Marija Malenica je 26-godišnja Splićanka koja odnedavno u Amsterdamu profesionalno trenira i bori se u tri borilačke discipline: K1, kickboxingu i tajlandskom boksu. U tim je disciplinama višestruka prvakinja Hrvatske, a na svjetskim prvenstvima dva puta je bila treća. Dosad je imala preko 50 amaterskih borbi i dvadesetak profesionalnih. Prošla joj je godina bila jako uspješna, jer je nedavno u Amsterdamu otvorila i školu za borilačke vještine. U Švicarskoj je tijekom prošle godine prvo osvojila WPKC naslov prvakinje Europe, pobijedivši Manuelu Socci jednoglasnom odlukom sudaca, a pobjedom nad Marokankom Samirom Hamham koncem 2014. osvojila je naslov u Dubaiju. Već više od godinu dana živi u Amsterdamu, gdje trenira u dvorani Vos Gym s poznatim svjetskim trenerima i borcima.

Njen međunarodni sportski put počeo je u Parizu. Ondje je otišla nakon što je napustila drugu godinu studija Kineziološkog fakulteta u Splitu. “Odustala sam od fakulteta. Htjela sam promjenu u životu i samo sam spakirala stvari i otišla. U početku sam živjela kod strica. On mi je jako puno pomogao. Obitelj mi je mnogo nedostajala. Osim toga, naučila sam kako biti samostalna, kako se izboriti za sebe. Na pariškim ulicama sam vidjela svega i svačega. Radila sam u kafiću u jednom opasnom pariškom kvartu. Vidjela sam ondje svakakve ljude, tučnjave, prijevare… Jedno sam se vrijeme bojala svih tih ljudi. Ali naučila sam se postaviti, pa su me brzo zavoljeli”, kaže Marija Malenica i naglašava da je uz Pariz vežu sjećanja na previše rada, stresa i gužve. Prvi trener bio joj je jedan anonimni Afroamerikanac. “Kako nije znao ni riječi engleskog, a ja francuskog, komunicirali smo pogledima i funkcionirali vrhunski bez priče. Tako i treba biti – manje pričanja, više treniranja. Poslije njega me trenirao Joel Lawson koji mi je pružio pravi borilački duh i ukazao na sve čari borbe”, kaže Marija Malenica kojoj je tada sve krenulo nabolje. Imala je otad preko 20 profesionalnih mečeva. “U profesionalnim mečevima, za razliku od amaterskih, nema štitnika. Runde su duže, udarci su jači, oštriji i precizniji. Borba je opasnija, kako fizička, tako i mentalna”, kaže Marija Malenica kojoj takvi mečevi pružaju veći osjećaj zadovoljstva. Najteže je udarce, kaže, dobila na sparinzima. “Kada zadobiješ udarac, imaš osjećaj kao da ti je izgorio mozak. Ali bolje da je od udaraca nego od droge. Ponekad se zna dogoditi da zaboravljaš neke stvari, da si zbunjen i da te boli glava”, kaže Marija Malenica nadodajući da je najteže doći doma prebijen sa sparinga, a ujutro moraš ići raditi.

  • ‘Kada dobiješ udarac, imaš osjećaj kao da ti je izgorio mozak. Ali bolje da je od udaraca nego od droge. Zna se dogoditi da si zbunjen, boli te glava i zaboravljaš stvari’
  • ‘Na pariškim ulicama vidjela sam svakakve ljude, tučnjave i prijevare, jer sam radila u kafiću u opasnom kvartu. Bojala sam se svih tih ljudi, ali sam se naučila postaviti’

Sada radi u jednom coffee shopu u Amsterdamu, gdje se preselila nakon boravka u Francuskoj. Trenira svakodnevno ujutro i navečer u klubu Vos Gym House of Amsterdam, gdje treniraju vrhunski treneri poput Francoisa Lubbersa, Michaela Babba ili njenog trenera Ivana Hippolyta. On je jedno vrijeme trenirao i Mirka Filipovića . “U tom klubu ima dosta profesionalnih boraca, poput Hesdyja Gergesa, Mohamed Khamela, Lorena Javiera Jorgea, Brahima Kallaha… Sparinzi su izvrsni. Imam osjećaj da napredujem iz dana u dan. U klubu je dobra zezancija, ali kada su sparinzi nikoga se ne štedi.

Na prvom treningu imala sam sparing s jednim Marokancem. Odmah sam ga napala, a kada me počeo tući, vidjela sam krajičkom oka trenera kako se smješka. Izdržala sam tu borbu, nakon koje mi je trener čestitao i rekao: ‘Welcome!’’’, prisjeća se Marija Malenica svojih prvih borilačkih iskustava u Amsterdamu. Klub Vos Gym House of Amsterdam preporučio joj je Siniša Andrijašević koji je neko vrijeme i sam trenirao ondje. “Bila sam jako zbunjena kada sam tek stigla. Čekala sam da se otvori internet caffe, otišla sam u prvi hostel i navečer na trening, a već idući dan sam šetala uokolo sa životopisom. U samo dva tjedna uspjela sam pronaći posao, sobu i pobijediti neku Nizozemkinju u jednom meču. Gazda cofee shopa u kojem radim mi je velika podrška. Prati me na mečevima”, kaže mlada Hrvatica koja u toj zemlji radi i jedan, u najmanju ruku, neobičan posao.

FOTO: Remy Aamatjasir, Reyjasir Photography
FOTO: Remy Aamatjasir, Reyjasir Photography

Njemačka umjetnica Florentina Holzinger angažirala ju je da ju pretuče u njenoj predstavi Recovery. “Dogodilo se to prije godinu dana, kada sam uz kickboxing trenirala i hrvanje. Jedan dan mi je trener rekao da jedna umjetnica želi da spariramo u kazalištu. Našla sam se s njom. Rekla mi je kako ima sutra predstavu i da hoće da je u jednom trenutku istučem na pozornici. Bila mi je simpatična, a ja sam bila znatiželjna, pa sam pristala. Tako sam se našla u kazalištu. Na predstavi ona prvo pleše s dvije djevojke, potom se pretvori u lava i započne rikati. Nakon toga je njen gospodar uči kako će se boriti. U jednom trenutku pita tko se želi boriti s njom iz publike. Potom izađem ja i malo je istučem. U četvrtoj rundi je gušim. Sve postaje dramatično – lažna krv, krikovi… Na kraju me ubiju i zakopaju dok balerina pleše”, kaže Marija Malenica koja je s umjetnicima iz predstave bila u Austriji, Švedskoj i Belgiji, a krajem godine gostovat će u Brazilu, u Rio de Janeiru. “U Amsterdamu je sve moguće. Sve je slobodno, droge ima posvuda. Zato savjetujem mladima da se nauče samokontroli prije nego što se eventualno odluče tu doseliti”, upozorava Marija Malenica. U Amsterdamu je nedavno završila tečaj za fitness trenera i otvorila je svoju firmu CroSpirit te daje osobne i grupne treninge uz potporu Vos Gyma.

Zadnju borbu imala je u Surinamu krajem ožujka i pobijedila je Feride Kirat, nizozemsku predstavnicu turskog podrijetla. “Nisam zadovoljna s tim mečom. Iako sam pobijedila, mislim da nisam dala sve od sebe. Nekada izgubiš meč, ali nisi nezadovoljan jer si svjestan da si dao sve od sebe.

Ja sam u Surinamu bila bolesna, pa sam si oprostila što se nisam dala sto posto”, kaže Marija Malenica koja se nije borila prvi put u toj zemlji. Prije toga je ondje pobijedila jednu brazilsku predstavnicu. “Ljudi su tamo jako opušteni. Izbjegavaju živciranje i stresne situacije. Glavna poslovica im je da vrijeme ne znači ništa”, kaže Malenica koja bi, ako bude prilike, voljela opet otići tamo i ostati malo duže. Voljela bi jedno vrijeme provesti i na Tajlandu, gdje bi više uživala u tajlandskom boksu. Marija Malenica uživa pokazati svoje vještine u ringu. Na prvenstvu Hrvatske u low kicku u travnju ove godine osvojila je naslov prvakinje. U studenom je čeka Svjetsko prvenstvo u Beogradu za koje vjeruje da će ga osvojiti.

Svaku medalju i pehar nosi majci u Split koja je njen strastveni navijač i, uz brata Joku i životnog partnera Duju, najveća podrška. Odrastanje u Splitu nije joj bilo bajkovito, ali kaže da ga ne bi mijenjala “ni za što na svitu”. “Naučila sam cijeniti sitnice. Umjesto materijalnog, naučila sam voljeti, dijeliti, smijati se”, kaže Marija Malenica i navodi da je zahvalna svojim roditeljima što su je odgojili na ispravan način. Tinejdžerske godine prošle su joj u odlascima na koncerte, “opijanjima na zidiću” i “picavanju”, odnosno izbjegavanju nastave. Završila je IV. gimnaziju “Marko Marulić“. Jedno vrijeme htjela je biti novinarka, baš kao i tadašnja najbolja prijateljica Ivana Kapetanović. S njom je, kaže, provela veliki, nezaboravni dio djetinjstva i mladosti. Za vrijeme srednjoškolskih dana, zajedno su se rekreativno i počele baviti kickboxingom. Ubrzo su se njihovi putevi razišli. Njena prijateljica otišla je na studij u Zagreb, a ona je ostala u Splitu, gdje je kratko studirala, te potom odustala od studija i nastavila profesionalno trenirati borilačke vještine. “Na ovaj sport najviše me motivirao moj stariji brat Joke koji je bio veliki talent u boksu i MMA-u, ali se opredijelio za tetoviranje i sada u Splitu ima svoj studio. Jedan period života provela sam u splitskom ragbi klubu “Nada”. Bila sam dio prve ženske ekipe. A onda sam shvatila da ne mogu igrati ragbi i tući se, pa sam odustala”, kaže Marija Malenica kojoj je prvi klub za borilačke sportove bio Pit Bull iz Splita. Ondje se, kaže, naučila boriti. “Bez vodstva Pit Bulla ničega ne bi bilo. I danas sam dio tog kluba i ondje se djelomično pripremam. Posebno mi je ugodno biti u društvu osoba kao što su Marko Žaja, Ante Matas, Ante Varnica te Teo Radnić, moj prvi trener”, kaže Marija Malenica. S Pit Bullom je bila dva puta treća na amaterskim svjetskim prvenstvima u Makedoniji i Brazilu. “Imala sam preko 50 amaterskih mečeva. S tim borbama sam dobila značajno iskustvo u ringu. Na prvom meču sam okretala glavu. Sada mi je to smiješno”, kaže mlada sportašica koja nije odmah imala potrebno samopouzdanje. Više su, kaže, treneri vjerovali u nju nego ona u sebe. “Ponekad pomislim kako ne pripadam tom svijetu, ali me onda neka jača sila vuče dalje da se nastavim boriti”, kaže Marija Malenica.

 

 

Komentiraj