Proteklih nekoliko dana obilježit će hrvatskom slikaru Vatroslavu Kulišu cijelu ovu godinu. Krajem lipnja u Rimu je otvorena velika izložba njegovih novih djela “Radovi na papiru” u Muzeju di San Salvatore in Lauro, povodom proslave hrvatskog Dana državnosti 3. srpnja u Zagrebu, u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju predstavljen je njegov animalistički ciklus novih slika, a prije nekoliko dana dobio je i Nagradu za životno djelo Grada Metkovića.

Kuliš je diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1976. u klasi Šime Perića, a niz godina uz uspješnu slikarsku karijeru radio je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona. Dobitnik je više najvećih državnih nagrada, od odličja Reda Danice s likom Marka Marulića do godišnje Nagrade Vladimir Nazor.

U razgovoru za Nacional pojasnio je koliko mu znače nove inozemne izložbe, što je pogrešno u našoj kulturnoj politici u predstavljanju domaćih umjetnika u inozemstvu te zašto apstinira od politike, iako vjeruje da bi pametno vođena politika mogla dobro diplomatski iskoristiti domaće kulturne i umjetničke talente i kapacitete.

 

 

  • ‘Ministarstvo kulture trebalo bi imati jasan plan, sa ne da se smjenom jedne političke opcije zaborave raniji projekti i sve bude uništeno’
  • ‘Nisam nikada volio ljude koji zauzmu jedan stav i ne žele ga godinama mijenjati, to je jako rigidno. Ne možete misliti da ste samo vi u pravu, a svi drugi su idioti ili neznalice’
  • ‘Suvremeni umjetnik je ovisan o medijima. I to je najtužniji dio mog posla. Danas više ni muzeji ne čuvaju kvalitetu, nego distribuiraju neku ‘novu’ kvalitetu’

 

 

NACIONAL: Vaša rimska izložba prva je takve vrste koja je održana na tako visokoj međudržavnoj razini. Tko ju je inicirao i kakav je bio odjek publike na otvorenju u Rimu?

Izložba je zaista predstavljena u samom srcu Rima, odmah preko puta mosta i tvrđave Sant’Angelo. Prostor i izložbu organizirao je ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović preko svojih talijanskih kontakata. Smatrao je da taj novi materijal moram pokazati i u Italiji, a ne samo u Ljubljani. U organizaciji i akviziciji tog muzejskog prostora pomogli su nam veleposlanik RH u Italiji, Damir Grubiša i Ines Šprem, savjetnica za kulturu u Veleposlanstvu RH u Italiji. U vrtu palače bila je organizirana svečanost povodom Dana državnosti i prijem za Hrvate koji žive u Italiji te talijanske građane i prijatelje Hrvatske, a ne samo za diplomatski kor. Posebna gošća bila je gospođa Emanuela D’ Alessandro, donedavna veleposlanica Italije u RH koja sada obnaša dužnost savjetnice predsjednika Italije. Iz Trsta je došao predsjednik hrvatske zajednice u Trstu Gian Carlo Damir Murković. U ime Grada Zagreba otvorenju je nazočio i gradonačelnik Milan Bandić. Tijekom večeri posjetitelji su obilazili izložbeni prostor i primijetio sam iskreno zanimanje, a ne tek kurtoazno razgledavanje.

NACIONAL: U svibnju ste prvo tu izložbu prezentirali u palači Cavriani Gonzaga u Mantovi. Kako se u tu renesansnu arhitekturu uklapaju vaše apstraktne slike?

Ta palača je predivan prostor u kojemu se održavaju značajne izložbe. Ideja prostora i prostornosti koju razvijam u novom ciklusu dobro korespondira s veličinom tih palača i trgova, pa je izložba u Mantovi bila test i za rimski muzej. Renesansa, manirizam i barok nevjerojatno dobro idu s velikim formatima gestualnog apstraktnog slikarstva i to mi je novo iskustvo. Probao sam dokinuti tu dvodimenzionalnost i plošnost dosadašnjih apstraktnih radova i pomoću tih 3D vrtloga u slici koji simuliraju dubinu i prostornost, zapravo sam se nehotice približio manirističko-baroknoj arhitekturi. To je u predgovoru odlično opisao Tonko Maroević, govorio je o tim sferama i njihovoj ravnoteži na mojim slikama kao novom prostoru u mom slikarstvu. To namjeravam istraživati i raditi sljedećih nekoliko godina jer smatram da je to tehnički i kompozicijski jako zahtjevno slikarstvo, ali istovremeno uživam u spoju novog i starog. Kolorit je također nešto promijenjen, malo je stišan jer koristim zasićene boje.

NACIONAL: Koristite zapravo manirističke boje, bliske povijesnom talijanskom slikarstvu.

Zapravo da, upotrebljavam hladnu ružičastu, zelenu, ali i crvenkaste tonove poput njihovih fasada, pa tzv. Siena smeđu boju, pompejansku crvenu – sve su „ugašene“ za jednu oktavu, ali su i dalje snažne. To je publika zapazila. Uvijek vas talijanska umjetnost nečime neočekivano obogati. U Rimu sam posjetio kapelu Contarelli in San Luigi dei Francesci, uživao sam u trima slikama velikog baroknog majstora Caravaggia i nešto sam novo naučio o njegovom baroknom „mraku“ na slikama. Nezamjenjivo je iskustvo kad sliku promatrate uživo.

NACIONAL: Smatrate li da je naša sredina konačno shvatila da se najbolja promocija zemlje u inozemstvu gradi kroz umjetnost i kulturu?

Ne bih baš rekao da smo to potpuno shvatili, bilo bi lijepo da jesmo, ali ipak polako dolazimo do toga. Trebalo bi na promociji mnogo više raditi, jer imamo sjajnih umjetnika. To se primjerice može vidjeti na izložbi simbolističkog slikarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća „Demon moderniteta“, u zagrebačkoj Modernoj galeriji koju je u suradnji s institucijama iz Roviga i Padove napravila ravnateljica Biserka Rauter Plančić, prezentiravši talijanskoj javnosti remek-djela hrvatskih likovnih umjetnika iz fundusa naše Galerije, koja je oduševila talijanske kritičare i publiku. Zaista imamo umjetnika iz različitih razdoblja, a ne samo suvremene, koji mogu stajati ravnopravno s drugim inozemnim umjetnicima jednog stila, poput Mirka Račkog u simbolizmu ili Emanuela Vidovića. Naše Nove tendencije su potpuno ravnopravne talijanskoj, odnosno torinskoj minimalističkoj školi u apstraktnoj umjetnosti.

NACIONAL: Je li nam, i ako jest zašto, nametnut „kompleks kaskanja“ za inozemnom umjetnošću?

Mislim da je, kao da i sami u tome sudjelujemo, uvijek se podcjenjujemo, a u stvarnosti nije uvijek tako. Ne znamo se ni organizirano predstaviti u inozemstvu. Kad se pojedinačno predstavljate, kao što je bilo moje u Italiji, onda se to možda i neće potpuno primijetiti, ali da sam izlagao na nekoj zajedničkoj izložbi, s njihovim slikarima na tematskoj izložbi, ili da smo izlagali naše apstraktne majstore s njihovima – primjerice, Murtića i Pricu s Vedovom, ili naše mlađe generacije, to bi se jako vidjelo i primijetilo u javnosti. Murtić uopće nije lošiji od Vedove, samo je drugačiji; više optimističan i hedonističan.

NACIONAL: Napravili ste i veliki ciklus na temu životinja za Hrvatski prirodoslovni muzej, gdje ste se potpuno vratili figuraciji i djelomice realističkom prikazu. Je li to dokaz da su podjele na apstraktne i figurativne umjetnike stvar prošlosti te da stil i manira slikanja nisu važni ako ste motivirani i inventivni umjetnik?

To je točno, te podjele su nepotrebne, iako sam kao mladi slikar mislio da se ne može raditi jedno i drugo. Sjećam se da je i Murtić u nekim fazama bio nesiguran kada se vraćao figuraciji, primjerice na izložbi „Jedno ljeto“ u Umjetničkom paviljonu. Zvao je prijatelje, među kojima je bio i Igor Zidić, da ih pita za mišljenje, makar je radio divne, fascinantne slike pejzaža. Nije imao problem sa sobom, nego s reakcijom publike. Danas svjetski poznati Gerhard Richter paralelno radi realizam i apstrakciju, a da je to radio kod nas šezdesetih godina, bio bi dočekan s neodobravanjem.Vrlo bi ga kritizirali da je tobože nedosljedan. Moj povratak na teme životinja znači jednu spoznaju – kako je to lijepo rekao Arsen Dedić – da sam slikar „opće prakse“. Ako znate svoj zanat, nema bojazni za istraživanja. Znam da neki to neće odobravati, neki su već oduševljeni tom izložbom, neki me čudno i prezrivo gledaju – ali to je dio mog posla i rizika. Vrlo sam se veselio tom projektu i uživao sam slikajući životinje, kao da sam promijenio krv. Ovo iskustvo će mi dobro doći upravo kad se vratim apstrakciji, obnovio sam snagu i neka tehnička iskustva. Slikarstvo možete učiti do smrti, bez obzira na to koliko imate veliku i uspješnu karijeru. Kažu da je Tizian godinu dana prije smrti govorio da je konačno naučio slikati ljudsko oko.

NACIONAL: Bili ste jedan od idejnih začetnika koncepta obnove povratka velikim animalističkim uzorima u suvremenom slikarstvu u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Kako se pojavila ta ideja?

Prije nekoliko godina u Sceni Amadeo, koja usko surađuje s tim muzejom, htio se napraviti hommage slikarici Izabeli Šimunović, pa smo se dogovorili da svake godine jedan recentni slikar napravi izložbu na temu životinja i biljaka, odnosno prirodoslovne tematike. Predložio sam barda hrvatske animalistike, slikara Vladimira Filakovca, i obećao da ću sljedeće godine imati i svoju izložbu na tu temu. Međutim, obaveze su me odnijele u drugom smjeru, olako sam dao obećanje pa smo tada sa Scenom Amadeo dogovorili da tražimo umjetnike koji bi mogli zadovoljiti tu ideju. Tako su u muzeju izlagali Denis Krašković, Petar Dolić i Bane Milenković, vrsni majstori upravo tih motiva. Svoju sam izložbu nazvao „Životinjsko carstvo“ jer i dan-danas izlaze još te Kraševe sličice i albumi, kao i nekada u mojem djetinjstvu, pa je i to jedna nostalgična spona koja povezuje generacije.

VATROSLAV KULIŠ U SVOJEM ZAGREBAČKOM ATELJEU U ILICI FOTO: Nacional
VATROSLAV KULIŠ U SVOJEM ZAGREBAČKOM ATELJEU U ILICI
FOTO: Nacional

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjama da u umjetnosti ne postoji manje važna ili nebitna tema, te da motiv životinja i njihove anatomije može biti jednako zahtjevan poput ljudskog tijela i lica?

Apsolutno. Istina da više nismo u renesansi, ali neki tehnički i kompozicijski problemi slikarstva ostaju nepromijenjeni. Ali morate povremeno mijenjati zadatke i probleme da biste išli dalje. I muzičari skladaju filmsku, kazališnu, koncertnu ili komornu glazbu, nitko ih zato ne napada. Što god od tebe naruče, to je oblik zanata. Kao što se vježba crtanje akta, tako bi trebalo vježbati i animalistiku. Profesor Kulmer je govorio: „Kolege, naučite dobro crtati, to vam uvijek može dobro doći jer nitko ne zna hoćete li postati umjetnici ili ne, a morat ćete živjeti od slikarstva.“ Pa i sam Kulmer je dugo radio slikovnice za Školsku knjigu i razne ilustracije, jer se u to vrijeme nije baš moglo živjeti od slikarstva. Jedan mladi slikar je nedavno izjavio da ne bi nikada radio portrete političara, kao da Velàzquezovi portreti Karla V. nisu isto! Nije nikakva sramota živjeti od svog umijeća i posla. Ne treba uvijek prodavati sofizme i kvaziintelektualizirati tamo gdje je nepotrebno.

NACIONAL: Mislite li da su izložbe Scene Amadeo i Hrvatskog prirodoslovnog muzeja premalo podržane, s obzirom na to da imaju i edukativnu dimenziju?

To su ipak ozbiljna umjetnička imena, a uvijek ih financira samo Grad Zagreb, a ne i Ministarstvo kulture, iako muzej ima status nacionalnog krovnog prirodoslovnog muzeja. To je stvarno čudno, da nitko od ljudi iz tih komisija u Ministarstvu kulture nije imao potrebu dati jednu kunu, a ti umjetnici su zaista danas među najistaknutijima u srednjoj generaciji. Možda te komisije imaju krivu predodžbu, a kako se te izložbe događaju uvijek preko ljeta, možda misle da su to tek neke ljetne promenadne izložbe, kao „Ljeto na Strossu“ ili neka turistička bezvezarija. Potpuno su nepravedni prema tom prostoru i naporima ljudi koji vode program.

NACIONAL: Treba li nedavno imenovani ministar kulture Berislav Šipuš pokazati više razumijevanja?

Ne znam, nadam se da hoće. On je ipak djelatni, kreativni umjetnik i bolje razumije neke procese stvaranja koji u sebi imaju više dimenzija. Te izložbe imaju edukativni karakter za djecu i mlade. Animalistička izložba Vladimira Filakovca bila je otvorena punih godinu dana, nekoliko puta je produženo njeno trajanje, vidjelo ju je 12.000 posjetitelja, a među njima su djeca školskog uzrasta koja grupno dolaze u muzej. Izložbu Baneta Milenkovića je vidjelo preko pet tisuća djece, što nije zanemarivo. Sjećam se kad mi je tata kao dječaku jednom donio kalendar s reprodukcijama Mišea, Joba, Murtića… Tada sam prvi put doživio snagu i svjetlost tih slika i vjerojatno sam tada odlučio da ću biti slikar. Prepoznao sam na njima nešto što nije fotografija, svjetlo i boje Mediterana koje me trajno fasciniraju. Zato je važno podržati izložbe dobrih umjetnika na koje dolaze i djeca jer one oblikuju duh.

NACIONAL: Što mislite o tome da se kod nas svakodnevno politika previše negativno miješa u umjetnost? Mnogo se toga svodi na podjele, klanove, simpatije i antipatije, a ne gleda se objektivno i primarno na dobre projekte?

Na žalost, suvremeni umjetnik je ovisan o medijima. To je pisao veliki povjesničar umjetnosti Herbert Read i često to ponavljam. I to je najtužniji dio mog posla. Danas više ni muzeji ne čuvaju uvijek kvalitetu, nego više distribuiraju neku „novu“ kvalitetu i time su zaokupljeni. Jednako tako distribuiraju umjetnike na tržište i stvaraju im vrijednosti i cijene, a slabo se bave konzerviranjem sadašnjosti i prošlosti. Žao mi je što su politika i sport najvažniji i da još domaća politika nije shvatila da se zemlju itekako može promovirati kroz umjetnost, ali nismo nikada imali plan o tomu kako i koga predstavljati. Ili uvijek predstavljamo samo jednog ili dvojicu istih umjetnika po svijetu. Ministarstvo kulture bi trebalo imati jasan, dugoročni plan o tomu, a ne da se smjenom jedne političke opcije zapostave i zaborave raniji projekti te da sve što su započeli oni prije njih bude izbrisano i uništeno jer je to od suprotne opcije. Mi nemamo kontinuiteta, i to je pogubno. To je tužno, kao da ne živimo u zajedničkoj zemlji. Zrelost je kad uvažavate različite pristupe i svjetonazore koji rade za dobrobit istog prostora i istih ljudi. Lijepo je rekao Arsen Dedić da ljudi sve dobro podnose osim tuđeg uspjeha, pa se to prenosi i na ovo naše područje.

NACIONAL: Bili ste u dva mandata predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Smatrate li da bavljenje administracijom umjetnika ipak previše iscrpi i uspori, da nemate dovoljno vremena za rad u ateljeu? Žalite li danas da ste prihvatili tu zahtjevnu funkciju?

Jako iscrpljuje, ali mi nije žao, stekao sam neka korisna iskustva i napravili smo nekoliko dobrih zahvata. Jedino što je sigurno je to da sam stekao jako mnogo neprijatelja, ljudi misle da vam taj posao ne oduzima mnogo vremena, da radite samo za svoju korist, a pati i rad u ateljeu. Nekako sam to pomirivao, ali presretan sam danas da sam se maknuo od tamo i ne bih više nikada tako nešto prihvatio. Na koncu, u godinama sam kada sam zaista okrenut samo ateljeu i radu i ne bih to dao ni za što.

NACIONAL: Koliko poticaja za slikanje nalazite u prirodi?

Priroda me jako obnavlja. Slikar André Masson je hodajući po Alpama tražio zen-situaciju, privlačila ga je ravnoteža sazvučja u prirodi, poput satori stanja u zen budizmu. Želio je uživati u očiglednosti suglasja u prirodi. To sam doživio na Pelješcu i u dolini Neretve, na jezeru Kuti, gdje sam bio intiman s prirodom. Svakih nekoliko godina slikam u prirodi i to je posebno iskustvo. Kada se nakon toga vratim u atelje i slikam apstrakciju, u meni su sasvim druge boje, sazvučja i svjetlost. Pejzaž i njegove vrijednosti su uvijek prisutne u mojoj apstrakciji, iako to nije uvijek vidljivo na prvi pogled.

NACIONAL: Je li vas iznenadilo što ste dobili Nagradu za životno djelo Grada Metkovića?

To mi je bilo veliko iznenađenje. Počeo sam dolaziti u Metković još ranih osamdesetih godina, s književnikom i pjesnikom Dubravkom Horvatićem, na našim proputovanjima Hercegovinom. Jednom me u Metkoviću upoznao s Ratkom Krstičevićem, tajnikom ogranka Matice hrvatske u Metkoviću i kulturnim pokretačem svih važnih zbivanja u gradu, s kojim sam uspostavio veliko prijateljstvo. Rijetko se vidi kod nekoga takva ljubav za kulturu i umjetnost. Dolazim u Metković nekoliko puta godišnje, radi prirode i ljudi, imao sam u tom gradu nekoliko izložbi. Pejzaž te regije čest je u mojim slikama, pa je to bilo prepoznato. Ta mediteranska klima i mentalitet ljudi mi paše i osjećam se kao njihov građanin. Nagrada je očito posljedica tih konstelacija.

NACIONAL: Biste li pristali ući u neku političku stranku radi lakšeg razvijanja kulturnih strategija i planova?

Nikada. Do sada sam uvijek bio izvan stranaka, iako imam svoje političko mišljenje i stav. Čovjek se tješi da može nešto možda napraviti ako uđe u neku stranku, ali ne znam ima li to u mojim godinama više smisla. Više simpatiziram pojedince iz nekih stranaka, nego same stranke. Ali, ako ste jaki individualac, ne znam koliko možete napraviti u stranci. Puno faktora je tu uključeno. Nisam nikada volio ljude koji zauzmu jedan stav i ne žele ga godinama mijenjati, malo je to previše rigidno. Ne možete misliti da ste samo vi u pravu, a svi drugi su idioti ili neznalice. A opet, treba na stvari gledati i patriotski, trebalo bi slušati sve ljude iz različitih stranaka koji su dobri i koji dobro rade i njih staviti u prvi plan kod donošenja odluka.

NACIONAL: Vi malo previše idealistički gledate na taj sustav, zar ne?

Pa da. Čitao sam „Utopiju“ Thomasa Moorea kad sam bio na fakultetu pa mi je još ostala u lijepom sjećanju. Priznajem da malo gledam na to previše idealistički, iako bih se zapravo trebao složiti s „Izdajom intelektualaca“ Juliena Bende. Upravo intelektualci najčešće izdaju sami sebe i najgori su jedni prema drugima. Baš radi ega i ljudskih slabosti međusobno uništavaju zajednički okoliš, djelujući jedni protiv drugih, pa i preko politike. To je tužno, ali je naša stvarnost.

Komentiraj

FOTO:Mario Krištofić, Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.