav na temelju kojeg raspodjeljuju novac svim korisnicima sredstava Grada Zagreba za kulturne programe. S druge strane, tvrdi da ondje nemaju nikakav – ne pogrešan, već nikakav – sistem evaluacije.

“SVA SREDSTVA SU SMANJENA, PO SVIM STAVKAMA. Posebno mi nije jasno zašto je Teatar ITD dobio manje novca jer nam je prošla sezona bila jedna od najboljih, s vrlo uspješnim predstavama koje su dobile nagrade. Sve je smanjeno u ime krize. Ali u ime krize ne mogu se smanjivati sredstva na ovakav način i kriza ne može biti razlog što su smanjena sredstva, ali njima jest. Problem je suštinski, riječ je o tome da se sredinom 1990-ih pokušalo demokratizirati sustav odlučivanja pa su se osmislila i oformila umjetnička vijeća za raznorazna područja koja neovisno odlučuju o dodjeli sredstava. Iako se to može činiti kao odlična ideja, to je zapravo jako loše jer je nastao kaos”, govori Nataša Rajković i pojašnjava o čemu se radi.

Ona tvrdi da je u Hrvatskoj teško pronaći ljude čija se objektivnost ne može dovesti u pitanje. Navodi da bi se čak i to moglo regulirati, ali da ostaje problem što vijeća i ne vide sve silne prijavnice koje institucije ispunjavaju kao mahnite niti poznaju funkcioniranje tih institucija, umjetničkih organizacija i udruga te, ono najvažnije, nemaju nikakvih obveza ni odgovornosti za ono što su odlučili. Tako ispada da umjetnički program grada određuju ljudi koji nisu dobili mandat za to, koji s tim programom nemaju nikakve veze.

“Bez obzira na eventualnu stručnost ljudi u vijećima, jedino pravo pitanje jest: koja je njihova odgovornost za realizaciju i kvalitetu programa? To je uistinu smiješno i neodgovorno. Nama su sredstva manja za 40 posto za cjelokupni program kulture. Na našu žalbu nisu reagirali, gradski ured se najčešće izvlači na odluke vijeća, a vijeća na odluke Grada. Dio odgovora Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport na jedan dio žalbe – i to me je ponukalo da malo bolje razmislim o vijećima i njihovim odlukama – bio je da oni procjenjuju kakvog je tipa galerija i tko je u njoj od umjetnika potreban a tko nije. Čekajte malo, niti znaš koncept niti pratiš program, već napamet odlučuješ da netko tko je stariji ne može izlagati?! To je upravo obratno od onoga što mi zastupamo, a to je da mladi umjetnici rade uz renomirane i uče od njih”, govori Nataša Rajković. Dodaje da je zbog svega toga shvatila da neki sjede u foteljama i odlučuju tako proizvoljno, umjesto da im netko pomogne evaluirati. Evaluacija bi, smatra, trebala biti način financiranja za iduću godinu. Bilo bi logično da nekome tko ima uspjeh s nekim predstavama i tako iz sezone u sezonu, kao što je to slučaj u Teatru ITD, daš više novca, a ne da smanjiš iznos.

Problem oko kojeg se uvijek sve vrti kad je u pitanju Kultura promjene jest činjenica da svi ti kulturni programi djeluju u sklopu Studentskog centra, pa stoga ne “pripada” ni posve Ministarstvu, a ni Gradu Zagrebu.

“NEPRIHVATLJIVO JE DA JEDNA UDRUGA koja prema zakonu može imati tri člana i jedna institucija s 52 zaposlena, kao što smo to mi, na isti način apliciraju za sredstva na Gradski ured. Udruzi je to jedan projekt, a instituciji je to gomila papira na kojima se svaki program posebno raščlanjuje. Mi nemamo nikakvo sustavno financiranje za program, već dobijemo onoliko, ili manje, za onaj projekt za koji apliciramo na pojedina tijela, dakle, međunarodna ili Grad. To je katastrofa! Tako se ne može raditi. Mi imamo profesionalnu galeriju i profesionalno kazalište, dakle, moramo držati neki repertoar. U isto vrijeme, primjerice, novac za reprizne izvedbe predstava nemamo! A cijena ulaznice od 25 kuna mora ostati tako niska jer mi moramo biti pristupačni cijenama studentskoj populaciji i kulturni program u svim našim prostorima treba učiniti što dostupnijim”, smatra Nataša Rajković. Na pitanje jesu li problemi vezani za interesne skupine koje su u Hrvatskoj žive i aktivne i u području kulture, ona odgovara da to čak nisu interesne skupine, već da u Hrvatskoj postoje dvije stranke –HDZ i SDP – i sasvim je svejedno čiji ste član jer će se i jedna i druga pobrinuti za vas. Prema njezinu viđenju, najgore je biti van tog stranačkog sustava, što je i sam premijer nedavno rekao, preporučivši nezadovoljnim građanima da se uključe u dvostranački politički sustav Hrvatske. Ukratko, smatra Nataša Rajković, ispada da su SDP i HDZ jedan te isti politički subjekt s bipolarnim poremećajem.

Iako se u Teatru ITD rade predstave i programi koji su društveno i politički angažirani, Nataša Rajković smatra da to nije glavni razlog za financijsko marginaliziranje.

“To umjetnici ponekad umišljaju da su utjecajniji no što jesu jer sadržaj neke predstave neće osvijestiti stvarnost, a pogotovo ne političku uskogrudnost. Svi smo mi itekako svjesni toga gdje živimo i malo ljudi koje slučajno susretnete na ulici neće imati suvislu primjedbu o politici ili političarima. To je očito! Politika u kulturi se, dakle, ne očituje tako što nekome smeta neki sadržaj na pozornici, već politika u kulturi u Hrvatskoj znači “uhljebljivanje” vlastitih kadrova u sve strukture, osiguravanje poslova bez obzira na nečije kompetencije. To je politika u kulturi ili nekultura politike. Ona imenuje ravnatelja, pa sve naniže. Kvaliteta se dogodi ili ne, to ovisi o sreći. Političari nemaju pojma što rade i to je ključni problem. Da znaju čemu kultura služi, mi bismo bili vrlo kultivirano društvo. A mi to nismo. Sigurna sam da nitko s neke visoke pozicije nikad ne bi ni pomislio nekoga “uhljebiti” da je društvo kulturnije, osvještenije, da postoje neki estetski kriteriji, da naši političari imaju imalo ukusa. Političari ne nadograđuju svoje znanje, ne razumijem kako netko tko radi u banci može doći doma i čitati knjigu ili otići u kazalište, a jedan političar to ne može. Vidim da nemaju taj odnos prema kulturi, zato su tako uskogrudni. Uvijek sam bila protiv onog koncepta da su svi isti, ali sad sam zaista sve uvjerenija da oni zaista jesu svi isti”, priča voditeljica Kulture promjene SC-a Nataša Rajković.

HRVATSKA JE, KAŽE NATAŠA RAJKOVIĆ, podijeljena na dvije ideologije, pa se i kultura na neki način definira po toj osnovi. Ona se, međutim, ne želi upuštati ni u kakve odnose s političkim strukturama, ni kao neki menadžer niti predstavama na jedan tako banalan način. Kvaliteta sadržaja joj je najvažnija i bitno ju je sačuvati.

“Uvijek postoji strah da će manjak financiranja ugroziti poslovanje Kulture promjene, ali u ovih 13 godina, koliko sam na mjestu voditelja ove institucije, nikad nije bilo dobro pa se čovjek već naučiti boriti s tim. Naučiš zadržati ono najvažnije – ideju i kreaciju. Jer sadržaj s puno novca isto tako može otići u posve loš smjer”, rekla je Nataša Rajković. U 13 godina, koliko je prošlo otkad je ona na čelu Kulture promjene, nabolje se promijenilo dosta toga. Ona smatra da je najveći problem taj što nitko ne razumije na koji način funkcionira Kultura promjene unutar Studentskog centra.

“Pokušavalo se odvojiti institucije koje proizvode kulturu od Studentskoga centra, što pokazuje koliko ni oni ljudi koji rade u tom “fahu”, koji imaju obrazovanje i iskustvo, ne razumiju položaj, čak ni formalni sadržaj Studentskoga centra. Dakle, SC funkcionira kao udruga iako ga nitko tako ne “čita”. Mi smo baš u međuprostoru neznanja, ali to je i sreća jer nas zbog toga često ostave na miru. Naš hladni pogon, plaće i režije, financira Studentski centar, dok za programe i projekte moramo sami pronaći novac apliciranjem na razne izvore financiranja”, kaže Nataša Rajković i pojašnjava što to znači da su u međuprostoru. Naime, Teatar ITD bio je jedna od najvažnijih kazališnih institucija u Jugoslaviji, pa bi danas trebao biti prepoznat kao kulturni brend. No Nataša Rajković smatra da je Teatar ITD u teškoj situaciji zato što je nedefinirano mjesto, nikome nije jasno kome pripada.

“Kad bi Teatar ITD bio gradsko kazalište, onda bi se Grad malo više angažirao. Uopće nije važna kvaliteta, važno je samo kome ćeš pripadati, čiji ste. To je isto kao kad je jedan od ministara kulture, kad se krenulo u obnavljanje Francuskog paviljona, rekao da to nije hrvatsko i pitao se zašto bi Hrvatska to financirala”, rekla je Nataša Rajković.

Ono što je za voditeljicu Kulture promjene SC-a specifično, po čemu je zaista poznata, jest činjenica da je upravo ona prije gotovo desetljeća prva, ali i jedina, pružila šansu tad posve mladim neafirmiranim redateljima poput Olivera Frljića, Mirana Kurspahića, Saše Božića ili Anice Kovač, koji danas doslovce predvode režijsku kulturnu scenu, a Frljić je i intendant riječkog HNK.

“Gdje bi ti ljudi sad bili da nisu počeli raditi u ITD-u? Bez kontinuiteta nema definiranja poetike, nema uspjeha. Prije nego što sam ušla u poslovne vode, vidjela sam da je jedan čovjek moje generacije, neću ga imenovati, zbog jedne jedine pogreške posve nestao iz kulturnog života Hrvatske. Ja sam to zapamtila i shvatila da se ne može tako. Rekla sam si da moram davati šansu mladima i odlučila sam da svatko od njih mora imati tri prilike. Kakve veze ima ako naprave gaf? Razvoj umjetnika je neizmjerno važan, sloboda stvaranja isto tako, a upravo se ta sloboda može pronaći u ITD-u i zato mu se umjetnici uvijek rado vraćaju. Važno je da su oni napredovali, ponosna sam na njih”, kaže Nataša Rajković.

JEDAN OD ONIH KOJI JE SVOJU redateljsku karijeru počeo u Teatru ITD je Oliver Frljić, danas intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Baš kao što je to kazalište njemu pružilo toliko potrebnu šansu, tako se i on vraća ITD-u, pa je jedna od najuspješnijih predstava tog teatra u posljednjih nekoliko godina upravo “Mrzim istinu” u njegovoj režiji.

“Teatar ITD je sigurno jedan od najzanimljivijih segmenata kazališnog života grada Zagreba. U njemu su počeli i vraćali mu se neki od naših najzanimljivijih redatelja, spomenimo ovdje samo Bobu Jelčića i Ivicu Buljana. U isto vrijeme, ITD je bio otvoren mladim autorima pred kojima su vrata većine zagrebačkih kazališnih institucija bila čvrsto zatvorena. Smanjenje novca pokazuje da kulturna politika koja je amenovala takvu odluku, ne prepoznaje po čemu je to kazalište posebno i potrebno Zagrebu. Važno je da imamo Histrione”, rekao je Frljić i pojasnio da je njemu kao mladom redatelju pomoglo to što je mogao negdje raditi. ITD je bio prostor u kojem je mogao raditi sve što ga je na početku profesionalne karijere zanimalo – od komorne predstave “Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba” uSEK-u pa do projekta “Didona i Eneja/Smrt u Veneciji” koji se igrao simultano u tri prostora. To je, kaže Frljić, jedino kazalište u kojem su se mogli realizirati projekti kao “Publika za posebne namjene” Vilija Matule u kojima su izvođači bili publika na predstavama u drugim kazalištima. On misli da je najveća kvaliteta tog teatra upravo u tome što pruža mogućnost mladim ljudima koji bi u postojećem sustavu institucionalnih kazališta u Zagrebu trebali čekati godinama da im se netko smiluje i pruži mogućnost da rade.

“Koji god bili razlozi za novo smanjenje financijske potpore, onaj koji je donio takvu odluku trebao bi biti svjestan da na taj način polako ali sigurno ubija jednu instituciju koja čini bitnu razliku na domaćoj kazališnoj sceni. Koliko god mainstream kazališna zajednica gledala s podozrenjem na ono što se u ITD-u događa otkako ga je preuzela Nataša Rajković i koliko god krokodilskih suza prolila nad njegovim zlatnim vremenima, to samo govori o njezinoj vlastitoj provincijalnosti, nemogućnosti da shvati da postoje i drugačiji produkcijski i prezentacijski modeli te da je istraživanje u teatru jednako legitimno kao i ponavljanje već isprobanih shema”, rekao je Oliver Frljić.

Njegovo mišljenje dijeli još jedan redatelj koji je karijeru započeo baš u Teatru ITD, Miran Kurspahić. On kaže da Teatar ITD, pod upravom Kulture promjene, već čitavo desetljeće u kontinuitetu kreira kvalitetan umjetnički program i zapravo tvori okosnicu novokazališnog života u Zagrebu, a samim time i u Hrvatskoj. Kurspahić smatra da ITD dokazuje da za kvalitetno kazalište nije potreban neki golem novac, već svježe ideje i entuzijastičan pristup, koji uz okvire slobode i izbora izvlače ono najbolje iz umjetnika.

“U ITDu SU SE STVARALE PONAJBOLJE PREDSTAVE posljednjih desetak godina, ali još bitnije, tu je stvorena čitava jedna nova generacija redatelja i redateljica koja je trenutačno pokretačka snaga našeg teatra. Sve to činjeno je uz minimalna sredstva, koja su se s godinama sve više rezala i smanjivala”, kaže Kurspahić i dodaje da kvaliteta nije trpjela, no da je došao trenutak kad takvo stanje u logističkome smislu više nije održivo. Slaže se s Natašom Rajković da je prošla sezona u mnogočemu bila jedna od najuspješnijih po broju zamijećenih i nagrađivanih predstava, a da jednostavno nije prepoznata niti ičim honorirana, štoviše, sredstva su rezana.

“Očito da uspješnost i izvrsnost programa i predstava nisu nikakav kriterij. Teatar ITD nudi najzanimljiviji i najprogresivniji teatar, a već godinama je marginaliziran i nepravedno zanemaren u odnosu na neka druga kazališta u gradu”, smatra Miran Kurspahić. Dodaje da ni jedna vladajuća struktura nije voljela niti će voljeti slobodan i nezavisan teatar, jer iz tog smjera dolazi i slobodna misao, a s njom i propitivanje te kritika društva.

Komentiraj

FOTO:Damir Žužič
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture