Nagrađivani pisac i novinar Ivica Đikić predstavio je u utorak u Zagrebu svoj novi roman “Beara”, u kojemu u dokumentarističko-fikcionalnoj formi analizira sve okolnosti u kojima je sredinom srpnja 1995. počinjen genocid u Srebrenici, te ulogu u njemu pukovnika Vojske Republike Srpske Ljubiše Beare, načelnika Uprave za sigurnost Glavnog štaba VRS.

Roman, objavljen u izdanju Naklade Ljevak, piščev je pokušaj, kako je istaknuo na predstavljanju u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) u sklopu književne manifestacije Zagreb Book Festival (ZBF), da “shvati neshvatljivo”, kroz sagledavanje uloge Beare u masakru koji je 1995. odnio više od osam tisuća života Bošnjačkih muškaraca i dječaka, u uvjerenju da je upravo on bio ključna osoba koja je od početka do kraja konstruirala i provela u djelo tu “manufakturu smrti”.

Bearu je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu 2015. osudio na doživotni zatvor za ulogu u genocidu u Srebrenici.

“Pokušao sam književnim sredstvima razumjeti ono što je nerazumljivo: zašto su ljudi od krvi i mesa tako nešto napravili, ljudi koji su prije toga bili sasvim normalni susjedi, građani”, pojasnio je pisac, koji je događaje 1995. dočekao u rodnome Tomislavgradu, gdje se i sam nagledao ratnih napada i njihovih posljedica, a neko je vrijeme i izvještavao s ratišta u BiH za hrvatske medijske kuće.

Prije nego je počeo istraživati za roman Đikić je, kako je rekao, imao tek opće znanje o srebreničkom genocidu, a sam ga je događaj, sredinom srpnja 1995., stjecajem životnih okolnosti na neki način bio mimoišao, i tako je ostalo sljedećih desetak godina.

Svo to vrijeme, mislio je da su u srebreničkom masakru jedine važne uloge imali general Ratko Mladić i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

Na višegodišnje istraživanje u potrazi za načinima dekonstrukcije zbivanja vezanih uz Srebrenicu koja bi iznjedrila uvjerljiv i književno relevantan prikaz onoga što se tamo dogodilo dobio je nakon usputnog komentara sarajevskog kolege novinara Emira Suljagića, koji je dvije godine izvještavao o suđenjima u Međunarodom sudu za ratne zločine u Haagu. Suljagić mu je jednom prilikom rekao da je upravo Beara bio mozak cijele operacije.

Tada ga je počelo kopkati pitanje zašto su svi ti ljudi ubijeni, koje su to okolnosti dovele do toga, o čemu, kako je uvidio, mnogi ljudi s kojima je razgovarao nisu imali znanje koje nadilazi ono najelementarnije.

Roman je od 2005. započinjao pisati nekoliko puta, ali mu se sve što bi napisao činilo neuvjerljivim, šupljim i predvidljivim, da bi potom shvatio da će morati napisati dokumentarni roman, temeljen na činjenicama o srebreničkom genocidu, koje same po sebi imaju snagu veću od bilo koje mašte, istaknuo je pisac.

Temom se nije mogao baviti više od nekoliko mjeseci u komadu, jer iz dokumentacije koju je proučavao “izvire tolika količina užasa” da mu je to naprosto bilo nepodnošljivo, napomenuo je.

Beara, ključna karika lanca smrti

Đikić je nagrađivani pisac i novinar, autor romana “Cirkus Columbia” (2003.), koji je 2005. dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman na području Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore a roman je redatelj Danis Tanović pretočio i u vrlo uspješan istoimeni igrani film; “Sanjao sam slonove” (2011.), koji je osvojio nagradu Tportala za roman godine u Hrvatskoj, te “Ponavljanje” (2014.), nagrađen Kočićevim perom.

Objavio je i zbirku priča “Ništa sljezove boje” (2007.), te pjesama “Ostatak svijeta” (2012.), te tri publicističke knjige, “Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića” (2004.), “Gotovina, stvarnost i mit” (2010.), u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te “Šarik Tara: Život” (2013.). Knjige su mu prevedene na španjolski, njemački, talijanski i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.

Novinarstvom se bavi od 1994., prvo u Slobodnoj Dalmaciji, te potom u tjedniku Feral Tribune, gdje je bio novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog Novog lista, a od 2010. glavni je urednik tjednika Novosti iz Zagreba.

U romanu “Beara” Đikić želi pokazati da je taj čovjek bio previše aktivan, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogubljenja bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice da bi ga se moglo uklopiti u kalup neutralnog izvođača tuđih zamisli i naređenja.

On je u svakom trenutku bio upućen u krajnju namjeru sa zarobljenicima, on je osmišljavao i poduzimao presudne korake za prevođenje smrtonosne zamisli u stvarnost, a djelovao je iz uvjerenja da se to mora učiniti, a ne zato što je bio dehumanizirani kotačić u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti, smatra pisac.

“Bez Beare taj zločin vjerojatno ne bi tako izgledao: cijeli pokolj ovisio je o sposobnosti Ljubiše Beare da u vrlo kratkom vremenu pronađe dovoljan broj ljudi koji će ubijati, prevoziti ljude do stratišta, zakapati ih u masovne grobnice”, istaknuo je Đikić.

Bolan i sveobuhvatan ‘patchwork’ stvarnih činjenica

Roman je pisan u prvome licu Đikića-pripovjedača, i to jasnim informativnim stilom nizanja, sažimanja i organiziranja činjenica, a u cijelosti je temeljen na činjenicama – stvarna su sva imena, događaji i situacije koji se spominju – koje su tek povremeno dopunjene očitom romanesknom fikcijom, poput nekih opisa trenutnih Bearinih psihičkih stanja ili unutarnjih previranja, opisa njegovih pretpostavljenih dilema, motivacija i ciljeva.

Pažljivim kronološkim slaganjem činjenica prikupljenih mukotrpnim višegodišnjim prikupljanjem natuknica i slaganjem shema i skica, Đikić je razvio složeni ‘patchwork’ svih okolnosti koje su dovele do te bolne epizode recentne povijesti naših prostora.

Koordinatorica festivalskog programa, književnica Ivana Bodrožić, istaknula je kako je riječ o jednoj od najiščekivanijih domaćih knjiga godine našeg istaknutog novinara i nagrađivanog književnika koji srebreničkom genocidu pristupa na način posve drugačiji od svih dosad napisanih knjiga o toj temi.

“Đikić tome događaju pristupa iz posve druge perspektive, koja je s jedne strane jako dokumentarna, dok s druge nastoji sudionicima genocida dati ljudsko lice, tjerajući nas da se zapitamo ne samo nad tim ratom, nego nad svim ratovima bilo gdje na svijetu, a i ljudskoj prirodi uopće”, kazala je Bodrožić.

Na “Bearu” se svrnuo i književni kritičar i esejist Zdravko Zima, koji je kazao kako je srebrenički genocid “tema koja je sama po sebi toliko jaka da bi svaka naturalistička deskripcija djelovala kao svojevrsna tautologija” a “Đikić je u tom romanu izbjegao sve moguće zamke, pa čak i one crno-bijelog slikanja”.

Novinar i književni kritičar Igor Gajin istaknuo je kako taj roman otvara mnoštvo zanimljivih aspekata, tema i pitanja, najvažniji od kojih je “odnos teksta i Srebrenice kao realne povijesne činjenice”.

“Odlučivši se za pisanje o Srebrenici, Đikić se u svakom mogućem trenutku izbora odlučivao za težu varijantu, od toga da se fokusirao na lik Beare, dakle ključnog negativca, pri čemu je morao biti jako oprezan kako ne bi stvorio lik s kojim bismo se mogli u bilo kojim okolnostima identificirati”, istaknuo je Gajin.

Drugi težak zadatak za koji se Đikić opredijelio je konkuriranje silnom postojećem materijalu o Srebrenici, napomenuo je. “On u tom romanu iznosi dvije bitne teze: jedna je popis svih ljudi koji su unaprijed znali što će biti u Srebrenici, a drugi autorova rekonstrukcija ‘iznutra’, na temelju svih prikupljenih informacija, kako se uopće Srebrenica dogodila, a ključna je teza da ona nije bila dio jednog perfidnog, preciznog sustava, već da je to bila jedna takoreći ad hoc situacija, realizirana navrat-nanos”, ocijenio je Gajin.

Sve činjenice iznesene u knjizi Đikić je našao u dokumentaciji koju je Haški sud koristio i proizveo u postupcima protiv Beare i drugih optuženika za zločine na području BiH, ali i u dokumentacijama sudskih postupaka vođenih pred sudovima u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Na sličan način prikupio je i rekonstruirao podatke o okolnostima svih događaja opisanih u knjizi a tiču se strateških vojnih poteza i ratnih događanja.

U knjizi je naveden iscrpan i dugačak popis literature kojom se koristio, a Đikić je u nju uključio i prolog, u kojemu objašnjava svoje motive i cilj pisanja takve knjige, kao i uvod, u kojemu podrobno opisuje povijesne okolnosti vezane uz BiH, izbijanje rata i pad Srebrenice.

Pisanje je bio mukotrpan višegodišnji posao, otkrio je pisac, jer je, da bi stvorio koliko-toliko cjelovitu sliku koja bi mu poslužila kao temelj za roman, s istraživanjem morao krenuti od početka, kronološki, praktički minutu po minutu, čovjeka po čovjeka. Godinama je čitao sve tekstove o srebreničkom masakru i Beari i zapisivao sve do čega je mogao doći.

Đikić je na ZBF-u sudjelovao u programu predstavljanja recentnog domaćeg književnog stvaralaštva ‘Svježe i domaće’, koji ove godine obuhvaća razgovore s dvadesetak istaknutih suvremenih hrvatskih književnika. Predstavljanje njegove knjige privuklo je velik interes čitateljske publike, u kojoj su bili i bivši premijer Zoran Milanović, političar i publicist Slavko Goldstein, te predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac.

Svoju je knjigu “Totalitarizam” u istome programu u utorak predstavio i urednik, pisac i esejist Žarko Paić. Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Meandar Medie a u njoj autor nastoji totalitarizam promisliti kao ‘singularni događaj’ kroz uvide najutjecajnijih istraživača o svim bitnim segmentima stvarnosti totalitarizma: politika, ideologija, propaganda, teror, logori, totalna država, zajednica podanika, totalna mobilizacija i kontrola, vođa i partija itd.

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.