Je li Travis Bickle, glavni lik fenomenalnog filma “Taksist” redatelja Martina Scorsesea, inteligentna osoba ili nije? To pitanje izazvalo je 1985. raspravu između Vinka Grubišića, 20-godišnjaka koji je, nakon položenog prijemnog ispita na psihologiji, polagao i prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti, odsjek režija, i jednog člana ispitne komisije. Iako je Grubišić već bio primljen na Akademiju, članovi komisije su mu, zbog žustre rasprave o Travisu Bickleu, rekli da se, očito mlad i borben, mora malo ohladiti i doći sljedeće godine. Došao je i dogodine, bio prvi i jednoglasno primljen među 130 kandidata, ujedno postavši, kako tvrdi, jedini student režije koji je dva puta položio prijemni ispit. Međutim, bez obzira na to, bez obzira i na svoje studentske filmove, Grubišić, koji će ove godine proslaviti 50. rođendan, još nije snimio dugometražni film. U predratnim vremenima bio je pokretač Radija 101 i OTV-a, u ratnim pomoćnik ministra informiranja, a u poratnim je postao predsjednik uprave Jadran filma i bio nakratko uhapšen zbog afere “Grupo” zajedno s cijelom tadašnjom medijskom vrhuškom. Trebao je 1991. diplomirati, kaže da se to nije dogodilo zbog rata, pa je tek prije tri godine s odličnim uspjehom diplomirao režiju. Na prošlotjednom ZagrebDoxu je prvi put nakon 1989. prikazan njegov dokumentarni film “Do posljednjeg daha”. S filmske strane, konceptualna ideja dokumentarca pokazuje velik talent tada 23-godišnjeg Grubišića. S političke strane, dokumentarac je iznimno vrijedan zbog svoje tematike, zbog izjava sudionika u filmu, ali i zbog prvog snimljenog javnog istupa dr. Franje Tuđmana, tada još uvijek disidenta koji će vrlo brzo postati predsjednik HDZ-a, a zatim i predsjednik Republike Hrvatske.

 

  • U filmu Tuđman kaže da treba tražiti one koji su bili u ratu, a sad su po strani, da bi trebalo tražiti one koji se poslije rata nisu slagali s dogmom Komunističke partije
  • Profesori Zvonimir Berković i Nenad Puhovski filmom su bili jako zadovoljni. Neki drugi profesori ostavili su ga neocijenjenim

 

Vinko04Grubišić je tada bio student treće godine režije i sada priznaje da je film bio konceptualna dosjetka. Studenti su dobili zadatak da snime dokumentarni film, a on nije bio poklonik tada modernih socijalno angažiranih dokumentaraca. “Razmišljao sam o društvu koje se već tada gušilo u pojmovima o kojima, nažalost, i danas slušamo, a to su “kriza, reforma, strukturne promjene”. A od rane mladosti me opsjedala čovjekova temeljna dilema, odnos između vjere i sumnje. Tu je najveći utjecaj na mene imao pokojni profesor Zvonimir Berković, posebice kad je riječ o odnosu sadržaja i forme u filmu. S druge strane, tih sam se godina bavio sovjetskom avangardom, čitao sve što je bilo prevedeno i gledao sve tada dostupne filmove . Čak i glumio u kazališnoj grupi Krugovi u predstavi Aleksandra Vvedenskog “Jelka kod Ivanovih”. Još smo se u kino klubu bavili razlikom u montažnoj doktrini Sergeja Ejzenštejna i Dzige Vertova. Na ruskom i ukrajinskom Vertov znači vrtuljak. Tako sam došao na ideju da napravim temu o borcima NOB-a, s tim da je prava tema bila odnos između vizije i stvarnosti, ili još bolje – između vjere i sumnje – što je ionako najvažnije od svih pitanja. Na Akademiji sam predstavio svoju ideju rekavši da ću na temelju manifesta Dzige Vertova “Kino-oko” realizirati dokumentarac o borcima NOB-a tako da svakome od njih postavim pitanje kakav bi oni film snimili o samima sebi. Snimanje sam predstavio kao pripremu za pravi film, kao anketu s pitanjem kakav bi to film na kraju trebao biti. Naravno, radilo se o filmu kao metafori vizije društva “za koju smo se borili””, prepričava Grubišić.

Za sugovornike je dobio, prema tadašnjim kriterijima, neke od članova političke elite, Jakova Blaževića, Marka Belinića, ali i disidenta dr. Franju Tuđmana. “Tuđman je izabran ciljano i zato što smo imali neke zajedničke prijatelje. Ja sam tada dobio i čitao neke Tuđmanove šapirografirane materijale. U to vrijeme su ilegalno kružila Tuđmanova djela kao što su “Velike ideje i mali narodi”, dijelovi “Bespuća povijesne zbiljnosti” , zajedno sa Supekovim “Krivovjernikom na ljevici” itd. O Tuđmanu se tada nije puno čulo, on je bio manje eksponiran i poslije je meteorski došao iz drugog plana, postao osnivač HDZ-a i predsjednik Republike u samo godinu dana nakon snimanja filma”, tvrdi Grubišić koji kaže da je Tuđman bio odličan sugovornik.

“Tuđman je pristao nakon što smo nekoliko sati razgovarali, htio je znati s kim ima posla. Mislim da je bio zadovoljan jer smo našli nekoliko zajedničkih tema, od Krleže o kojem je volio govoriti i njegova romana “Na rubu pameti” nadalje. Bio je iznimno dobro informiran, razgovarali smo o ruskoj literaturi, kao i o političkim temama. Na moje veliko iznenađenje, “anketno pitanje” dr. Franjo Tuđman jako je dobro razumio. To se vidi iz njegove zadnje izjave u filmu, kad je režiju filma usporedio s povijesnim zbivanjima pa se pita tko je tu redatelj, a tko je u sporednim ulogama. Bio sam presretan zbog te izjave.” U filmu je Tuđman kritičan prema “tekovinama revolucije”, kaže da bi, kad bi se snimao takav film, trebalo za sugovornike tražiti one koji su bili u ratu, a sad su po strani, da bi trebalo tražiti one koji se poslije rata nisu slagali s dogmom Komunističke partije pa su odstranjivani, kao i da istina nije uvijek samo na jednoj strani. Sve to, za potrebe filma, snimano je u Tuđmanovoj kući u Nazorovoj 57.

Na opasku da bi tadašnje Tuđmanove izjave danas mogle biti upućene vrhu HDZ-a, Grubišić odgovara: “Ne, sve izjave sudionika, kao i moj scenarij i režiju, treba staviti u kontekst onoga vremena. Tom filmu ne želim nasilno upisivati današnja značenja. Snimljen je na prijelazu iz 1988. u 1989. godinu, kad smo željeli vjerovati da idemo u smjeru mirne tranzicije prema socijalizmu s elementima kapitalizma, ili obratno, te Jugoslaviji kao konfederaciji, pa mirnoj uspostavi hrvatske države. Međutim, istovremeno smo se u “Zločestoj djeci” i na Radiju 101 općenito svakodnevno borili s plimom s istoka i pokušajima da se “antibirokratska revolucija” useli i u Hrvatsku, tako da se ne bi moglo reći kako zlo nismo očekivali.”

Za Grubišića je iznimno važan drugi lik u filmu, Pantelija Marić: “Pantelija Marić bio je čovjek koji je pristao govoriti u kameru hodajući, odnosno vrteći se oko Muzeja socijalističke revolucije, tako da je kod mog filma ime bilo program. Vertov znači vrtuljak, a tadašnji Muzej socijalističke revolucije na Trgu žrtava fašizma, ne pomaknuvši se s mjesta, putujući u vremenu, napravio je puni krug vrativši se umjetnosti.”

Danas mu je žao što nije uspio doći do dvojice sugovornika za film kojima se nadao i za koje je imao posebnu ideju . “Jedan je već pristao pa odustao, kontroverzni partizanski general Koča Popović s kojim sam pet sati razgovarao u Rogaškoj Slatini i koji mi je ispričao potpuno nevjerojatne stvari o poslijeratnoj Jugoslaviji, Rusima, Bevcu (nadimak Edvarda Kardelja; op. D. S.)… Odustao jer je rekao da bismo mi iz Zagreba to mogli to zloupotrijebiti protiv “onog satrapa Miloševića”, a on ne želi biti u istom kontekstu s njim. Rekli smo mu da nas taj satrap u ovom filmu ne zanima, ali je ipak odustao. Drugi čovjek kojeg sam želio u filmu bio je general Ivan Šibl. Za generala Šibla i partizanski Deseti zagrebački korpus Zagreb je bio limes koji je ostao nedostižan, za razliku od Koče Popovića. Kad nismo dobili Popovića, više nisam mogao realizirati dio filma za koji sam bio posebno senzibiliziran. Pa sam odustao i od Šibla, što mi je zbog njegovoga duha jako žao.”

Od onih koje je dobio, zanimljivo je pojavljivanje generala Andrije Rašete koji ništa ne govori, nego se čudno smije u drugom planu, kao zlokobna najava onoga što će uslijediti. “U jednoj sceni govori Risto Džunov, predsjednik SUNBNOR-a, a u pozadini, u drugom planu, za istim stolom, sjede Ivo Latin, Mato Mikić, Andrija Rašeta i ostali koji jedu sladoledne kupove. Posebno sam pazio na radnju i ljude u drugom planu, iako tada nisam mogao znati na koji će se način moj film, stjecajem povijesnih okolnosti, nastaviti drugim sredstvima, a ljudi iz drugog plana doći u prvi”, kaže Grubišić.

A zatim je došao trenutak prikazivanja filma profesorima na Akademiji. “Nastao je tajac. Profesori Zvonimir Berković i Nenad Puhovski tim su filmom bili jako zadovoljni, jako im se svidio. Neki drugi profesori ostavili su ga neocijenjenim, jer su se pitali je li to uopće dokumentarac ili neka provokacija, avangardno-eksperimentalni film.” Na Akademiji je, kao i uvijek, postojao sukob između tzv. zanatske struje i one oslonjene na ideju, koncept, odnosno dramaturgiju, a Grubišić kaže da je dušom i srcem pripadao ovoj drugoj. “Nekima je moj film tada izgledao jako čudno”, prisjeća se Grubišić i dodaje, kako ne bi bilo zabune, da film nakon tog prikazivanja na Akademiji nije bio zabranjen, odnosno “bunkeriran”: “Prava je istina da taj film nije bio nikakva žrtva nijednog režima. Nije bio bunkeriran, nego – zaboravljen. Otrgnut je zaboravu nakon što ga je Franjo Tuđman spomenuo u trećoj knjizi svojih “Osobnih dnevnika”, objavljenih prije tri i pol godine. Grubišića je tada nazvao Boris Rašeta i pitao za taj film, za kojim je potom počela potraga. Napokon je pronađen i prikazan na ZagrebDoxu po izboru Nenada Puhovskog.

“S protokom vremena vidi se jedna stvar kod dr. Tuđmana, da je on svoje stavove konzekventno zastupao i tada. Vidi se da ima karizmu, koja mnogim drugima nedostaje, što god netko o njemu mislio. To vide i oni koji ga ne vole”, kaže Grubišić. Iako je 1990-ih bio blizak s Tuđmanom, tvrdi da razlog za to nije bio taj film: “U kolovozu 1991., s 26 godina, postao sam pomoćnik ministra informiranja. Tuđmanu su me predložili neki drugi ljudi. Budući da je to bila Vlada demokratskog jedinstva, bilo je moguće da me predlože ljudi s raznih strana političkog spektra. Tuđman me poznavao iz vremena OTV-a i Radija 101, znao je da sam otvarao neke prostore slobode, sjećao se, vjerujem, i razgovora sa snimanja filma. Poslije sam mu kraće vrijeme bio savjetnik za medije i pročelnik Odjela za informiranje. Međutim, nikad nismo spomenuli ovaj film. Niti sam mu ga je tada pokazao, što mi je sada žao.”

Grubišić želi demantirati još jednu famu koja se vezuje za drugu polovinu 1980-ih: “Laž je da smo mi koji smo se bavili medijima i filmom od 1985. do 1990. bili proganjani. Zbog povijesne istine i mladih ljudi želim reći da to nije istina. Mi u to vrijeme nismo morali biti nikakvi heroji. Morali smo, istina, tu slobodu sami uzeti i osvojiti. I učinili smo tada, kao generacija, upravo ono što smo trebali učiniti. Ali to se od mladih ljudi i očekuje. To se mora i danas. Sloboda nikada i nikome nije bila poklonjena. Mi nismo bili nikakve žrtve, niti je u to vrijeme, kao prije, vladao neki rigidan, opasan, boljševički režim. Ja sam tada sudjelovao u osnivanju OTV-a i Radija 101. Nikad nisam bio član Partije, a ni obiteljsko porijeklo nije mi bilo preporuka. To je bilo vrijeme kad nam se činilo da se budi nešto novo i pozitivno. Da je tom satrapu koji je izmanipulirao jedan nama blizak narod netko iz međunarodne zajednice rekao nešto poput “Slobodane, stani malo”, ovdje se ne bi ništa tako strašno dogodilo. Nažalost, umjesto toga, taj veliki svijet dao je prešutnu podršku uz uvjet da se završi brzo i bez previše krvi. Svijet nas je osudio na “brzu likvidaciju” i nama, koji se nismo imali čime braniti, nametnuo embargo na oružje.”

To što je film “Do posljednjeg dana” na kraju ipak pronađen Grubišić smatra znakom da se vrati filmskoj režiji: “To što je film slučajno nađen, čini mi se, bio je znak i zato mislim da to i nije bilo slučajno. Znak da se vratim onomu čemu pripadam. Pitali su me zašto ne snimam filmove, jer mogao sam ih davno snimati. Znam da će ovo zvučati čudno. Naprosto, odlučio sam da ću snimati filmove kad za to budem imao dovoljan razlog.”

Čvrsto je odlučio vratiti se filmu. Nakon dokumentarca “Do posljednjeg daha” pronađeni su još neki njegovi studentski radovi, a jedan je i onaj u kojem se pojavljuje Ivo Pukanić. “Zatražio sam cjelokupnu arhivu i pronašao svoje zaboravljene filmove, pa i dokumentarac “502”. Tema je bila kako nastaje duplerica magazina Start. Bilo je to 1987. Ima socijalnu notu jer se radi o bankarskoj službenici Kseniji koja je bila goli model na duplerici Starta. Fotograf je bio Ivo Pukanić, a snimalo se kraj bazena kuće u Gračanima čiji je vlasnik bio pokojni Zlatko Kolman Marči. Taj ću film dati Nacionalu i mislim da će film, nakon tolikog vremenskog odmaka, biti jako zanimljiv”, najavljuje Grubišić.

A što se tiče povratka režiji, tvrdi da će uskoro biti vidljivi rezultati njegova dugo očekivanog rada: “Upravo završavam svoj prvi film, njegovo kodno ime je “1911”. Radim ga već više od sedam godina. Drugi film također ima neobično ime, “A SE”, i bit će završen u svibnju”, najavljuje Grubišić, podsjećajući i na najvažnije projekte Jadran filma: “Sad imamo više stranih partnera s kojima ćemo završiti nekoliko svojih kapitalnih projekata koje obožavam. Prvi je serija i filmska trilogija “Grička vještica”, za koju postoje svi razlozi, uključujući i dug hrvatske javnosti i kulture prema prvoj hrvatskoj novinarki, borcu za ženska, socijalna i nacionalna prava, prema najčitanijem hrvatskom piscu svih vremena Mariji Jurić Zagorki, ali i prema djelu koje jest velika ljubavna priča u vrijeme “lova na vještice”, ali koje ujedno priča danas možda najvažniju priču – onu o progonu drugoga i drugačijeg. Sljedećih dana moramo odlučiti s kojim ćemo je od inozemnih partnera raditi. Drugi je mjuzikl s društveno-političkim kontekstom, “Komrad Tito Superstar”, međunarodna koprodukcija koja, blago rečeno, djeluje čudno , ali je to zapravo divan komercijalni projekt od velikog značaja za Hrvatsku. Sljedeći je projekt “Valter brani Sarajevo”.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Dean Sinovčić već 20 godina obilazi najveće svjetske filmske festivale, intervjuira filmske zvijezde, a kad ne gleda filmove prati sport o čemu također piše.