Obveze koje je Hrvatska preuzela o zbrinjavanju otpada Ugovorom o pristupanju EU neće se moći ispuniti u roku, pa nam prijeti plaćanje penala i vraćanje dijela novca iz EU fondova

Unatoč činjenici da Hrvatska po pitanju zbrinjavanja otpada značajno kasni u ispunjavanju obaveza preuzetih Ugovorom o pristupanju EU, upućeni poslovni izvori tvrde da bi u narednim mjesecima, pa i godinama, situacija mogla biti još teža, a Hrvatska još dalje od ispunjavanja preuzetih obaveza. Tvrdi se da bi se to moglo dogoditi zahvaljujući Mostu nezavisnih lista.

Naime, na popisu zacrtanih reformi s kojima Most izlazi na pregovore sa SDP-om i HDZ-om, od kojih traži njihovo provođenje, jest i reforma projekata zaštite okoliša i zbrinjavanja otpada. “Ono što posebno brine”, tvrdi izvor Nacionala, “jest što Most zahtijeva privremeni moratorij na izgradnju regionalnih centara, odnosno, zaustavljanje projekta gradnje i analizu stanja izgrađenosti i preuzetih ugovornih obveza te reviziju do sada planiranih projekata i rješenja”. Prema izjavama predstavnika HDZ-a i SDP-a nakon pregovora na tu temu koji su održani krajem studenoga, obje stranke suglasne su sa zahtjevima Mosta i jasno daju do znanja da ih namjeravaju prihvatiti, a to bi značilo novo odugovlačenje i u tom slučaju Hrvatska ne samo da neće na vrijeme ispuniti svoje obveze, nego će trebati vratiti i do sada iskorištena sredstva iz fondova EU, uz goleme penale koje ćemo trebati plaćati zbog neispunjavanja obaveza, tvrdi izvor Nacionala. Osim toga, prema tvrdnjama istih izvora, Most u svojem programu reforme sustava zbrinjavanja otpada insistira na implementaciji tzv. “zero waste koncepta”, odnosno, “nula otpada” koji EU smatra zastarjelim konceptom, koji je uz to posve nerealan jer ga čak i najrazvijenije zemlje ili regije u Europi, pa i u svijetu, teško mogu realizirati. Odgovor na pitanje kolike bi penale Hrvatska mogla platiti ne ispuni li u predviđenom roku svoje obaveze, nije lako dobiti. Međutim, Mirela Holy za Nacional je izjavila da je Italija prije nekoliko godina zbog neispunjavanja obaveza za sanaciju nekoliko deponija otpada, plaćala kaznu od milijun eura dnevno, što ih je efikasno natjeralo da problem riješe u roku od nekoliko mjeseci.

DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU ovih dana objavio je izvješće o izvršenoj reviziji poslovanja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za 2014. koje je otkrilo brojne propuste u izvršavanju obveza preuzetih na ime ispunjavanja direktiva Europske unije u području zbrinjavanja otpada. Prema navodima Ureda za reviziju “Fond je poduzeo više aktivnosti i uložio značajna sredstva za podizanje javne svijesti s ciljem smanjenja otpada te sanacije postojećih odlagališta otpada. Uspostavljen je sustav gospodarenja posebnim kategorijama otpada i saniran je dio odlagališta. Međutim, ciljevi i obveze preuzeti Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, ugrađeni u zakonske odredbe, te strateški i planski dokumenti većim dijelom nisu ostvareni ili se ne ostvaruju planiranom dinamikom”, upozorava se u izvješću. Najveći dio komunalnog otpada još uvijek završava na odlagalištima, tvrdi se u izvješću, a stopa oporabe, odnosno recikliranja otpada, u 2013. iznosila je svega 15 posto, što je daleko od minimalnih 50 posto što se Hrvatska obvezala postići do kraja 2020. godine. Ugovorom o pristupanju Europskoj uniji Hrvatska se, između ostaloga, obvezala da će do kraja 2018. godine uspostaviti sustav integriranog gospodarenja otpadom, što obuhvaća izgradnju centara za gospodarenje otpadom, pretovarnih stanica, reciklažnih dvorišta i sortirnica te sanaciju divljih deponija i tzv. “crnih točaka”, odnosno, drastično zagađenih lokacija (primjerice, odlagalište crvenog mulja u bivšoj tvornici aluminija kod Obrovca ili odlagalište azbesta na lokaciji Mravinačkih kava kod Splita).

No stvarno stanje na terenu daleko je od zacrtanoga. Tri godine prije isteka roka – koji pada na 31. prosinca 2018. godine – vrlo malo od toga je ispunjeno, a vrijeme neumitno curi. Sanacija “crnih točaka”, planirana do kraja 2011., još uvijek većim djelom nije dovršena, od ukupno registriranog 301 odlagališta komunalnog otpada do kraja 2014. sanirana su samo 122 odlagališta (99 ih je zatvoreno, a 23 su aktivna), a u postupku sanacije je 51 odlagalište. Za čak 128 odlagališta sanacija je tek u pripremnoj fazi. Od 13 predviđenih centara za gospodarenje otpadom, dovršena je gradnja tek dvaju centara – CGO Marišćina u Primorsko – goranskoj županiji, a CGO Kaštijun u Istarskoj županiji je pred završetkom. Njihova je gradnja započela 2012., CGO Marišćina je pri završetku. Zbog nepripremljenosti programa i projekata iz područja zaštite okoliša, do 2012. Hrvatska uopće nije iskoristila sredstva pretpristupnih fondova EU, a u razdoblju od 2012. do kraja 2014. godine od raspoloživih gotovo 74 milijuna eura iz fondova EU, za tu namjenu iskorišteno je tek 34,3 milijuna eura, odnosno, nešto više od 46 posto. U srpnju 2013. stupio je na snagu Zakon o održivom gospodarenju otpadom,  no u propisanom roku, do srpnja 2014. godine, nisu doneseni provedbeni propisi, odnosno, podzakonski akti – pravilnici, uredbe, kriteriji, naputci i odluke. Zato su sve do danas u upotrebi podzakonski akti sada nevažećeg Zakona o otpadu, zbog čega se propustilo na vrijeme odrediti naplatu dodatnih naknada (primjerice naknade za odlaganje komunalnog i građevinskog otpada), a nije utemeljen ni registar gospodarenja posebnim kategorijama otpada, na što je Fond novim zakonom bio obavezan.

  • MOST INSISTIRA NA IMPLEMENTACIJI tzv. ‘zero waste koncepta’ odnosno ‘nula otpada’ koji EU smatra zastarjelim konceptom, a uz to je i posve nerealan jer ga čak i najrazvijenije zemlje teško mogu realizirati

ZA DIO NEISPUNJENIH OBVEZA KRIVAC JE svakako danas tehnička vlada te troma, neodgovorna i neorganizirana državna administracija koja je zahvaljujući nepripremljenim projektima, propustila provesti zacrtane planove, no ako je suditi po izjavama nekolicine sugovornika Nacionala, propuštene prilike i neispunjene obveze dobrim dijelom išle su na ruku dobro organiziranim lobijima koji u svojim rukama drže tržište otpadom u Hrvatskoj.

Bivša ministrica zaštite okoliša i predsjednica ORaH-a Mirela Holy potvrdila nam je da postoje opravdane sumnje da je sustav gospodarenja otpadom, koji je pod kontrolom Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, ali i Ministarstva zaštite okoliša, očito ustrojen tako da pogoduje određenim tvrtkama i lobijima koji se bave prikupljanjem i zbrinjavanjem određenih vrsta otpada. Fond za zaštitu otpada, objašnjava ona, vlasnik je određenih vrsta otpada i njima gospodari, a sustav prikupljanja i obrade kreiran je po modelu kakav, prema njezinim riječima, ne postoji nigdje u svijetu. Prema važećem Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, Fond je prije desetak godina započeo s organiziranjem sustava prikupljanja i gospodarenja određenim vrstama otpada (ambalažni otpad, plastika, otpadne gume, vozila, ulja, baterije i akumulatori te električki i elektronički uređaji). Financijska sredstva za funkcioniranje Fonda osiguravaju se iz namjenskih prihoda u obliku naknada (naknada za gospodarenje ambalažom i ambalažnim otpadom, naknada za gospodarenje otpadnim gumama, naknada za gospodarenje otpadnim motornim vozilima, naknada za gospodarenje električnom i elektroničkom opremom, naknada za gospodarenje otpadnim baterijama i akumulatorima te naknada za zbrinjavanje otpadnih mazivih ulja) koju plaćaju proizvođači i uvoznici proizvoda od kojih nastaje otpad. Prema financijskom izvješću za 2014., Fond je ukupno te godine od naknada uprihodio oko 700 milijuna kuna, a ako pritom napomenemo da su rashodi za financiranje sustava gospodarenja posebnim kategorijama otpada iznosili gotovo 623 milijuna kuna, onda je posve jasno da je prikupljanje i gospodarenje otpadom vrlo unosan biznis.

PRITOM TREBA ZNATI DA FOND ZA ZAŠTITU OKOLIŠA kao isključivi vlasnik otpada taj otpad bez naknade prepušta tvrtkama-koncesionarima koje prikupljaju i zbrinjavaju posebne vrste otpada, a te su tvrtke izabrane na temelju natječaja za dodjelu koncesija. Iz prihoda na ime naknada Fond financira zbrinjavanje otpada i novac uplaćuje tvrtkama-koncesionarima. No čini se da upravo u području dodjele koncesija postoje brojne netransparentnosti koje potiču sumnju u pogodovanje određenim tvrtkama i koncesionarima, tvrdi Holy i dodaje da je područje gospodarenja otpadom u nas pretjerano zakonski normirano, što postaje plodno tlo za koruptivne aktivnosti i netransparentnost u području dobivanja koncesija i prava na prikupljanje određenih vrsta otpada. Takvim dobro organiziranim “igračima” nije u interesu uvođenje reda u sustav prikupljanja i gospodarenja otpadom, a posebno u sustav dodjele koncesija, tvrdi Holy, te im kašnjenje Fonda u provođenju preuzetih obaveza i te kako ide na ruku. Uz to, iako je Zakonom o održivom gospodarenju otpadom utvrđeno da se poslovi skupljanja otpada dodjeljuju na temelju javnog natječaja u kojem bi svi sudionici u startu bili jednaki, još uvijek ih obavljaju koncesionari, koji su u najvećem broju slučajeva skupljači i centri, a u pojedinim slučajevima i tvrtke za reciklažu, pa je kontrola skupljenih i predanih količina otpada dodatno otežana. “Kada sam kao ministrica zaštite okoliša pokušala uvesti red u područje gospodarenja otpadom i kada sam pokušala provesti određene reforme koje bi promijenile sustav prikupljanja i raspolaganja otpadom koji ne bi išao na ruku određenim tvrtkama na štetu drugih, počela sam dobivati ozbiljne prijeteće poruke. Nažalost, moji prijedlozi nisu naišli na razumijevanje i podršku ni u Vladi, a ubrzo sam i smijenjena, pa je pokušaj reorganizacije cijelog sustava tako propao”, objašnjava Holy.

VIKTOR SIMONČIČ, STRUČNJAK S DOKTORATOM iz područja zaštite okoliša, iza kojega je više od 35 godina intenzivnog bavljenja problemom zbrinjavanja otpada i međunarodno iskustvo na projektima zaštite okoliša širom svijeta, još je direktniji i otvoreniji u oslikavanju lošeg trenutnog stanja i još crnje budućnosti koja čeka Hrvatsku ne donese li posve konkretne odluke u što kraćem roku. “Mi smo s Europskom unijom dogovorili nešto što ne možemo provesti i na način na koji to nećemo moći ostvariti”, upozorava Simončič i dodaje da su pregovore s EU-om u poglavlju koje se odnosilo na zaštitu okoliša, vodili članovi pregovaračkog tima koji tu problematiku ne razumiju i ne poznaju. “Nažalost, upravo zbog neznanja i nerazumijevanja problematike, naš pregovarački tim vjerovao je da će sve riješiti ako prihvati najstrože uvjete koje EU postavlja i da će tako na EU ostaviti pozitivan dojam. No to ne ide tako! Pregovore je trebalo voditi tako da se polazi od trenutačne situacije u kojoj se Hrvatska nalazi i dinamiku ispunjavanja preuzetih obaveza prilagoditi našim mogućnostima”, objašnjava on i podsjeća da su sve ostale članice EU-a svoje obaveze ispregovarale na daleko liberalniji način, pa čak i u ovom trenutku većina članica više od polovine svojeg otpada još uvijek odlaže, a ne prerađuje i ne reciklira, no time ne krše odredbe EU-a jer su se u startu postavile mudrije od Hrvatske i brzinu ispunjavanja obaveza prilagodile svojim financijskim mogućnostima. “Kada je gospodarenje otpadom u pitanju, Hrvatska u rješavanju tog problema nije u stanju slijediti najrazvijenije zemlje. A mi smo u pregovorima preuzeli baš takvu obavezu – da ispunimo ono što ni mnogo razvijeniji od nas ne mogu. Najapsurdnije je u svemu tome što tako visoko podignutu ljestvicu nitko od nas nije tražio. Od nas se traži samo da ispunimo preuzete obaveze, no problem je u tome što smo si tako teške obaveze sami nametnuli”, tvrdi Simončič i nastavlja: “Netko je u našem pregovaračkom timu zaključio da je najvažnije obećati, čak i više nego što je itko od nas tražio, i da smo time riješili problem zbrinjavanja otpada. No vrijeme prolazi i Europa više ne ide na povjerenje. EU sada ide u kontrolu i naše neznanje i olako dana obećanja nam dolaze na naplatu. A to je odgovornost Ministarstva zaštite okoliša, bez obzira na to koji ministar mu bio na čelu, svih premijera do sada i Ministarstva gospodarstva unazad niza godina, jednom riječju svih onih koji problematiku nisu razumjeli, koji su neupućenom pregovaračkom timu dozvolili da ispregovara nemoguće uvjete i koji su nas na kraju doveli u situaciju da ćemo, ako do kraja 2018. ne ispunimo preuzete obaveze, plaćati vrlo visoke penale. A kako sada stvari stoje, nećemo ih moći ispuniti jer smo tri godine prije isteka roka napravili vrlo malo.”

  • MIRELA HOLY ISTIČE DA JE ITALIJA PLAĆALA KAZNU od milijun eura dnevno zbog neispunjavanja obaveza za sanaciju nekoliko deponija otpada, pa ih je to natjeralo da problem riješe u kratkom roku

SIMONČIČ UPOZORAVA NA JOŠ JEDAN problem o kojemu i pregovarački tim, a očito i vlade i premijeri, nisu vodili računa. “Ako smo preuzeli obavezu da izgradimo 13 centara za gospodarenje otpadom te određeni broj deponija i sortirnica otpada te ako pritom moramo pripremiti i određeni broj posuda za odvojeno prikupljanje otpada, zbog čega se nije razmišljalo o tome da svu opremu i potrebne posude proizvedemo sami? Ne, to se nije učinilo, nego ćemo sve to morati uvoziti. Na kraju ćemo prihvatiti i savjete stručnjaka iz inozemstva koji nam dolaze određivati što nam treba i kako ćemo rješavati svoje probleme, a pritom nam guraju svoju tehnologiju – dakle, opet ćemo je uvoziti – umjesto da problem rješavamo sami, jer mi bismo sami trebali znati što nam treba i kojim tempom možemo financirati preuzete obveze”, kaže Simončič i dodaje da krivicu za takvo stanje dobrim dijelom snosi Ministarstvo gospodarstva koje u ovoj situaciji nije prepoznalo mogućnosti za poticaj domaće industrije.

Komunalna infrastruktura spada u potrošnju i ona ne donosi direktnu zaradu, ali ta infrastruktura koju ćemo morati izgraditi, dobra je šansa za domaće tvrtke. Neprikladna tehnologija za rješavanje komunalnih problema, koja je sama po sebi trošak koji ne donosi zaradu, a koju uz to još i uvozimo, dvostruki je trošak koji će svaki građanin Hrvatske platiti iz svojeg džepa, upozorava Simončič. Pritom skupa tehnologija znači i visoke troškove održavanja, a to onda znači da će novac za tu namjenu trebati uzeti iz drugih izvora. I tako se, kaže on, vrtimo u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza.

NO ONO NAJZANIMLJIVIJE U CIJELOJ PRIČI oko zbrinjavanja otpada jest činjenica da Hrvatska još uvijek ne zna što želi i što joj točno treba kako bi riješila problem otpada u skladu s preuzetim EU standardima. Česte promjene zakona, polovično provođenje propisa te brzopleto i neselektivno preuzimanje obaveza bez dugoročnog razmišljanja o posljedicama takvih odluka, pokazuju očito nesnalaženje državnih institucija i dovode do gubitka dragocjenog vremena, što nas može koštati značajnih sredstava. Stručnjaci se u nas još uvijek spore oko toga treba li se Hrvatska opredijeliti za mehaničko-biološku obradu otpada (poznata kao MBO tehnologija) ili za neki drugi, prihvatljiviji sustav.

A vrijeme neumitno curi. Bivša ministrica Holy objašnjava da je MBO tehnologija tek djelomično prihvatljiva Europskoj uniji, odnosno, neprihvatljiva je u onom dijelu koji se odnosi na obradu otpada putem bioreaktora, jer se taj oblik obrade tretira kao odlaganje otpada, a ne kao recikliranje, odnosno, uporaba. “Bioreaktor ne mora biti dio MBO postrojenja i bez njega je ta tehnologija posve prihvatljiva. No problem je što su postrojenja koja su trebala biti instalirana u Hrvatskoj sadržavala bioreaktore, koji su vrlo skupi i nama posve suvišni, što je meni bilo neprihvatljivo i ja sam se oštro protiv toga borila”, napominje Holy. Simončič, pak, upozorava da je inzistiranje na sakupljanju otpada “od vrata do vrata”, odnosno, odvojenim prikupljanjem otpada u zasebne posude, posve zastario i prekompliciran postupak koji razvijene zemlje Europe postepeno napuštaju i zamjenjuju suvremenijim sustavima. Takvo rješenje je gubljenje dragocjenog vremena, tvrdi sugovornik Nacionala.

  • ZA DIO NEISPUNJENIH OBVEZA KRIVAC JE svakako danas tehnička vlada te troma državna administracija koja je propustila provesti zacrtane planove, što je išlo na ruku lobijima koji drže tržište otpadom

“Znanje Mosta i njihovih stručnjaka u području zbrinjavanja otpada, stalo je na tehnologiji staroj 20 i više godina”, tvrdi i dodaje kako danas već postoji suvremena tehnologija koja će efikasno odvojiti i reciklirati otpad iz jedne jedine kante u koju se odlažu sve vrste kućnog otpada. “A da apsurd bude veći, tu tehnologiju je uspješno razvila i primijenila naša tvrtka Tehnix iz Donjeg Kraljevca, koja svoja postrojenja izvozi u inozemstvo, ali ih na domaćem tržištu ne može plasirati jer ih ovdje nitko ne želi. Mi smatramo da je uvozno bolje, pa skupo plaćamo tuđu tehnologiju i tuđu pamet”, kaže. I objašnjava još nešto. “U našem zakonu, koji je pisan na temelju europskih direktiva, jasno stoji da ako otpad odvojim na sekundarnom mjestu, to se tretira jednako kao da sam ga odvojio na primarnom mjestu.

Drugim riječima, ako otpad dovedem u sortirnicu u jednoj kanti i tamo odvojim korisne sastojke (papir, ambalaža, biootpad… ) to je isto kao da sam ga odvojio pred kućnim pragom, odnosno, isto kao da sam papir ubacio u jedan kontejner, PET ambalažu u drugi, staklo u treći, biootpad u četvrtu posudu, tkaninu u petu itd. Samo što novac ne trošim na kupovinu šest ili sedam kontejnera, nego samo na jedan! I taj jedan kontejner dovodi se na lokalno privremeno odlagalište otpada, posebnim postupkom suši i sortira, odvajaju se korisni sastojci i obrađuju, a preostali neiskoristivi otpad, ako ga uopće još ima, neka se prevozi u centar za gospodarenje otpadom gdje se melje, preša i odlaže na za to predviđena mjesta.

Iako sumnjam da bi nam uz primjenu MBO-T tehnologije takvi centri uopće trebali. I to je MBO tehnologija”, tvrdi naš sugovornik. Nažalost, objašnjava, oni koji tvrde da je takva MBO tehnologija Uniji neprihvatljiva, griješe.

DANAS, TVRDI SIMONČIČ, imamo mogućnost preskočiti sve te skupe postupke i odlučiti se za jedan, jednako efikasan i značajno jeftiniji sustav primjereniji domaćoj stvarnosti. On smatra da gradnja 13 centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj, kakva je zamišljena postojećim projektom gospodarenja otpadom, nije loše rješenje, no ono bi, iskoristimo li mogućnosti kakve nam pruža današnja suvremena tehnologija kao što je MBO-T, trebalo biti namijenjeno isključivo obradi onih preostalih 10 ili 15 posto neiskoristivog otpada, a 85 ili 90 posto upotrebljivog otpada treba prethodno odvojiti i obraditi u lokalnim postrojenjima. Kako tvrdi, u tom bi slučaju svih 13 predviđenih centara za gospodarenje otpadom po kapacitetu moglo biti manje od onog kakvo je već sada sagrađeno na Marišćini ili Kaštjunu.

“A ako pri tome možemo odabrati vlastitu tehnologiju i time podržati domaću industriju, učinit ćemo i puno više. Tek ćemo takvim sustavom osigurati ekonomski i financijski isplativo gospodarenje otpadom koje će biti prihvatljivo za naše uvjete i koje će nam istovremeno zagarantirati uspješno ispunjavanje preuzetih obaveza i EU standarda”, upozorava Viktor Simončič.

Hoće li njegove riječi naići na plodno tlo, teško je prognozirati. Jer hrvatska je budućnost u ovom trenutku ovisna o dogovoru triju političkih opcija koje se u stvarnosti neće previše brinuti o gospodarenju otpadom sve dok se ne raspodijele funkcije i fotelje, a do tada će spremno i bez razmišljanja obećati sve što se od njih traži. No posljedice takvog ponašanja, a posebno dogodi li se da Hrvatska doista zakasni u ispunjavanju dodijeljenih uvjeta, osjetit će svi hrvatski građani.

Komentiraj

FOTO:PIXSELL
PODIJELI
Sandra Carić Herceg, rođena 1963. godine u Zagrebu, dugogodišnji novinar sa profesionalnim iskustvom u dnevnim i tjednim listovima, novinskim agencijama i na portalima. Kao novinar radila u Slobodnoj Dalmaciji, surađivala u nekadašnjem tjedniku Nedjeljna Dalmacija, te kao dopisnik iz Hrvatske izvještavala za nezavisnu novinsku agenciju Beta (Srbija). Radila kao novinar na portalu Index, te kao glavni urednik web stranice Nautica Portal. Uže područje interesa: energetika.