Ako je vjerovati neslužbenim informacijama do kojih je Nacional došao iz dobro obaviještenih krugova, aktualna vlada premijera Zorana Milanovića s jedne, ali i čelništvo oporbenog HDZ-a s druge strane, u tišini, dalje od očiju javnosti, razmatraju mogućnost obnove ozbiljnije proizvodnje oružja u Hrvatskoj. Prema tvrdnjama dobro upućenih izvora, razmišlja se o obnovi proizvodnje moderniziranog oružja kakvo se nekoć proizvodilo unutar tvrtke Končar – Specijalni uređaji i sistemi, a tvrdi se da je, među ostalima, pokretački motiv za takve planove i to što susjedne države BiH i Srbija od izvoza oružja na ratom zahvaćenim područjima Bliskog istoka ostvaruju velike prihode. Obje zemlje, iako formalno nisu članice NATO saveza, dobar dio svoje proizvodnje prilagodile su NATO standardima te su time značajno proširile broj zainteresiranih kupaca. Nije tajna da su proizvodnja i izvoz oružja vrlo unosna industrija koja brzo puni državni budžet. Srbija je, prema tvrdnjama vojnih analitičara, tijekom 2013. godine u svijet izvezla oružja i opreme u vrijednosti čak 750 milijuna eura. Hrvatska u tom poslu značajno zaostaje i njezin je prihod od izvoza oružja i opreme iste godine iznosio svega 145 milijuna eura. Zanimljivo je i da je na poslovnom skupu udruge Hrvatski izvoznici – čiji je predsjednik upravo Darinko Bago, predsjednik Uprave Končar Grupe – održanom još u listopadu 2013., jedan od govornika upozorio da Hrvatska svoj gospodarski oporavak mora temeljiti na inozemnoj potražnji te se treba značajnije okrenuti izvozu. Hrvatski potencijali za proizvodnju oružja, slažu se naši izvori, mnogo su veći od sadašnjih 145 milijuna eura.

Službeno su iz Vlade za Nacional odgovorili da premijer Zoran Milanović i ministar obrane Ante Kotromanović do sada nisu razgovarali o mogućem nastavku proizvodnje oružja, no ne negiraju da bi MORH vrlo rado podržao domaću proizvodnju oružja i svakako bi bio jedan od najvećih kupaca. “Ipak država nije ta koja može pokrenuti proizvodnju. Za takvo što potreban je zainteresirani domaći ili strani investitor”, odgovorili su na Nacionalov službeni upit iz Vlade. Za Nacional je, pak, iz dobro obaviještenih izvora potvrđeno da je savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za obranu i nacionalnu sigurnost Josip Buljević prije nekoliko tjedana primio pismeni prijedlog za ponovno pokretanje ugašene proizvodnje oružja kakvo je proizvodio Končar SUS, no u Vladi tvrde kako njima takav prijedlog iz Ureda predsjednice nije proslijeđen. Neslužbeno se tvrdi da je i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko svojedobno nekoliko puta spominjao kako je njegova stranka zainteresirana za ponovno pokretanje proizvodnje oružja u Hrvatskoj kao perspektivne industrijske grane.

VOJNI MIMOHOD KOJI ĆE MORH upriličiti na 20. godišnjicu Oluje 4. kolovoza u Zagrebu, pokazat će sve relevantnije naoružanje koje u ovom trenutku posjeduje i koristi Hrvatska vojska. U pozadini optimistične slike HV-a kao dobro naoružane članice NATO-a, zapravo se krije činjenica da je, osim jurišne puške VHS 2 i obalnog lansera za rakete RBS, koji su hrvatske proizvodnje, te ponešto vojne opreme, sve ostalo naoružanje koje će biti prikazano na mimohodu, Hrvatska nabavila iz inozemstva i za to je izdvojen veliki novac iz državnog proračuna.

U isto vrijeme vlastitu proizvodnju kvalitetnog oružja koje je razvila i proizvodila tvrtka Končar SUS, 2010. država je ugasila i uništila, a radnike rastjerala, i to zahvaljujući iznimno jakom lobiju trgovaca oružjem koji su krajem 90-ih godina vodili glavnu riječ u tadašnjem MORH-u. Interesima lobija uvoznika i trgovaca oružjem vlastita proizvodnja oružja u Končar SUS-u, koja je dobrim dijelom naoružala hrvatske vojne snage tijekom Domovinskog rata i tijekom godina embarga na uvoz oružja, bila je prepreka koje se svakako trebalo riješiti, a prema Nacionalovu izvoru informacija iz Končar SUS-a, u tome su imali i podršku tadašnjeg vrha MORH-a, ali i još uvijek aktualnog predsjednika Uprave Končar Grupe Darinka Bage. “Vojna industrija u to vrijeme (a osim Končar SUS-a postojalo je još nekoliko tvrtki u vlasništvu države koje su proizvodile za Hrvatsku vojsku) bila je industrija od posebnog interesa za Hrvatsku. Da biste pokrenuli stečaj nad nekom od tih tvrtki ili da biste je prodali, morali ste dobiti odobrenje MORH-a. Tako i Končar SUS kao državna tvrtka nije mogao otići u stečaj bez blagoslova tadašnjeg vrha MORH-a”, posvjedočio nam je izvor koji je godinama radio upravo u Končar SUS-u i koji je dobro upućen u tadašnja zbivanja povezana uz propast tvrtke.

Da apsurd bude veći, upravo je Bago u jednom intervjuu prije nekoliko godina kao predsjednik udruge Hrvatski izvoznici najavio da namjerava zatražiti sastanak s premijerom, kako bi mu predložio ponovno pokretanje proizvodnje oružja, kao jednog od mogućih izvoznih aduta Hrvatske. “Isti čovjek prije 15 godina dao je zeleno svjetlo za konačno uništenje jedne od tada najkvalitetnijih industrija oružja u svijetu, koja je bila i te kako poznata u vojnim krugovima. Od nekad respektabilne proizvodnje vlastitog naoružanja, u Hrvatskoj je danas preostalo tek nekoliko značajnijih tvrtki, poput karlovačkog HS produkta (proizvode domaći pištolj HS 2000 poznatiji kao hrvatski samokres te jurišne puškeVHS 1 i VHS 2), Šestan Busch koji proizvodi vojne kacige te nekoliko tvrtki – Kroko, AVB, Greben, Jelen, Atir,INKOP i VIKO – koje uglavnom proizvode vojnu opremu”, tvrdi izvor za Nacional. Dijapazon oružja koji proizvodi Hrvatska vrlo je skroman i osim spomenutih puški i pištolja, sveden je na nekoliko vrsta ručnih bacača granata, ciljne sprave i ponešto elektroničke opreme. Tenkovi M-84 koje je svojedobno proizvodio “Đuro Đaković” prema preuzetoj jugoslavenskoj licenci, zapravo su plod ruske tehnologije i nisu originalni hrvatski proizvod, baš kao i oklopna vozila Patria koja se proizvode, odnosno, sklapaju u istoj tvornici prema finskoj licenci.

SUGOVORNICI ZA NACIONAL naglašavaju da je oružje proizvedeno u Končar SUS-u bilo vrhunske kvalitete i respektabilnih vojnih performansi. Končar SUS osnovan je 1985., za vrijeme bivše Jugoslavije i po nalogu državnog vrha u Beogradu, kao Končar – Poduzeće posebne namjene, sa zadatkom da proizvodi oklopno vozilo sa sustavom za protuavionsku obranu, tada poznato kao Strela 10. Stoga je izgrađena i zasebna zgrada unutar kompleksa Končara u Zagrebu, okupljeni su tada najbolji stručni kadrovi i proizvodnja je započela. No kako je 1991. počeo Domovinski rat, tadašnji hrvatski državni vrh dao je nalog Končaru da, osim Strela 10, čiji su nacrti i dokumentacija zadržani nakon osamostaljenja, proizvodi i sve drugo naoružanje koje može izraditi u svojim pogonima. Končar – Proizvodnja posebne namjene promijenio je ime u Končar SUS i s grupom vrhunskih vojnih tehnologa i inženjera okupljanih za tu svrhu iz Hrvatske i BiH, započet je razvoj vlastitih vrsta oružja. Za samo nekoliko mjeseci, osim preinačenih, poboljšanih i moderniziranih Strijela 10-CRO i pripadajućih kontrolnih stanica za sustav Strijela 10 (dio tih Strijela i danas se koristi u HV-u), razvijeni su i novi raketni lanseri od 90 i 128 mm, bestrzajni top s pripadajućom municijom, laki prijenosni lansirni protuzračni raketni sustav Strijela 2M, lanser raketa OSA 90 za protuoklopnu borbu, više vrsta streljiva, niz granata, mina i projektila, raketnih i minskih upaljača, nekoliko vrsta iznimno preciznih ciljnih naprava te prijenosni solarni punjači baterija za punjenje baterija vojnih telefona i radiostanica. Sve razvijeno naoružanje koristilo se početkom 90-ih na bojištima širom Hrvatske, a u godinama nakon ratnih operacija to oružje, uz vrlo pohvalne povratne informacije, izlagano je i na međunarodnim sajmovima vojne opreme i oružja. “Nemojmo zaboraviti da je u svega dvije ili tri godine Končar razvio proizvodnju koja praktički, osim Strijela 10, prije rata nije ni postojala”, tvrdi izvor za Nacional. Kao poseban uspjeh grupe inženjera Končar SUS-a posebno ističe razvoj vlastita prototipa bespilotne letjelice za vojne, ali i za civilne svrhe, sa žiroskopskom kamerom, koja je krajem 90-ih proizvedena i uspješno testirana kod Ivanić Grada, no zbog nedostatka financijskih sredstava nikada nije započeta serijska proizvodnja, a MORH nikada nije pokazao interes da je otkupi.

Isti izvor tvrdi da vojni uspjesi Končar SUS-a nisu odgovarali tadašnjem vodstvu Končar Holdinga. “Direktor Končar SUS-a Blago Brkić, inače vrhunski stručnjak, često se sukobljavao s Upravom Končar Holdinga, jer je zahtijevao da svu ostvarenu dobit SUS investira u nove pogone i proizvodnju. Uprava je, pak, zahtijevala da se dobit uplati na račun Holdinga. A razvoj vlastite tehnologije, s druge strane, smetao je u međuvremenu ojačalom lobiju uvoznika i trgovaca-švercera oružjem unutar MORH-a”, objašnjava izvor za Nacional.

“Evo vam i vrlo slikovitog primjera koji potvrđuje tu tvrdnju. Končar je, između ostaloga, u svojim pogonima proizvodio i vlastiti razvijeni detektor mina DM-1. Po cijeni od 1999 tadašnjih njemačkih maraka ponuđen je Ministarstvu obrane, no ono ga je odbilo i odlučilo prihvatiti ponudu iz Austrije, čiji su detektor mina, koji nije bio nimalo kvalitetniji od našega, godinama uvozili po cijeni od 6000 njemačkih maraka po komadu”, pripovijeda isti izvor. Ministarstvo obrane u to vrijeme počelo je izbjegavati preuzimanje naručenog oružja, tvrdi dalje naš izvor, kasnilo je s plaćanjem i poduzimalo sve kako bi, kako kaže, uništilo proizvodnju oružja unutar Končara. Prema tvrdnjama istog izvora, u tome je imao podršku Uprave Končar Holdinga. Nakupljeno i neisporučeno oružje koje je zatrpalo skladišta Končara, nepodmireni računi i postupni raskid ugovora s MORH-om doveli su tvrtku u nezavidnu situaciju koja je kulminirala gašenjem glavnine proizvodnje domaćeg oružja 2000., a potom i stečajem 2010., nakon punih 10 godina agonije.

U GODINAMA KOJE SU PRETHODILE STEČAJU, tumači isti izvor, u Končar SUS, koji je svoje oružje izlagao na međunarodnim vojnim sajmovima, stizali su upiti i ponude za kupnju oružja s raznih strana svijeta, no na službeni zahtjev upućen MORH-u i Agenciji Alan da im se odobri izvoz, čime bi se riješio problem financiranja nastavka proizvodnje, odgovor nikada nije stigao. Stečaj je odobrio i sam MORH, no to je učinjeno bez službene dokumentacije i pismenih rješenja, kaže naš izvor. Stečajna agonija SUS-a, koji je preživljavao zahvaljujući sitnim poslovima i manjim isporukama za MORH, trajala je sve do 2010., kada se tvrtka i formalno ugasila. Prodana je tvrtki TIBO iz Rijeke za smiješnu sumu od 2,5 milijuna kuna. Vlasnici TIBO-a u Rijeku su odvezli dio strojeva, a kompletna dokumentacija o proizvodnji oružja, nacrti, oprema i alat premješteni su u skladište u blizini Velike Gorice, a nedugo nakon toga prebačeni su u kontejnere u krugu tvrtke TIBO u Rijeci. Tako je, objašnjava izvor za Nacional, završila priča o Končar SUS-u.

Nakupljeno naoružanje koje je MORH odbio preuzeti i koje je godinama ležalo po skladištima, ne tako davno je, kako smo saznali iz pouzdanih izvora, uz “blagoslov” i odobrenje vojnog vrha SAD-a, prodano sirijskim pobunjenicima koji su ga upotrijebili za borbu protiv vojske predsjednika Bashara al-Asada. Najvažniji u tom kontingentu bili su upravo lanseri protutenkovskih raketa OSA 90, koji su se u borbi pokazali kao iznimno učinkoviti i vrlo precizni.

ZANIMLJIV JE I PODATAK da su u godinama prije gašenja Končar SUS-a, u stečaj otišle i riječka tvornica Torpedo, koja je proizvodila oklopna i vojna teretna vozila za potrebe HV-a, te tvornica Rikard Benčić – Specijalna proizvodnja, koja je za potrebe Hrvatske vojske proizvodila razne vrste streljiva. Isti izvor tvrdi kako činjenica da su za samo nekoliko mjeseci otvoreni stečajevi u čak trima tvornicama koje su proizvodile vojna vozila i naoružanje, samo potvrđuje sumnju da je ta vrsta proizvodnje namjerno ugašena. U godinama koje su uslijedile propali su i varaždinski MIV, koji je proizvodio minsko-eksplozivna sredstva, imotski Imostroj koji je proizvodio mine i lansere za mine te tvrtka ARMA koja je proizvodila haubice, a 2010. konačno je ugašen i Končar SUS. “Doduše, treba reći kako je točno to da oružje proizvedeno u tim pogonima nije potpuno odgovaralo današnjim NATO standardima. No ako smo imali dovoljno znanja, iskustva i stručnosti da razvijemo vlastito oružje, isto tako smo mogli s vlastitim stručnim kadrom načiniti prilagodbe oružja, ali i modernizaciju proizvodnih pogona kako bi svaki komad naoružanja odgovarao zahtjevima NATO-a, a to će potvrditi svaki vojni stručnjak”, tvrdi izvor za Nacional.

Da širenje vojne proizvodnje i proizvodnje oružja u Hrvatskoj vlastima nije strano, potvrđuje i podatak da je Hrvatska 2011. u Splitu bila domaćin vojnog sajma ASDA, a tri godine kasnije, također u Splitu, NATO Industrijskog foruma, čime je pokazala otvorenost prema suradnji u proizvodnji oružja i vojne opreme. Dobru volju, doduše općenite naravi, potvrdili su i u samom MORH-u. “Načelno, MORH je uvijek zainteresiran za poticanje razvoja i proizvodnje obrambenih proizvoda u Hrvatskoj. Sektor obrambene industrije u Hrvatskoj je u stalnom porastu, a u suvremenom tržišnom gospodarstvu nositelji njegova razvoja su domaći gospodarstvenici. Država može i treba biti potpora, ali pokretanje proizvodnje obrambenih proizvoda vrlo je složen i financijski zahtjevan poduhvat, a isplativost ulaganja ovisi sključivo o procjeni samoulagača o potrebama domaćeg i inozemnog tržišta”, navodi se u odgovoru koji je za Nacional stigao iz MORH-a, na pitanje je li zainteresiran za obnovu proizvodnje oružja. Izvor Nacionala iz MORH-a tvrdi da je i proizvodnja oružja, baš kao i bilo koja druga djelatnost, danas utemeljena na komercijalnoj osnovi, pa ako se pronađu zainteresirani ulagači, ako postoje predispozicije i zainteresirano tržište, proizvodnju domaćeg oružja, moderniziranog i prilagođenog NATO standardima, nije problem pokrenuti.

  • IZ VLADE NE NEGIRAJU DA BI MORH, kao jedan od najvećih kupaca, rado podržao domaću proizvodnju oružja, iako su upravo uvozni lobiji bliski MORH-u krajem 90-ih najodgovorniji što je Končar SUS upropašten

“KADA JE ORUŽJE U PITANJU, već odavno ne vladaju ratni uvjeti, u kojima se proizvodnja oružja pokreće dekretom Ministarstva obrane i nalogom državnog vrha. Proizvodnja naoružanja i vojne opreme komercijalna je djelatnost uvrštena u Industrijsku strategiju Hrvatske, pa MORH može zaprimiti zahtjev za pokretanjem proizvodnje oružja od ulagača, no mi ga potom prosljeđujemo Ministarstvu gospodarstva jer konačna odluka više nije u našoj nadležnosti. Ako se na tržišnim principima utvrdi interes za proizvodnju naoružanja, prijedlog za pokretanje proizvodnje i traženje ulagača treba stići od Vlade, i to na razini ideje. Jednako tako prijedlog kao ideja može doći i od predsjednice Hrvatske, a MORH može izaći pred Vladu sa svojim potrebama za specifičnim vrstama naoružanja i opreme, no konačna odluka o pokretanju proizvodnje leži isključivo na zainteresiranim financijerima”, objašnjava izvor iz Ministarstva obrane i dodaje da je određenih upita inozemnih ulagača već bilo, no odgovor Ministarstva je uvijek isti: ako imate interesa i voljni ste ulagati, tržište vam je otvoreno. Na pitanje koliko je oružje koje je prije 15-ak godina proizvodio Končar SUS, upotrebljivo danas i koliko je zanimljivo tržištu, naš izvor odgovorio je da su Končarevi proizvodi još uvijek vrlo zanimljivi i upotrebljivi, uz nužnu modernizaciju i prilagodbu standardima NATO-a.

NEKI OD NJIH JOŠ SE KORISTE u hrvatskim oružanim snagama, a MORH je, kako tvrdi, spreman svoju dokumentaciju o tom oružju dati na raspolaganje ulagačima, jednako kao i poligone za ispitivanje proizvedenog oružja, budući da privatni ulagači ne mogu dobiti dozvolu za izgradnju poligona za ispitivanje oružja i vojne opreme. Kao lokacije za eventualne tvornice oružja koje bi gradili zainteresirani ulagači, prema našem izvoru, MORH nudi nekoliko neperspektivnih nekretnina u vlasništvu Ministarstva, koje su već uvrštene na popis Državne uprave za upravljanje državnom imovinom. U službenom odgovoru MORH-a tvrdi se da je oružje koje je proizvodio Končar SUS, većinom razvijeno “u skladu s taktičko-tehničkim zahtjevima i tehnologijama dostupnim 80-ih i ranih 90-ih godina, a za dostizanje sposobnosti potrebnih za vođenje suvremenih NATO operacija, bilo bi potrebno provesti njihovu modernizaciju, pod uvjetom da njihove osnovne taktičko-tehničke značajke odgovaraju potrebama suvremenih vojnih operacija”. Izvor za Nacional tvrdi da su tehičke značajke Končareva oružja i danas vrlo zanimljive i upotrebljive uz potrebne – ali ne jako velike – prilagodbe aktualnim standardimaNATO-a.

Komentiraj


FOTO:PIXSELL
PODIJELI
Sandra Carić Herceg, rođena 1963. godine u Zagrebu, dugogodišnji novinar sa profesionalnim iskustvom u dnevnim i tjednim listovima, novinskim agencijama i na portalima. Kao novinar radila u Slobodnoj Dalmaciji, surađivala u nekadašnjem tjedniku Nedjeljna Dalmacija, te kao dopisnik iz Hrvatske izvještavala za nezavisnu novinsku agenciju Beta (Srbija). Radila kao novinar na portalu Index, te kao glavni urednik web stranice Nautica Portal. Uže područje interesa: energetika.