FOTO: Saša Zinaja

Glazbenik Vedran Božić počeo je svirati gitaru još ranih 60-ih u grupama Roboti, Zlatni akordi, Time, Parni valjak, o čemu priča za Nacional, a prisjetio se i svirke s Jimijem Hendrixom. Nedavno je objavio CD i DVD ‘Planet Hendrix’

Glazbenik Vedran Božić počeo je svirati gitaru još ranih 60-ih u pop rock grupama Roboti, Zlatni akordi, Time, Parni valjak, a nastupio je i s poznatim afroameričkim gitaristom Jimijem Hendrixom, što mu je na neki način obilježilo život. Zbog toga je nedavno objavio CD i DVD “Planet Hendrix” kao posvetu svom velikom idolu iz mladosti, s kojim je 1969. proveo nekoliko nezaboravnih dana.

Božić, danas 68-godišnjak, sudjelovao je na snimanjima više od 300 glazbenih albuma, primjerice na ploči “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac. Već je u rodnom Zadru pokazao veliki interes za glazbu. Prve muzičke korake napravio je u glazbenoj školi, u koju ga je upisala mama primijetivši njegovu veliku ljubav prema glazbi. U početku je svirao klavir. “Ja sam pokazao veliki interes za glazbu pa sam odmah počeo s edukacijom. S gitarom sam se sreo tek u svom prvom bendu. Bili su to Kondori, u kojem su pjevali mladi pjevači Duško Lokin i Đani Maršan. Svirao sam klavijature. Nisam tada još znao svirati gitaru, samo nekoliko akorda. To je bilo u mojim gimnazijskim danima i tek sam počeo slušati Rolling Stonese, Beatlese i Kingse. Tek kada sam došao u bend i bio dio njega, shvatio sam kako funkcionira grupa”, prisjetio se Božić svojih prvih dana u razgovoru za Nacional. Iz Zadra se preselio u Zagreb, a sa sobom je ponio magnetofon s dosta magnetofonskih vrpci koje je kupio od jednog stranog turista tijekom ljeta u Zadru, na kojima su bili snimljeni brojni aktualni hitovi. Bilo je to vrijeme kada je bilo vrlo teško nabaviti novu popularnu muziku i nosače zvuka pa su te vrpce bile pravi mali džuboks.

KAKO JE BIO ODLIČAN U MATEMATICI, u Zagreb je došao da joj se potpuno posveti. Čak je imao i preporuke za fakultet, a dobio je i stipendiju. Međutim, njegova prava ljubav odvukla ga je sa studija i odvela u rock. Prvo je u tadašnjoj trgovini Posrednik kupio akustičnu gitaru da bi što bolje naučio svirati pjesme Beatlesa i Stonesa koje je na magnetofonu preslušavao do iznemoglosti. Na fakultetu je upoznao Nikolu Sarapu koji je tada svirao u Zlatnim akordima, tada jako popularnoj pop rock grupi u kojoj su svirali neki od najznačajnijih hrvatskih glazbenika kao što su Zlatko Miksić Fuma, Josipa Lisac, Frano Parać, Željko Kovačević Pes, Zlatko Pejaković, Srećko Antonioni, Brane Živković, Ivan Piko Stančić, Rajko Dujmić i brojni drugi. Repertoar Zlatnih akorda u to vrijeme se sastojao od obrada pjesama raznih grupa i glazbenika, poput The Mamas & the Papas i Hendrixa. Zahvaljujući poznanstvu s gitaristom Sarapom, Božić je otkrio neke sviračke tajne koje je odmah primijenio u grupi Mladost, u kojoj je počeo svirati. Tada je grupa Mladost često nastupala u istoimenu klubu koji se nalazio na katu zgrade na Trgu bana Josipa Jelačića, u kojoj se danas nalazi banka. Na početku su nastupali kao Mladost da bi ubrzo, na Božićevu inicijativu, promijenili ime u Grešnici.

  • ‘OD HENDRIXA NISAM PUNO naučio o sviranju gitare, više smo razgovarali o životnim svjetonazorima. Često je pričao o slobodi. Slobodi mišljenja, kretanja, stvaranja…’

“Bila je to odlična škola jer smo svirali tadašnje plesne standarde koji su osim s rock’n’rollom, koketirali s jazzom i soulom. To mi je bilo vrlo dobro iskustvo. U toj grupi već sam ozbiljno svirao gitaru. S obzirom na glazbenu izobrazbu, vrlo brzo sam savladao sviranje gitare. Malo sam se našao u neobranom grožđu kad su me prvi put pozvali jer nisam nikada svirao. Bilo mi je malo neugodno, ali sam se brzo sredio”, rekao je Božić.

JEDAN OD TADA POPULARNIH BENDOVA bili su Roboti, sastav koji je bio svojevrsna verzija domaćih Rolling Stonesa čija je pjesma “Mramor, kamen i željezo” bio jedan od najveći rock hitova 60-ih u bivšoj Jugoslaviji. Članovi Robota načuli su nakon povratka s talijanske turneje da u grupi Mladost svira jedan perspektivni gitarist.

“Ja sam u to vrijeme već svirao Hendrixa, najčešće pjesmu ‘Hej Joe’ i publici je to bilo impresivno. Tako su jednog dana došli Roboti na našu svirku i pozvali me da im se priključim. Meni je to bilo dosta teško prihvatiti jer sam zapravo živio s Grešnicima. Stanovao sam kod njih, pa mi je to došlo kao rastava braka. Ali pomislio sam da bih ipak trebao to uraditi jer su Roboti tada dosta svirali u inozemstvu. Stisnuo sam srce i otišao s njima. U Italiji smo nastupili na festivalu na kojem smo upoznali i Ten Years After, Julie Driscoll Band, Grateful Dead…. Sve ono što sam poželio da bih mogao doživjeti s Robotima, to mi se i dogodilo. Kada smo nakon te turneje otišli u Njemačku, počeli smo se rasipati jer je bankrotirao menadžer koji nas je doveo i više nismo imali njegovu podršku, pa smo se neko vrijeme morali snalaziti sami. Neki su tada i otišli jer su imali obitelji. Na kraju smo ostali kao četvorka. Priča s Robotima završila je tako što smo nas trojica svirali po američkim vojnim klubovima u Njemačkoj”, prisjetio se Božić.

Međutim, upravo ta nevolja s bendom uzrokovala je to da je Božić 1969. upoznao gitarističkog genija Hendrixa, i to iste godine kada je on na festivalu u Woodstocku ispred 400.000 ljudi održao danas slavni koncert, poznat i po tome što je na njemu svirao i američku himnu.

“U JEDNOM KLUBU NAŠLI SMO DOSTA DOBRU GAŽU. Imali smo sreće da smo u njemu upoznali Hendrixa, ali i stotine poznatih muzičara, od Littlea Richarda i The 5th Dimension, do Tonyja Joea Whitea i Joea Texa… Bila je velika slučajnost da baš on dođe u klub u kojem smo svirali. Bio je specifičan po tome što je radio do kasno u noć. Zato su svi muzičari poslije svirke dolazili tamo jer u to doba noći nigdje drugdje nisu mogli izaći. Svi smo bili kao velika obitelj, svirali, imali sessione, razgovarali. Najbolje vrijeme bilo je od tri do pet ujutro. Slučajno se desilo to da smo svirali u tom klubu baš taj mjesec kada je on imao koncert u Njemačkoj. Hendrix je poslije svog koncerta izašao van da se malo ohladi. Tada je bio s jednom našom prijateljicom koja je stanovala na istom katu našeg hotela. Nakon tog susreta dva dana smo se družili s njim jer joj se uselio u apartman. Sve slobodno vrijeme koje smo imali, provodili smo s njim”, rekao je Božić i objasnio da on i drugi muzičari nikada nisu svirali tako naporno kao tih dana. Nastupali su od pet sati poslijepodne pa do pet sati ujutro drugoga dana.

“Rikneš nakon tri, četiri dana i misliš da ćeš umrijeti, ali kada to prođe, shvatiš da si upao u novu ligu”, govori Božić kojem su prvi susret s Hendrixom i druženje s njim ostali u trajnom sjećanju. “Mi smo uglavnom svirali njegove stvari. To je bila baš glupa situacija. On sjedi u klubu, a mi sviramo njegove pjesme. Kako smo imali prilike upoznati se jer je bio u društvu naše prijateljice, pozvali smo ga da nam se pridruži. Zajedno smo odsvirali ‘Hej Joe’, ‘Red House’, ‘Foxy Lady’ i još neke pjesme. On je svirao, a ja sam lebdio negdje uz njega jer mi je to sve bilo kao u snu”, otkrio je Božić za Nacional. Hendrixa, koji je u to vrijeme bio na predzadnjoj turneji, opisao je kao vrlo ugodnu osobu. Vrhunac njegove karijere događao se upravo tih nekoliko godina jer je tada snimio albume i nastupio na brojnim festivalima u Americi te održavao europske koncerte. S obzirom na to da im je u to vrijeme upravo Hendrix bio najveći idol, nije im bilo na kraj pameti da će se imati priliku s njim družiti. “Upijali smo njegove riječi. Bio je vrlo skroman, ali uvijek u centru pažnje. Nenametljiv i dosta sitan. Imao je velike bademaste oči zbog kojih je dobro prolazio s curama. Zapravo je bio jako zgodan frajer”, sjeća se u razgovoru za Nacional Božić nekoliko dana provedenih sa svojim idolom od kojeg, kaže, nije naučio puno o sviranju gitare jer su više razgovarali o životnim svjetonazorima. Međutim, dobro se sjeća jedne ideje o kojoj je pričao s Hendrixom, koja se kasnije i ostvarila.

“On je bio dužan za diskografsku kuću snimiti još jedan album. Ona je otkupila njegov stari dug koji je imao prema prijašnjim diskografima iz New Yorka, za koje je snimao kao studijski muzičar. S njima je imao ugovor koji je smatrao više prijateljskim dogovorom, ali kada se proslavio, onda su mu ti diskografi sjeli na leđa. On se pokušavao nagoditi pa je još nešto snimao za njih, ali nikada to nije bilo dovoljno. Tada je ta jedna velika kompanija njegov dug otkupila od male i zauzvrat je trebao snimiti jedan album. Kada bi to napravio, riješio bi se tog duga. On je htio da se grupa zove Band of Gypsys. Tijekom tih nekoliko dana druženja često nam je pričao o slobodi. O slobodi mišljenja, kretanja, stvaranja, nagovarajući nas da se mi nazovemo Band Of Gypsys”, rekao je Božić. Godinu dana kasnije Hendrix je okupio grupu Band of Gypsys u kojoj su svirali samo afroamerički glazbenici. Objavili su jedan album snimljen uživo na dočeku nove 1970., u dvorani Fillmore East u New Yorku. “Ja sam tada za njega bio potpuno nespreman. Da čovjek može znati da će mu se takvo što dogoditi u životu, pa da se barem može srediti i pripremiti te onda barem profitirati od toga. Međutim, mi smo uletjeli u to druženje kao grlom u jagode. Bilo je to do daske uzbudljivo iskustvo. Kao kada si zaljubljen pa lupetaš gluposti i sam se sebi kasnije čudiš”, sjetio se Božić tih dana, a otkrio je da se Hendrix divio njegovoj gitari Gibson 335 jer je bila dvostruko skuplja od njegove.

  • ‘BILA JE SLUČAJNOST da baš Hendrix dođe u klub u kojem smo svirali. Svi su muzičari dolazili njemu nakon svirke. A on se divio mojoj gitari Gibson 335 jer je bila dvostruko skuplja od njegove’

PO POVRATKU IZ NJEMAČKE U ZAGREB, Božić se sve češće družio s muzičarima iz grupe Dinamiti, u kojoj je neko vrijeme pjevao Dado Topić – koji je u to vrijeme bio u Korni grupi – a bubnjeve svirao Ratko Divjak. Oduševljeni njihovim muziciranjem, Vedran, Dado i Ratko pozvali su basista Dinamita Berta Krasnića te Branimira Živkovića, kod čije tete je Božić u to vrijeme stanovao kao podstanar. Nakon nekoliko zajedničkih proba rodila se grupa Time. “Dado je bio malo sputan u Korni grupi jer je Kornelije Kovač sve osmišljavao i držao u svojim rukama, a Dado je pak imao neke svoje želje koje nije mogao realizirati. Zato je htio bend u kojem se mogao izraziti. Na kraju se tu našao i Mihaljek, naš menadžer koji je u to vrijeme bio valjda prvi pravi menadžer u bivšoj državi. Imao je sve te potrebne veze za taj posao. U to vrijeme je bilo skoro nemoguće nešto snimiti. Međutim, on je to sve odlično povezao i omogućio nam odlične uvjete za rad. Pridružio nam se i Tihomir Pop Asanović sa svojim orguljama Hammond. Nitko do tada tako nije svirao Hammond kao on. Krenuli smo kao Time”, sjeća se Božić najkreativnijeg razdoblja u karijeri jer tvrdi da se u grupi Time mogao vrlo kreativno izraziti. Od 1972. do 1976. snimili su tri albuma.

Na pitanje zašto nikada nije osnovao vlastiti bend, citirao je Arsena Dedića koji je rekao da je bio samo “izvođač radova”. Božić je uvijek htio pridonijeti bendu s kojim je svirao, pa nikad nije postao autor. Nakon tog razdoblja sve više su ga zvali kao “izvođača radova” na snimanja mnogobrojnih albuma. Puno je radio i kao producent i snimatelj, a tijekom 80-ih dosta se posvetio i ozvučenju na koncertima.

“Moje vrijeme je curilo, iako sam bio vrlo zaposlen kao muzičar. Svu svoju energiju usmjerio sam na to da što više napredujem u tim sektorima kojima sam se bavio. Upravo zato je ostalo premalo mjesta i vremena za autorski rad. Moja je teorija ta da ako želiš biti kreativan autor, moraš biti sam, nesretan, raditi ono što te motivira, a ja sam stalno bio u jurećem vlaku. Tijekom karijere u grupi Time bilo je puno kreativnosti. Dado je dolazio s idejama i kosturima pjesama. Nije imao čak ni tekstove gotove. Pisali su se u zadnji čas pod utjecajem atmosfere koju je formirao u svojoj glavi razrađujući neku temu”, rekao je Božić.

Upravo tijekom tog najkreativnijeg razdoblja svoje karijere, Božić je sudjelovao i na stvaranju legendarnog debitantskog albuma Josipe Lisac “Dnevnik jedne ljubavi”.

“TO JE BILO RAZDOBLJE KADA SMO SNIMILI prvi album grupe Time. Kritičari i muzički stručnjaci tog vremena poput Prohaske, Gotovca i urednika Jugotona, vrlo su nas cijenili kao sposobne muzičare, pa su nam predložili da sudjelujemo u snimanjima albuma za Jugoton. Nama je to bilo vrlo zanimljivo pa smo pristali, iako su istovremeno mnogi smatrali da muzika grupe Time nije komercijalna. U to vrijeme pristup studiju bio je ograničen. Rijetko tko je dobio priliku za snimanje, možda jedino Grupa 220. Počeli smo to raditi iz znatiželje i da upoznamo takav način rada, a i da više naučimo o snimanju u studiju. Ivica Krajač i Karlo Metikoš osmislili su taj konceptualni album kao vrlo ambiciozan projekt. To je bilo jako napredno zamišljeno u to vrijeme. Njihova ideja bila je ta da mi sudjelujemo u tome, a pozvali su i Kovačevića iz Indexa koji je svirao akustičnu gitaru. Bilo je tu i puhača, a Brane Živković je bio aranžer koji nas je dobro poznavao, pa smo odlično surađivali na snimanju”, rekao je Božić.

Debitantski album “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac objavljen je 1973. i dan danas se smatra jednim od najboljih konceptualnih albuma u povijesti pop rock glazbe u bivšoj Jugoslaviji. U knjizi “YU 100: najbolji albumi jugoslavenske rock i pop glazbe” objavljenoj 1998., svrstan je na deveto mjesto. Bio je to ujedno i početak velike karijere Josipe Lisac, s kojom Božić tada gotovo da nije ni surađivao, iako je intenzivno sudjelovao u stvaranju tog albuma. “Ona se nije pojavljivala na snimanjima. Sve je bilo u Karlovim rukama. On je surađivao s njom i mi nismo bili prisutni na njezinim prvim preslušavanjima. Ona je najviše s Branetom Živkovićem i Karlom radila na tim pjesmama. To je bilo dobro osmišljeno. Josipa tada još nije stekla slavu jer je prije toga bila pjevačica Zlatnih akorda i O’Hare. Nije bila takvo ime da bi to bio projekt velike pjevačice. Ona je s tim albumom stjecala svoje mjesto na sceni. Nije to bio očekivani album, došao je takav, dobro osmišljen i dobro napravljen. Na snimanjima smo svi imali jako veliku slobodu za improvizacije. Iako je bio strogo aranžerski koncipiran, ostavio je mogućnost za slobodu i lepršavost. Baš zbog toga je toliko trajan i dan danas ljudima interesantan. Slično je bilo i s grupom Time. Kada smo se reaktivirali, sve nam je bilo svježe i neistrošeno. Ja i danas pjesme grupe Time sviram s velikim guštom. Jako cijenim to razdoblje i važno mi je što su ga ljudi tako percipirali jer je to na neki način odredilo i moj status”, rekao je Božić.

Nakon što se grupa Time razišla, Božić je 1980. neko vrijeme zamijenio Rastka Miloševa Rasa u grupi Parni valjak. “Uletio sam u bend dok je Ras bio u vojsci i to mi je bio gušt. Već su tada bili mega bend i svirali u velikim sportskim dvoranama, išli su na turneje i imali veliku pažnju medija. Bilo je to jedno jako lijepo iskustvo. Osim toga, Parni valjak ima odličan opus lijepih pjesama. To je više pop i nije bio baš po mom guštu, ali ja volim svaku dobru muziku, a kada je nešto dobro napravljeno, gušt mi je svirati. Čak je bilo nekih ideja da ostanem u bendu. Možda bih čak i ostao, ali Hus nije bio za tu ideju. Ipak su on i Ras bili originalni članovi”, kazao je Božić koji nije vodio preciznu evidenciju o tome na koliko je pjesama svirao i koliko je imao snimanja. Međutim, zaključio je da je godišnje snimao oko 10 albuma i tako preko 30 godina, što vodi prema brojci od oko čak 1000 pjesama.

Autorske pjesme ni danas ne sklada. Kaže da se kod kuće može svašta snimiti, samo treba imati vremena. “Imam taj problem slobodnog vremena. Ako dođe moment kada neću znati što ću raditi, tada će se desiti autorska pjesma”, rekao je Božić.

  • ‘NE VIDIM NA SCENI nasljednika. Naši muzičari imaju provincijalni pritisak. Imaju potrebu stalno nešto dokazivati. Ne prilaze muzici na opušten način, da izraze emociju’

I onda je ove godine objavio album za svoj vlastiti gušt. Istini za volju, bez autorskih pjesama, ali s pjesmama svog velikog idola iz mladosti s kojim je proveo nekoliko nezaboravnih dana. Album “Planet Hendrix” sadržava CD i DVD i snimio ga je na koncertu u Vintage Industrial Baru 21. rujna 2013. sa svojim Rock Mastersima, koje uz njega čine još basist Tomas Krkač i bubnjar Slavko Pintarić Pišta. “Kako sam se zaljubio u Hendrixa i bio je dio moje edukacije, kao i Eric Clapton, to me povuklo i ostala je ta vječna ljubav prema njima. Međutim, nisam često svirao te pjesme. Danas kao trojka sviramo te pjesme, ali ne više od jednom ili dvaput godišnje. To je nešto što volim i što nikada nisam ispuhao pa mi je uvijek drago to ponovo svirati”, rekao je Božić.

BOŽIĆ NIJE MENTOR NI JEDNOM MLADOM gitaristu i dosta je razočaran kad govori o svojim nasljednicima. “Ima izvanrednih tehničara, ali me ostavljaju hladnim. To je danas takav trend. Više pokušavaju frapirati akrobatikom. Ja sam uvijek razmišljao o razvijanju rečenice i misli dok sviram. To mi je pružalo zadovoljstvo. S druge strane, u današnjem tempu života to možda ljudima izgleda kao da razvlačim. Nemaju vremena čekati. I s jazzom je tako. Uvijek se u nešto razvije. Ne vidim na sceni nekog nasljednika, možda u jazzu. Naši muzičari imaju takozvani provincijalni pritisak. Imaju potrebu stalno nešto dokazivati. Ne prilaze muzici na opušten način, da izraze svoju emociju bez opterećenja hoće li nekoga frapirati ili ne i koliko će svog znanja pokazati. Opterećeni su time i na kraju ispadnu loši, iako ima izvanrednih muzičara. Da su u Americi i u društvu s velikim glavonjama, odlično bi se uklopili”, rekao je Božić.

U Zagrebu živi sa suprugom s kojom je u vezi još od kraja 60-ih, ima sina koji se bavi ekonomijom i dvoje unuka na koje je izuzetno ponosan. I dok uživa svirati Hendrixove pjesme, razmišlja o tome da snimi još nekoliko albuma koje bi posvetio grupama Cream i Led Zeppelin. Teško da bi se na ovim prostorima mogao pronaći gitarist koji bi to bolje od njega napravio. Barem ne s tako bogatim iskustvom i karijerom.

Komentiraj

FOTO:SAŠA ZINAJA I PRIVATNA ARHIVA VEDRANA BOŽIĆA
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.