Srbi se bore u istočnoj Ukrajini. U to nema sumnje, ali je sve ostalo u vezi s tim borbenim angažmanom krajnje nejasno. Ne zna se koliko je Srba u Ukrajini, kako su tamo stigli, jesu li na jednoj ili na objema stranama fronte, jesu li iskusni plaćenici ili gomila “romantika” koje je privukla mogućnost da pomognu “bratskom ruskom narodu”.

[quote_box_center]

  • Iako su za ratovanje u inozemstvu propisali kaznu od 12 godina zatvora, vlasti u Beogradu ne mogu kontrolirati odlazak srpskih državljana u Ukrajinu, gdje se bori čak i bivši glasnogovornik MUP-a

[/quote_box_center]

Vlastima u Beogradu nimalo se ne sviđa sudjelovanje državljana Srbije u borbama u inozemstvu, jer pokušavaju sjediti na dva stolca – održavajući bliske odnose s Rusijom, uz nezamjeranje Zapadu. Nedavno su u Srbiji usvojene izmjene zakona kojima se ratovanje u inozemstvu može kazniti s dvije do 12 godina zatvora. Premijer Aleksandar Vučić ulaže goleme napore da se zaboravi ratna prošlost Srbije 1990-ih, u kojoj je i sam imao poprilično zapaženu ulogu kao istaknuti član Srpske radikalne stranke čiji su “dobrovoljci” i četnici ostavili krvav trag u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A sad su se četnici pojavili u Ukrajini, u situaciji koja u znatnoj mjeri podsjeća na razne “SAO Krajine” iz vremena raspada Jugoslavije prije dva i pol desetljeća, uz elemente nazovipatriotizma i folklornog doživljaja rusko-srpskih odnosa.

NISU SAMO NAORUŽANI ČETNICI PRUŽILI podršku separatistima u Ukrajini. To su učinila i dvojica članova srbijanskog parlamenta iz vladajuće Srpske napredne stranke – Vladimir Đukanović i Branislav Blažić. Oni su u studenome bili promatrači na izborima u Donjecku što su ih organizirali ruski separatisti, uz snažno protivljenje Europske unije i Kijeva. Vlada Srbije inzistira na poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine, ali su Đukanović i Blažić otišli kao “međunarodni promatrači” izbora u oblastima Donjeck i Lugansk. Njih su dvojica inzistirali da su u Donjeck otišli “u svojoj režiji, kao fizičke osobe” i da nisu predstavljali srpsku državu.

VUČIĆ JE IZJAVIO DA SRBIJA NE SUDJELUJE u sukobima na teritoriju Ukrajine i ocijenio da angažman državljana Srbije za novac u tim sukobima nanosi štetu državi. “Srbija ne sudjeluje u tim sukobima, nego vodi odgovornu politiku. Sve više vodimo računa o osobama koje se vraćaju iz Sirije i Iraka, kao i o onima u Ukrajini, pratimo njihovo djelovanje u zemlji”, rekao je Vučić i dodao da se Srbi bore na obje strane u Ukrajini.

Pozvao je sve koji ratuju na teritoriju Ukrajine da se vrate u Srbiju i brinu se o svojim obiteljima, jer “nije njihovo da ratuju u tuđoj zemlji ni za 6000 dolara, ni za 1200 dolara, ovisno o tome koliko ih tko plaća”.

Vučić je izjavio da su u 90 posto slučajeva Srbi u Ukrajini plaćeni i da rade sa svim najvažnijim obavještajnim službama. “Za Srbiju i srpski narod ratovi su davno završeni. Mi gledamo u mirnu budućnost, razmišljajući kako da 2016. budemo ekonomski najnaprednija zemlja u regiji”, rekao je.

Prvi Srbi u ratu u Ukrajini pojavili su se u proljeće prošle godine, na strani proruskih pobunjenika, predstavljajući se kao Četnički odred “Jovan Šević“. Odreda s bradama, šubarama i kokardama, tvrdili su da su došli “boriti se za slobodu Rusa, koje ukrajinski fašisti ubijaju svakog dana”. Navodno im novac nije motiv, nego “vraćanje duga” ruskim dobrovoljcima koji su na srpskoj strani ratovali u Bosni i Hercegovini, uglavnom u dolini Drine, gdje ih je, navodno, pedesetak poginulo u borbama oko Višegrada i Goražda.

10422519_312677058934342_439782728484144811_n
Vladimir Đukanović, član srpskog parlamenta iz vladajuće Srpske napredne stranke Foto: facebook/Vladimir Đukanović

SRBIMA JE TADA PRITEKAO U POMOĆ i ruski nacionalistički političar Vladimir Žirinovski, tvrdeći da je u Srbiju donio znanstvenofantastično elektroničko-lasersko oružje “elipton”, moćnije od atomske bombe, ali bez radioaktivnog zračenja. Žirinovski je izjavio da je “elipton” u stanju zvukom ubijati isključivo Bošnjake i Hrvate, dok je za Srbe apsolutno bezopasan. Pripadnici Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana navodno su to nevjerojatno oružje iskušali na pripadnicima Armije BiH kod Brčkog. Proizvodnja “eliptona” trebala je 1995. početi u Šapcu, ali se o tom projektu bratske ruske pomoći više ništa nije čulo. Ne zna se zašto “elipton” nije bio upotrijebljen protiv NATO-ovih aviona tijekom zračnih udara na Srbiju 1999.

U STUDENOME PROŠLE GODINE U UKRAJINI je formiran i “Srpski husarski puk, po uzoru na istoimenu jedinicu čiji je osnivač prije tri stoljeća bio ruski car Petar Veliki radi obrane ruskog imperija”. Gdje su srpski husari, tu su i srpski heroji, kao što je 40-godišnji snajperist Dejan Berić, koji je, navodno, kako tvrde beogradski mediji, “jednim metkom srušio ukrajinsku bespilotnu letjelicu i onemogućio snimanje rasporeda snaga vojske Donjecke Narodne Republike, što je bilo presudno da ukrajinske jedinice budu poražene u okolini Donjecka”. Navodi se da je Beriću dodijeljeno nekoliko odlikovanja, uključujući i najviši orden Herojski križ, za zasluge u borbama i uništavanje šest protivničkih snajperista.

Najpoznatiji Srbin u Ukrajini nekadašnji je glasnogovornik Protuterorističke jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i bivši spiker televizije Pink Radomir Počuča. On je bez posla u policiji ostao prošle godine, nakon što je pozvao na linč pripadnica nevladine organizacije Žene u crnom. Kad su Žene u crnom u Beogradu obilježile 15 godina od ubojstava albanskih civila na Kosovu, Počuča je na Facebooku poručio srpskim nogometnim navijačima: “Gospodo huligani, Delije, Grobari, radovci, umjesto da trošite šake među sobom, a veliki ste rodoljubi, udružite se i podijelite po pički onomu komu treba.”

Počuča je upitao: “Dokle da dopuštamo Ženama u crnom da plešu po grobovima naših palih grobnica? Tko će ići braniti svoju državu i zbog čega, ako ne poštuju njihove veterane? Tražim samo da svi budemo ravnopravni i htio bih da ‘gospođe u crnom’ javno pitam zašto ne protestiraju protiv ‘Bljeska’? Zašto ne protestiraju protiv protjerivanja Srba s Kosova? Zašto ne pričaju o zločinima drugih naroda? Zašto im je cilj samo pljuvati po Srbima?”

OPTUŽEN ZA PRIJETNJE MIROVNIM AKTIVISTICAMA, Počuča je napustio Srbiju i otišao u Ukrajinu, “boriti se protiv zla, ne kao plaćenik, ni za novac, nego iz uvjerenja”, tako da sad u domovini ima status bjegunca od zakona. Ali i u Ukrajini Počuča ima problema sa suborcima Srbima. Izvjesni Nikola Perović je, ističući da izbjegava “iznošenje prljavog rublja koje bi moglo naškoditi cjelokupnoj borbi Srba u Novorosiji protiv kijevske hunte”, naveo da je u svojoj brigadi (od 25 ljudi) dočekao Počuču kao čovjeka od povjerenja, ali da se pokazalo kako se radi o “facebook ratniku s mentalnim nedostatkom”.

Istodobno 44-godišnji Počuča opisuje svog suparnika i suborca Perovića kao “dečka s očitim poremećajem ličnosti, izraženim egocentrizmom i kompleksom malog Napoleona”, koji je “pokušao prodati me za 200 eura ili zamijeniti me za puškomitraljez”. Na osnovi spomenutoga moglo bi se zaključiti da su tvrdnje o tjednim zaradama srpskih boraca u Ukrajini od 30.000 eura, najblaže rečeno, pretjerane.

Počuča je ujedno optužio “nenarodnu vlast” u Srbiji da “na sve načine pokušava preko svojih službi omalovažiti borbu srpskih dobrovoljaca u Novorosiji, plasirajući laži i poluistine, kao i šaljući svoje ljude ovamo, da nas svađaju i urušavaju nam ugled koji su neki ratnici zaslužili na bojnom polju”.

“NITKO OD MOJIH MOMAKA, ni ja, ni zapovjednik jedinice, nismo dobili ni jedan euro, dolar, grivnu ili rublju za to što smo došli braniti ruski narod u Novorosiji od povampirenog fašizma. Možda ćemo i dobiti plaće kao dio službenih oružanih formacija države u stvaranju, ali iznosi sigurno neće biti tako astronomski, nego koliko je potrebno za normalan život”, poručio je Počuča. Prema njegovim riječima, u Ukrajini se dobiva 340 do 400 dolara mjesečno, “oficiri možda 100 dolara više”, ali istinitost takve tvrdnje zaista je teško provjeriti.

Počuča je izjavio da mu je drago što je “trn u oku prodanim dušama – ponajprije Vučiću” i srbijanskom premijeru poručio da će se vratiti u Srbiju: “Neka se Vučić ne brine da ću ostati izvan dometa njegovih prljavih šapa. Radije biram zatvor ili grob u Srbiji, nego obilje u Rusiji, ali prioritet mi je obrana ovog naroda od fašističke gamadi.”

Komentiraj

PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.