Monografska izložba “Hommage a Miljenko Stančić” kojom se obilježava 90. godišnjica rođenja i 40. godišnjica smrti istaknutog hrvatskog slikara, otvorena je u subotu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Stančićevo djelo i danas živi punim intenzitetom, a “što ga više nema, što je dalje, sve je veći”, naglasila je muzejska savjetnica Gradskoga muzeja Varaždin Mirjana Dučakijević, autorica izložbe koja će nakon Zagreba biti postavljena i u Varaždinu.

Izložba s više od osamdeset radova predstavlja različite faze slikareva stvaralaštva, a dvije obljetnice i dva grada vezana uz Stančića ovom su izložbom ujedinjeni. Izrazivši zadovoljstvo što je “skromni Varaždin predstavio Zagrebu jedno tako veliko ime”, Dučakijević je istaknula kako postavljanje izložbe uvijek izaziva uzbuđenje i odgovornost, a predstaviti Stančićeva djela posebno je uzbuđenje jer je on slikar zavičajne nostalgije.

“Redale su se u njegovu djelu i preobrazbe i na neki način ušla nadrealistička i simbolistička iskustva koja ni sam slikar ponekad nije mogao prihvatiti kao odraz europske kulture i trenda. Inzistirao je da njegov opus i on sam budu shvaćeni kao jedinstveno biće koje u svom slikarstvu prodire u samu svoju unutrašnjost i nju smatra kao jednu poetiku koja će biti prepoznata kada njega ne bude”, kazala je.

Stančić je, dodala je, na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu došao 1945., kao prva poslijeratna generacija, i odmah pokazao svojevrsnu ozbiljnost. Već 1946. napravio je svoj vrhunski crtež, izuzetno djelo koje je tematski i likovno značajno obogatilo hrvatsku umjetnost – ‘zagorski cug’, a oko 1953. počinje ciklus u kojemu se definitivno opredijelio za zavičajnu nostalgiju, nostalgiju grada Varaždina, za urbani krajolik koji je kasnije prenosio kroz cijeli život, podsjetila je Dučakijević.

Zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Vesna Kusin izrazila je zadovoljstvo suradnjom Zagreba i Varaždina napomenuvši da ova izložba nije izolirani primjer te da suradnja prikazuje zajedništvo na kulturnoj sceni kakvo bi se trebalo vidjeti i na drugim društvenim poljima.

Stančićevo slikarstvo ušlo je u povijest hrvatske umjetnosti i slikarstva i jedna je od karika koje čine taj korpus velikim, ocijenila je Kusin.

Podsjetila je na podatak da je Stančić prvu samostalnu izložbu imao već kao školarac 1935., a rođen je 1925. godine. “Od posljednje velike Stančićeve izložbe, postavljene dvije godine prije njegove smrti, evo dočekali smo ovakvu reprezentativnu izložbu. Iako je monografska, ova izložba daje dobar uvid u njegovo osebujno slikarstvo, sebi svojstveno s prepoznatljivim koloritom. Smatram da bi većina ovdje prisutnih, da vidi tek fragment neke njegove slike, po koloritu, zelenim okvirima s malo plave, mogla prepoznati da je riječ o Stančiću”, kazala je Kusin.

Na izložbi su predstavljena neka od slikarevih ponajboljih djela, među kojima su “Sveti Florijan” iz 1951., “San (Ljubavnici)” iz 1963., “Ljubavnici” iz 1962. te “Svirači (Usnuli svatovi)” iz 1957. godine.

Među izlošcima najviše je ulja na platnu, posuđenih iz fundusa Gradskog muzeja Varaždin, Moderne galerije, Zagreb, Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb i brojnih privatnih zagrebačkih i varaždinskih zbirki u kojima se čuvaju javnosti nedostupni i nepoznati radovi s kojima se posjetitelji rijetko imaju priliku susresti.

Izložba će u Zagrebu biti otvorena do 7. svibnja, a u slikarevu rodnom gradu, u palači Sermage varaždinskog muzeja od 9. kolovoza do 29. listopada.

Gradski muzej Varaždin u Zbirci Miljenka Stančića čuva stotinjak njegovih djela i dokumentaciju s osvrtima o njegovu stvaralaštvu.

Miljenko Stančić (1926.-1977.) diplomirao je 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti kod profesora MArijana Detonija, Krste Hegedušića i Jerolima Miše. Osnivač je grupe Petorice u kojoj su bili i Ljubo Ivančić, Ivan Kožarić, Valerije Michieli i Josip Vaništa.

Njegov su rad likovni kritičari svrstavali uz magični realizam, metafizičko, fantastično i fantazmagorično slikarstvo, dok ga dio kritike smatra začetnikom nadrealističkog slikarstva u Hrvatskoj. U njegovim je djelima prisutan snažan autobiografski i psihološki naboj.

Uz slikarstvo bavio se ilustracijom za novine, knjige i časopise te scenografijom, a o njegovu slikarstvu pisali su književnici, među kojima i Miroslav Krleža te mnogi povjesničari umjetnosti poput Ljube Babića, Josipa Depola, Vladimira Malekovića, Tonka Maroevića, Jerolima Miše te iz inozemstva Stephane Rey i Patrick Waldberg.