PRIČA DA ĆE RUSIJA SRBIJI ISPORUČITI NAJMODERNIJE ORUŽJE ZA OBRANU od neimenovanih neprijatelja, mogla bi se pretvoriti u još jedan od velikih neispunjenih projekata vlade na čelu s Aleksandrom Vučićem

Kupovina značajne količine oružja od Rusije još jedan je u nizu velikih pothvata Vlade Srbije od kada je Aleksandar Vučić postao njen najmoćniji član. Tome su prethodili izgradnja vojne bolnice vrijedne milijardu dolara, proizvodnja dijelova za Boeing i Airbus, izgradnja tvornice za izradu računalnih čipova, izgradnja “nacionalnog stadiona” uz državnu podršku od 150 milijuna eura… Sve te projekte povezuju Vučić i činjenica da je njihova realizacija spora ili krajnje neizvjesna.

Vučić je u siječnju 2013. godine, kada je bio potpredsjednik vlade i ministar obrane, najavio da će uskoro jedna velika srpska kompanija potpisati u jednoj afričkoj zemlji ugovor o izgradnji vojno-medicinskog kompleksa vrijednog milijardu dolara. Mjesec dana kasnije Vučić je u Angoli položio kamen temeljac nove vojne bolnice koju će graditi beogradska građevinska firma “Planum”. Od tada se u javnosti o projektu ništa nije čulo.

Gotovo istovremeno Vučić je najavio i da će Srbija proizvoditi visoko sofisticirane protuoklopne rakete ALAS za Ujedinjene Arapske Emirate, tvrdeći da se radi o ugovoru vrijednom oko 200 milijuna eura. Dvije i pol godine kasnije u Beogradu se tvrdilo da je ALAS u fazi poligonskih ispitivanja i da njegov razvoj teče po planu.

KRAJEM 2013. VUČIĆ JE IZJAVIO da će tijekom sljedećih šest mjeseci, u suradnji s kompanijom Mubadala iz Abu Dhabija, u Pančevu biti izgrađena tvornica aviokomponenti za proizvodnju dijelova za Boeing i Airbus. Najavljeno je da će biti angažirano 1000 stručnjaka čija će plaća iznositi 10.000 eura. Godinu dana kasnije Vučićev savjetnik i gradonačelnik Beograda Siniša Mali rekao je da Mubadala u Srbiju dolazi u etapama i da je u planu, kao prvi korak, otvaranje istraživačkog centra u kojem će se angažirati pedesetak doktora znanosti, a zatim bi se “izgradila tvornica čipova na području Beograda, što je investicija od tri, četiri milijarde dolara”. O tim projektima više nitko ne govori.

Nakon što su nogometaši Srbije prije dvadesetak dana na gostovanju u Elbasanu pobijedili reprezentaciju Albanije, u utakmici koja za goste nije imala nikakav natjecateljski značaj, ali je zato imala ogromnu nacionalnu važnost, Vučić ih je posjetio i izjavio kako je spreman da vlast tijekom tri godine izdvoji 150 milijuna eura za izgradnju nacionalnog stadiona. “Tih 150 milijuna bilo bi dobro trošenje novca i on nije bačen”, ocijenio je Vučić i rekao da će novi stadion morati biti najbolji u regiji i da će primiti više od 50.000 ljudi. Vučić je na pitanje koliko je novca potrebno, odgovorio da će svjetska i europska nogometna federacija donirati oko 15 milijuna eura, a da je za stadion potrebno 250 milijuna.

Posljednje veliko natjecanje na koje se plasirala nogometna reprezentacija Srbije bilo je Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Dugovi nogometnih klubova Crvene zvezde i Partizana iznose desetke milijuna eura, na tribinama nema gledatelja pa nije baš najjasnije kakav je interes države za ulaganje velikog novca u izgradnju “nacionalnog stadiona”, a još manje odakle bi ti milijuni eura stigli.

Srpska javnost odavno se uvjerila da Vučić nema problema govoriti o projektima vrijednim stotine milijuna eura/dolara, ali se iznenadila kada je 25. listopada pokrenuo priču o kupovini oružja u Rusiji. Za to je iskorištena konferencija za novinare održana u nedjelju, a kao razlog za hitno obraćanje medijima izvan radnog tjedna navedeno je obilježavanje godinu i pol dana otkad je formirana vlada.

VUČIĆ JE REKAO NOVINARIMA da je Srbija financijski stabilna i ozbiljna država jer je vlada uspjela zaustaviti ekonomsku propast zemlje i spriječiti bankrot. Naveo je da se mora riješiti dug Rusiji za plin u iznosu od 303 milijuna eura. Što se izbjegličke krize tiče, izjavio je da se “što god da se dogodi, i da sjekire počnu padati s neba”, njegov stav neće promijeniti – Srbija neće podizati zidove. Povodom nemira u Podgorici, Vučić je izrazio nadu da će “sve uploviti u regularne političke tijekove” zato što je važno da se problemi rješavaju dijalogom i razgovorima.

  • DOK JE VUČIĆ U MOSKVI RAZGOVARAO s Putinom i Medvjedevom, stranka Jedinstvena Rusija primila je na Krimu lidere marginalne srpske opozicije koji su tražili podršku za referendum protiv ulaska Srbije u EU

A onda je, na samom kraju konferencije za tisak, uslijedilo ono što zli novinarski jezici nazivaju “naručenim pitanjem” – hoće li Vučić tijekom posjeta Moskvi razgovarati o nabavci ruskog naoružanja?

Vučić je naglasio da Srbija mora odgovoriti izazovima vremena i da ne smije dopustiti bilo kakvo narušavanje odnosa snaga u regiji. Kako su neke zemlje u okruženju nabavile borbene helikoptere, Srbija o tome mora razmišljati, kao i o odgovoru na balističke rakete, ali o sukobu igdje i s kim, ne razmišlja. “Moramo imati načina uzvratiti svom snagom, svakome tko bi pomislio da je Srbija lak plijen. Oružje koje joj nedostaje, Srbija će nabavljati od Rusa, Nijemaca i mnogih drugih”, izjavio je Vučić, ali nije precizirao tko bi mogao pomisliti “da je Srbija lak plijen” i napasti je balističkim raketama.

Aktualni prioritet Beograda jest sprječavanje primanja Kosova u UNESCO i stvaranja zajednice kosovskih općina s većinskim srpskim stanovništvom. Zato je otvaranje potpuno nove teme kao što je kupovina oružja, došlo kao iznenađenje, posebno zato što Vučić nije propustio priliku naglasiti da ugled Beograda raste i da Srbija nikada nije imala više prijatelja nego otkad je on predvodi.

PREMA NEKIM TUMAČENJIMA, Vučićeve riječi nisu bile upućene susjednim zemljama, nego domaćoj javnosti sklonoj jačanju veza s Rusijom. Ocijenjeno je da pričom o naoružavanju susjeda Vučić želi opravdati dodatno vojno približavanje Rusiji, s tim da nije jasno čemu služi jačanje vojne ovisnosti Beograda o Moskvi, uz postojeću jaku energetsku ovisnost.

Sljedećih dana u medijima se govorilo o kupovini oružja u Rusiji koje neće biti ofenzivnog karaktera, nego za zaštitu zemlje, o helikopterima, topovima za borbena vozila, sustavima za navođenje, kamionima za haubice, raketnim bacačima…

Vučić je u Rusiju poveo osmero ministara i više od 120 predstavnika srpskih firmi. Tijekom trodnevna posjeta Moskvi srpski i ruski mediji su, pozivajući se na “odlično obaviještene izvore”, navodili da su Rusi spremni Srbiji isporučiti tenkove T-90A, amfibijske transportere, raketne sisteme S-300 i BUK-2M i helikoptere Mi-28. Neki su tvrdili da je to dar (što nije uobičajena ruska praksa, barem ne u odnosima Moskve s Beogradom), drugi da se radi o prodaji polovnog oružja po povoljnoj cijeni. Jedini uvjet navodno je taj da se Srbija nikada ne priključiNATO-u.

U Moskvi je Vučić rekao da Beograd oružje mora nabaviti, ali će nastojati da se jedan dio proizvodi u Srbiji, u suradnji s Rusijom. “Nije realno da ćemo previše toga kupiti, ali nešto oružja ćemo nabaviti”, izjavio je Vučić. Prema njegovim riječima, “očigledno da netko ulaže mnogo napora u destabilizaciju odnosa na zapadnom Balkanu”.

Vučić je izjavio da zna koje su to snage, ali da ne želi o tome govoriti jer je dovoljno pogledati situaciju u okruženju kako bi bilo “jasno tko stoji iza toga”. “Vidljivi su pokušaji sveukupne destabilizacije odnosa u Podgorici, Skoplju i Prištini, s namjerom da se oni prošire na Banjaluku, Sarajevo i Beograd. Srbija će uložiti sve napore da sačuva mir i stabilnost u regiji i to je naš prioritetni cilj”, rekao je Vučić. Na pitanje tko radi na destabilizaciji, Vučić je odgovorio: “Zašto bih ja to govorio javno? Dovoljno je da ja znam, da Vlada Srbije zna i da poduzima korake. Srbija potpuno uspijeva očuvati mir i stabilnost. To je naš posao, a ne da se bavimo ostalim zemljama.”

U MOSKVI JE VUČIĆ RAZGOVARAO s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji je izjavio da Beograd i Moskva imaju mnogo pitanja od obostranog interesa, da robna razmjena sa Srbijom neočekivano raste i da su isporuke srpskih poljoprivrednih proizvoda povećane za 40 posto.

Nakon sastanka s ruskim premijerom Dmitrijem Medvjedevom, Vučić je rekao da je Srbija dokazala prijateljski odnos prema Rusiji ne uvodeći joj sankcije i da će i dalje biti prijatelj Moskvi, ali na “racionalnim osnovama”. Naglasio je da se Beograd opredijelio za europske integracije. Potpisano je nekoliko međudržavnih dokumenata, kao što su Memorandum o uzajamnom razumijevanju između vlada u oblasti ekonomske suradnje, privlačenja investicija i realizacije zajedničkih projekata i memorandum između ruske Službe za vojno-tehničku suradnju i srpskog Ministarstva obrane.

Nakon što je Vučić izjavio da nema “pametni” telefon, Medvjedev mu je darovao ruski telefon YotaPhone. Što se tiče vojno-tehničke suradnje, Vučić je rekao da se s Putinom dogovorio da se remont ruskih helikoptera obavlja u Srbiji, za što će biti potrebno zaposliti brojne stručnjake. “Ti helikopteri uglavnom su bili smješteni u Poljskoj i Češkoj, a planirano je da se najveći dio premjesti u Srbiju. Eto velikog posla za nas, hoćemo li biti sposobni taj posao obaviti, ostaje na nama, nadam se da hoćemo”, rekao je Vučić.

MINISTAR OBRANE SRBIJE BRATISLAV GAŠIĆ izjavio je da je cilj da se srpske firme osposobe za obavljanje remonta od 50 do 100 helikoptera godišnje. Stručnjaci tvrde da trenutno Srbija ima kadrovske i prostorne kapacitete za popravak “najmanje pet helikoptera godišnje”. Prvog dana nakon povratka iz Moskve, Vučić je u Beogradu rekao: “Imamo one koji su završili tehničke fakultete, a kada hoćemo popravljati helikoptere, nema nikog tko umije.”

  • ‘KAD JE VUČIĆ IZJAVIO DA NEMA ‘PAMETNI’ TELEFON, Medvjedev mu je darovao ruski YotaPhone. No prema zakonu, u Srbiji političar ne smije zadržati dar čija vrijednost premašuje pet posto prosječne plaće’

Zanimljivo je da je, istovremeno s Vučićevim posjetom Moskvi, na Krimu tri dana boravila delegacija opozicijske Demokratske stranke Srbije (DSS) i pokreta Dveri. Ruski mediji javili su da se radi o “srpskoj parlamentarnoj delegaciji”, iako te desničarske organizacije nemaju predstavnike u Skupštini Srbije.

Lider DSS-a Sanda Rašković Ivić i predsjednik Dveri Boško Obradović u Parlamentu Krima zatražili su od Rusije podršku za održavanje referenduma o odbijanju ulaska Srbije u EU i o povratku Kosova. Obradović i Sanda Rašković Ivić razgovarali su i s predstavnicima najmoćnije partije u Rusiji – Jedinstvene Rusije. Zamjenik šefa sevastopoljskog regionalnog ogranka Jedinstvene Rusije Dmitrij Balik, nakon razgovora “izrazio je uvjerenje da će na sljedećim izborima u Srbiji pobijediti baš te političke snage koje se danas nisu uplašile sankcija i posjetile Krim”.

TAKO JE JEDINSTVENA RUSIJA pružila podršku srpskoj opoziciji, dok je Vučić u Moskvi razgovarao sa službenim predsjednikom te stranke Medvjedevom i njenim istinskim liderom Putinom.

Ne zna se kakav će biti ishod trodnevna Vučićeva posjeta Moskvi. Ono što se zna jest da se Vučić u Beograd vratio s nekoliko potpisanih dokumenata o suradnji i s darovanim ruskim telefonom. Koji neće, prema svemu sudeći, moći zadržati jer je preskup.

Cijena YotaPhonea u Srbiji iznosi oko 900 eura. Prema srpskim zakonima, “političar ne smije zadržati prigodan dar čija vrijednost premašuje pet posto prosječne mjesečne zarade bez poreza i doprinosa”. Prosječna plaća u Srbiji manja je od 370 eura.

Komentiraj

FOTO:Marko Mrkonjic/PIXSELL
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.