Ivan Leo Lemo, splitski redatelj, bio je jedini kandidat za intendanta HNK u Splitu, ali njegov program Gradsko vijeće je odbilo zato što nije pristao na njihovu ucjenu – za šefa Opere nije htio postaviti ‘Kerumova čovjeka’. Na novi natječaj neće se, navodno, javiti nitko pa se nastavlja ‘dramuletić’

Iako je njegov umjetnički program i financijski plan prihvatilo Kazališno vijeće HNK u Splitu, redatelj Ivan Leo Lemo kao jedini kandidat za intendanta splitske kazališne kuće nije prošao, a iza svega je stajala – politika. Sve je to javno otkrio Lemo, 42-godišnji Splićanin s više od dvadeset godina rada u mnogim kazalištima u Hrvatskoj, rekavši da neće pristati ni na kakve ucjene. Tad mu je, kako tvrdi a nitko ga nije demantirao, od Gradskog vijeća obećano prihvaćanje kandidature ako za jednog od svog suradnika postavi člana Hrvatske građanske stranke Željka Keruma, HDZ-ova koalicijskog partnera na lokalnoj razini koji u vrijeme kandidature još nije ni diplomirao dirigiranje. Gradsko vijeće imalo je još jedan problem, a to je Leo Mujić koji je trebao biti Lemin najbliži suradnik, jer je Mujić Hrvat rođen u Beogradu. Na sve to Lemo nije želio pristati i danas, devet mjeseci poslije situacija je takva da je tek prošlog tjedna raspisan novi natječaj za intendanta HNK u Splitu, na koji se, po svemu sudeći, neće javiti nitko, pa se agonija nastavlja.

Ivan Leo Lemo upravo radi “Trnoružicu” u Gradskom kazalištu Trešnja, a dotaknuo se političke situacije u Splitu i posebno gradonačelnika Ante Krstulovića Opare koji, kako tvrdi, stoji iza njegova neimenovanja jer želi da HDZ ima svog čovjeka na čelu svake institucije.

NACIONAL: Što publika može očekivati od “Trnoružice”?

Dvije su verzije te bajke, ona Charlesa Perraulta i ona braće Grimm. Iz njih sam uzeo glavne fabularne odrednice, ali sam neke epizode nadopunio. Pisao sam u stihu i rimi da bih potencirao bajkovitost. Zadržao sam sve ono što tu bajku čini slavnom, kći jedinicu koju blagoslivljaju vile, a jedna ne tako dobra vila to dijete urekne da će se ubosti na vreteno i umrijeti, prokletstvo biva ublaženo stogodišnjim snom u dvorcu zaogrnutom u mirišljavi i trnoviti ružin grm. Iz tog je sna izbavi, naravno, poljubac čiste ljubavi. U te fabularne smjerokaze umaštao sam cvjetne vile koje štite cvijeće i ljubitelje cvijeća. Htio sam maknuti Disneyevu etiketu o vilama kao o fuficama s dekolteima i štiklama koje bauljaju okolo k’o Playboyeve zečice. Mislim da su ralje pop kulture ispljunule bajke kao prilično površan proizvod. I u samom naslovu ove bajke je cvijet. Tako da nas cvjetne vile vode kroz priču. Postoji pozadinska priča posrnule vile, ona je kao pali anđeo koja je bila poput dobrih vila, ali je iz nekog razloga, koji ćete vidjeti u predstavi, svoju bol transponirala u srdžbu. Njezina tajna otvara i zaplet i rasplet priče…

Pročitajte više u novom broju Nacionala…

Komentiraj