Iako se u obrazloženju dobitnici Nagrade Grada Zagreba Mariji Peakić-Mikuljan daju zasluge za podizanje spomenika Augustu Šenoi, kći književnika Zvonimira Milčeca uložit će tužbu jer je najzaslužniji upravo njezin otac

Ponekad se dogodi da se ljudi kite tuđim perjem, ali rijetko se događa da za to dobiju i nagradu. I to Nagradu Grada Zagreba. Upravo se to dogodilo u slučaju nedavne dodjele jedne od najznačajnijih nagrada u hrvatskoj kulturi, kada je na prijedlog koji je Odboru za javna priznanja Grada Zagreba uputilo Društvo hrvatskih književnika, laureatkinja postala njihova članica, književnica i profesorica književnosti i filozofije Marija Peakić-Mikuljan. Nagradu je dobila za niz zasluga, među kojima se ističe tvrdnja da je “na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi”, ali i da se “zalagala za obnavljanje spomenika banu Josipu Jelačiću”. Dio je opće kulture i povijesti grada da je književnik, novinar i kroničar Zagreba Zvonimir Milčec (1938. – 2014.) ne samo osmislio, nego i prvi utjecao na to da se podigne spomenik rodonačelniku hrvatskog romana. On se pritom suočio s brojnim preprekama, ali nije odustao sve dok se znamenitom piscu nije odala počast u njegovoj rodnoj Vlaškoj ulici. Ime književnika koji je tome posvetio sedam godina života nalazi se i na spomeniku, na kojem piše: “U slavu piscu i čovjeku Augustu Šenoi, dičnom sinu Zagreba i Hrvatske, podigoše ovaj spomenik svi oni koji su ga štovali i voljeli. Rad je to umjetnice Marije Ujević-Galetović ali i djelo mnogih zagovornika i pomagatelja na čelu s piscem Zvonimirom Milčecom.”

S obzirom na to da se u obrazloženju navodi da je Marija Peakić-Mikuljan “kao predsjednica Društva hrvatskih književnika znatno pridonijela demokratskim procesima i slamanju omče dogmatskih jugounitarističkih korifeja oko hrvatske kulture”, moguće je da je tu pomalo apstraktnu pohvalu bilo mudro učvrstiti konkretnim primjerima koji govore ne samo o kulturi i spomeničkoj baštini, nego i o politici i ideologiji. Dva spomenika o kojima je riječ upravo su takvi primjeri. Spomenik Augustu Šenoi podignut je u Zagrebu u dane kada se već dobrano pripremao raspad Jugoslavije, pa su taj brončani kip i svečanost njegova postavljanja dobili i simbolički naboj. “A znakove slobode i neslobode moglo se još zapaziti na svečanom otkrivanju spomenika Augustu Šenoi. Znakovitim se tako pokazuje da nije svirala hrvatska himna. A nije svirana zato što sam ja na odgovornom mjestu bio prisiljen odlučiti se ili za obje ili ni za jednu. Odlučio sam se za drugu varijantu. S napomenom da ne vidim kakve veze Šenoa ima s ‘Hej Slaveni’?! A bez toga, druže, ne može ni ‘Lijepa naša’. Hvala i smrt fašizmu!” pisao je Zvonimir Milčec u knjizi “Moj zagrebački rukopis: 50 godina s gradom”. Što se tiče drugog spomenika, Milčec je napisao i knjižicu od stotinjak stranica pod naslovom “Povratak bana (spomenik hrvatskog ponosa i hrvatskog srama)”, u kojoj je zabilježeno i da se iz estetskih razloga zalagao za vraćanje spomenika banu Josipu Jelačiću koji je bez prethodnog objašnjenja jednostavno skinut s glavnog gradskog trga 1947. Potenciranje estetskih razloga bilo je, doduše, samo način da se ogradi od političko-ideološke pozadine te priče.

Društvu hrvatskih književnika sredinom lipnja pismenim putem se obratila odvjetnica Azra Garankić. Ona zastupa Anu Milčec-Miljević, zakonsku nasljednicu Zvonimira Milčeca. “U bogatoj se arhivskoj građi u vezi podizanja spomenika Augusta Šenoi ime gospođe Marije Peakić-Mikuljan nigdje i ne spominje, pa se nameće pitanje u čemu se to konkretno ogleda njezina inicijativa i kasniji angažman u podizanju spomenika”, napisala je Azra Garankić u dopisu koji je Nacional dobio na uvid. Kako navodi odvjetnica, dostavljen im je i Milčecov dopis naslovljen na Predsjedništvo Društva književnika Hrvatske i Zapisnik sastanka Inicijativnog odbora za podizanje spomenika Augustu Šenoi. Odvjetnica je poslala i članak koji je napisao Milčec u časopisu Vikend, broj 776 od 8. travnja 1983. te članak “Šenoa među nama”- razgovor s Milčecom, tajnikom Odbora za podizanje spomenika Augustu Šenoi – koji je objavljen upravo u glasilu Društva književnika Hrvatske 1986. “Opisanim iznošenjem neistine i svojatanjem rada pokojnog novinara i književnika Zvonimira Milčeca, nanosi se šteta mojoj stranci, ali i ugledu samog Društva hrvatskih književnika”, zaključila je Azra Garankić koja je podsjetila i na Statut te institucije, prema kojem je nužno štititi književna djela i rad članova. Na kraju je predložila da se DHK ispriča zbog takva postupanja, ali i da se pokrene stegovni postupak protiv predsjednika Božidara Petrača i dobitnice Marije Peakić-Mikuljan. Petrač je za Nacional izjavio da razumije interes za tu temu, ali da ne može odgovoriti na postavljena pitanja s obzirom na to da će o svemu 29. lipnja tek raspravljati Upravni odbor DHK. Marija Peakić-Mikuljan nije željela dati izjavu za Nacional.

  • ‘Lažne veličine grabe priznanja i akumuliraju utjecaj. Pod Bandićevom palicom desetljećima ugledna nagrada postala je privatna prćija za nagrađivanje priljepaka’, kaže pisac Pero Kvesić

Ova dubiozna odluka prvi put je javno raščlanjena zahvaljujući književniku i bivšem novinaru Peri Kvesiću koji je na svom blogu napisao seriju komentara o spornoj dodjeli Nagrade Grada Zagreba. I on je na početku bio član Odbora za podizanje Šenoina spomenika. “Lažne veličine su jedna od najpogubnijih pojava u svakoj kulturi. One grabe priznanja i akumuliraju utjecaj, a da bi mogle opstati moraju onemogućavati, ili barem smetati i omalovažavati, sve što je zaista vrijedno. Time srozavaju opći kulturni nivo društva i odbijaju ljude od kulture. Da bi mogli djelovati, moraju imati podršku centara moći, politike i medija. Trula kultura pokazatelj je trulosti društva. Konkretno, u ovom slučaju – Bandić može koliko hoće glumatati da je simpatičan i pozitivan lik, ali stvarni potezi pokazuju drugačije. Pod njegovom dirigentskom palicom decenijama ugledna Nagrada grada Zagreba postala je privatna prćija kroz koju nagrađuje svoje priljepke, pri čemu zapravo vrijeđa one koju su tu nagradu zaista zaslužili”, izjavio je Kvesić za Nacional. Slično je rekla i Aleksandra Kolarić, članica Odbora za javna priznanja Grada Zagreba. Ona je za Nacional objasnila da je glasala protiv toga da se nagrade dodjele Sandri Perković i Milani Vuković-Runjić, s obzirom na to da je riječ o članicama gradonačelnikove stranke. O dodjeli nagrade Mariji Peakić-Mikuljan bila je suzdržana. “Institut Nagrade Grada Zagreba služi samo za to da Bandić nominira svoje ljude. Uvijek dobivamo materijale za sve kandidate, ali i preporuke od gradonačelnika koji predlaže svoje opcije, bez obrazloženja zašto ih je predložio. Zbog toga smo ove godine prvi put donijeli zaključak Odbora prema kojem bi on to ubuduće trebao obrazlagati”, rekla je Aleksandra Kolarić.

“I nema pisca u hrvatskoj literaturi koji je toliko pisao o Zagrebu, a pogotovo ga nema koji je s toliko ljubavi pisao o svome gradu”, napisao je Milčec o Šenoi u knjizi “Moj zagrebački rukopis”. Isto bi se to moglo reći i o Milčecu koji je, iako je bio poznat kao neupitni autoritet što se tiče upućenosti u kulturu i povijest Zagreba i život njegovih građana, bio skroman kada je trebalo procijeniti vlastito znanje o tom gradu. Ta naglašena zagrebačka nota, uz objektivnu književnu vrijednost i značaj za hrvatski književni kanon, tjerala je Milčeca da se pasionirano bavi Šenoom. U spomenutoj knjizi Milčec je podsjetio na riječi neimenovanog mu suvremenika koji je svojedobno uskliknuo “Sve više mi je potreban jedan Šenoa!”, a akademik Krešimir Nemec nazvao je Šenou najvećim imenom hrvatske književnosti 19. stoljeća.

O spomeniku je Milčec prvi put pisao u svečanom prvosvibanjskom broju Večernjeg lista 1981., naivno misleći da bi do prosinca te godine, kada se navršavala stota godišnjica smrti Šenoe, on mogao krasiti zelenu površinu na uglu Bakačeve i Cesarčeve ulice. To je lokacija koju je Milčec predložio u tom tekstu, prvom takvom javnom apelu. “Prirodno je da se još jednom postavi pitanje: je li se grad Zagreb na doličan način odužio najzagrebačkijem pjesniku?” postavio je retoričko pitanje u pismu koje je poslao Društvu književnika Hrvatske, ističući da sudjelovanje DKH ne bi iziskivalo nikakva materijalna sredstva jer bi njihov jedini zadatak bio da se prihvate pokroviteljstva akcije i formiraju Odbor za podizanje spomenika Šenoi.

  • Odvjetnica ane milčec-miljević predložila je da se pokrene stegovni postupak protiv predsjednika Društva hrvatskih književnika Božidara Petrača i dobitnice nagrade

Marije Peakić-Mikuljan ne sjeća se ni kiparica Marija Ujević-Galetović, autorica čiji je prijedlog spomenika pobijedio na natječaju u konkurenciji od sedamnaest radova. “Definitivno se ne sjećam da je ona imala ikakve veze s tim, čak se ne sjećam da je uopće bila na podizanju spomenika, to je bila namjera i trud Zvonimira Milčeca. Zašto njeno ime nije na spomeniku?” upitala se u razgovoru za Nacional Marija Ujević-Galetović. “Željela sam od prostora namijenjenog Šenoinu spomeniku uraditi skulpturalni okoliš, malu oazu, reminiscenciju. Željela sam kroz lik ‘senatora s glavom Alfreda de Musseta, fantazijom Waltera Scotta i toplinom bukovačkog samotoka, odraslog kao biser u školjci Ribnjaka, u sjeni Sv. Kralja’, kako Šenou portretira A. G. Matoš, u postojeći nered unijeti malo romantične nostalgije i osjetilne napetosti”, objasnila je kiparica u jednom intervjuu idejnu pozadinu spomenika koji je postavljen 13. listopada 1988. A za taj je dan, dok je svečanost podizanja spomenika još bila upitna, Milčec tadašnjem predsjedniku Sabora Anđelku Runjiću obećao nešto veliko. Kroz usporedbu Zagreba i Beograda i suptilno referiranje na tadašnju žestoku političku situaciju, Milčec je prognozirao da bi taj kulturni, stvaralački i civilizacijski miting koji se razlikovao od onih na kojima je u isto vrijeme, ali u drugoj metropoli paradirao Slobodan Milošević, na izlaženje na ulicu i pozdravljanje završnog čina ove plemenite akcije mogao motivirati pola grada.

“Ma daj, kojih pola Zagreba”, odgovorio je tada Runjić, a budućnost je pokazala da je u pravu bio upravo Milčec koji je barem jednom mogao reći da nisu u pravu oni koji su njegove drage Zagrepčane i Zagrepčanke zbog letargije uspoređivali s gradskim golubovima. “Ti pernati piloti, kako ih jedna popularna pjesmica naziva, onako tromi, samozadovoljni, bez imalo želje da makar prhnu, a kamoli polete, preslika su nas samih”, napisao je Milčec u poglavlju “Šenoa” iz knjige “Moj zagrebački rukopis”. Tada su građani barem na jedan dan pokazali promašenost ove usporedbe jer je prema medijskim napisima na svečanosti podizanja spomenika bilo od tridesetak do sto ili više od sto tisuća građana, pa sve do sto pedeset tisuća, a govorilo se i o “najvećem spontanom okupljanju u povijesti”. Kako piše Milčec u memoarskoj knjizi, tog su mu dana građani u znak zahvalnosti napravili kordon i čitavim ga putem od Trga do ugla Branjugove i Vlaške oslovljavali, pozdravljali i zahvaljivali. Jednom mu je prilikom rečeno i da je tijekom svih tih godina mogao napisati knjiga i knjiga o Šenoi. “Sedam sam godina, dakle, živio sa Šenoom i iz tog iskustva shvatio da moraš imati fiks ideju, da se ne prestaješ peći na živoj vatri i žarkoj želji da uspiješ. Jednostavno moraš biti dovoljno lud, jer jedino to ludilo ili zaluđenost može pomoći. Druge pomoći sa strane nema. Sve dobre namjere, konvencionalne podrške, rukovanja i osmijesi odobravanja dobro dolaze, ali samo zato da ti ne smetaju, ali ako očekuješ da netko s tobom dijeli ludilo, moraš biti dovoljno naivan ili još dodatno lud! Jer samo lud čovjek, a ja sam taj, može tolike godine prolaziti i proći ono što sam ja na svojoj koži proživio”, opisao je u svojoj knjizi.

  • ‘Nagrada Grada Zagreba služi samo za to da Bandić nominira svoje ljude. Dobivamo njegove preporuke, bez obrazloženja zašto je koga predložio’, kaže Aleksandra Kolarić

Unatoč svemu što mu se dogodilo zbog tog spomenika, Milčec je teško mogao predvidjeti da će se 28 godina kasnije preko autorskog rada kiparice Marije Ujević-Galetović prelomiti sva drskost aktera koji odlučuju u kulturi i o kulturi. Nagrade su baš zbog takvih nesmotrenih poteza izgubile na težini i kredibilitetu. A da se radi o povijesti Zagreba i faktu koji je ugraviran i u sam spomenik, podsjetila je i Ana Milčec. “Ne želim da moja djeca i unuci jednoga dana uče pogrešno o inicijativi iza koje stoji njihov djed”, zaključila je ona za Nacional.

Komentiraj

FOTO:Goran Stanzl/PIXSELL
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.