Slovenski psihoanalitičar Roman Vodeb gostovao je prošlog tjedna u Zagrebu u Studiju smijeha, gdje je dva dana trebao imati nastupe u kojima bez dlake na jeziku objašnjava suvremene probleme između muškaraca i žena prema Freudovima teorijama, no u petak mu je drugi nastup, monotragikomedija “Seks, Freud i ja” otkazan s izmišljenim priopćenjem za javnost kako je naglo obolio. To se događalo upravo dok je davao intervju za Nacional, savršeno zdrav i dobro raspoložen. U neslužbenom priopćenju saznali smo da je nastup otkazan jer se navodno publika bunila da je previše vulgaran, uz spominjanje muških i ženskih spolnih organa, i da je pola publike napustilo dvoranu jer je kritizirao i homoseksualce. No svjedočili smo kako je s Vodebova nastupa otišlo samo troje ili četvero ljudi, a voditeljica Studija smijeha Marina Orsag otvoreno se deklarira kao gay aktivistica, što znači da je Vodeb doživio nezapamćen slučaj cenzure u ustanovi koja se javno poziva na potpunu toleranciju stand-up komičara i performera. Zagreb je napustio u petak u popodnevnim satima, pomalo u strahu i nevjerici da se to događa u 2015. godini. “Evo, vidite, ovo nikada nigdje nisam doživio. Ne cenzurira me Katolička crkva, nego lezbijski lobi koji se često poziva na liberalne i demokratske metode”, bio je šokiran Roman Vodeb.

[quote_box_center]

  • Roman Vodeb, slovenski psihoanalitičar i seksolog kojega u Sloveniji kritiziraju i napadaju feministice i lezbijke
  • U Zagrebu je predstavio svoje teze o antifeminizmu i muško-ženskim problemima u spolnosti
  • Iz spomenutih razloga mu je u Studiju smijeha Marina Orsag prošlog tjedna otkazala gostoprimstvo i drugi nastup

[/quote_box_center]

ROMANA VODEBA PRATI GLAS kontroverznog psihoanalitičara, ali njegove su teorije iznimno konzistentne i znanstveno utemeljene unutar naslijeđa freudovske psihoanalize. Napisao je dosad pet knjiga, šesta je u nastajanju, ima dva magisterija na temu motivacije i psihologije sporta, odnosno, psihoanalize i ideologije sporta, od kojih je na prvom surađivao s glasovitom profesoricom Smiljkom Horgom u Zagrebu na Kineziološkom fakultetu. Prvi put na našim prostorima na razumljiv i jednostavan način objasnio je publici teze Freudove metode psihoanalize – možda nekima predoslovno i presočno, ali pretjerano je reći šokantno. Vodeb je u razgovoru za Nacional potvrdio da mu je to i bila namjera. “Napisao sam scenarij za svoju duotragikomediju ‘Psihoanalitična zvijer’ i uveo dijalog sa ženskom glumicom kao klijenticom na sceni. Pokušavao sam 15 godina predavati i tumačiti psihoanalizu predajući ex cathedra, unijeti joj dašak života kroz primjere iz svakidašnjeg života, sporta, partnerskih odnosa i spolnosti, ali mene zaista feministice ne vole. Rekao mi je jednom moj slovenski menadžer da bih mogao pokušati s teatarskim, klupskim pristupom i to se pokazalo jako dobrim. Ljudima je to bilo jako smiješno, ali su i mnogo naučili. Vidio sam da ljudi puno više profitiraju kroz neku vrstu kolektivnog tretmana, pomalo smiješan razgovor sa ženskom pacijenticom na sceni. Ne mora se sve uvijek raditi u celofanu, zašto ne bih koristio malo popularnije nazive za muške i ženske spolne organe, pa koristimo ih svakodnevno u mnogo ružnijim situacijama. Najveći strah mi je bio da moj hrvatski nije dovoljno dobar. Često sam znao čuti od gledatelja: Bravo, objasnili ste nam onako seljački, neuvijeno gdje su naši problemi u odnosu s drugim spolom ili obitelji. Ja ću doći k vama na razgovor, vi ste jedini koji kužite stvari.” Dojam je nakon predstave u Studiju smijeha bio da je publika doživjela neku vrstu katarze, svi su po izlasku iz dvorane bili opušteni, nasmijani, nitko nije bio bijesan i namrgođen. “Ne pričam gluposti, niti ikoga vrijeđam, nego tumačim antifeminističku psihoanalizu. Tvrdim da su muški i ženski spol radikalno različiti, a ne jednaki. Psihoanaliza je teorija ženske želje i tu je Freud bio jak”, ističe. Vodeb nije u jednostavnoj situaciji; s jedne strane ima protiv sebe feministički i ženski gay lobi, neke latentno homoseksualne mačo Balkance, no katolički establishment koji bi ga zapravo mogao podržati vjerojatno nije sretan zbog Vodebova otvorenog razgovora i rječnika. “Ja sam sasvim sam, iako imam fanova među kolegama, klijentima i građanima.

unnamed (1)
Roman Vodeb s pacijenticom u zagrebačkoj predstavi “psihoanalitična zvijer”Foto: Saša Zinaja

MUŠKI GAYEVI MI ZASAD NE RADE PROBLEME. Feministice su intervenirale u Sloveniji pri Ministarstvu za javnu upravu, gdje sam predavao motivaciju, da mi se mora zabraniti da tamo predajem, kao i na nekim fakultetima, tvrdeći da sam protiv emancipacije, a to nije istina. Ja sam samo protiv anarholiberalne teorije da je sve dopušteno i da su gayevi iznad heteroseksualne populacije. Ali ja nisam homofob, imam prijatelje gayeve.” Njegova referendumska kampanja protiv novog Obiteljskog zakona u Sloveniji zvala se “Za pravilno razrješavanje Edipovog kompleksa”, a knjiga “O spolu” bila je kasnije konzultirana pri donošenju novog Obiteljskog zakona, čiji je prvi nacrt radi te knjige i referenduma odbačen, iako je tada na vlasti bila lijeva koalicija. “Znate, ja sam u srcu politički ljevičar, ali Freudova psihoanaliza je ipak za tradicionalne uloge spolova. Lijepo sam im objasnio da ne brzaju, da djeca moraju imati ‘vaginalno biće’ za majku i ‘penisno biće’ za oca za pravilnu identifikaciju spolnih uloga. To je bila moja moralna dužnost kao obiteljskog freudovskog psihoanalitičara. I u Hrvatskoj prerano žele djeci nametnuti spolnost. Tu su ovi vaši desni konzervativci više u pravu. Djeca ne moraju prerano sve znati o spolnom odgoju, navlačenju prezervativa, pornografiji jer je i to vrsta spolnog zlostavljanja i agresije za njihovu nježnu psihu”, tvrdi Vodeb. Razgovaramo kako je porazna činjenica da su sinovi prve generacije obrazovanih, urbanih, liberalnih feministica vrlo često nesamostalni za život, mekušci, bez jakog muškog identiteta, prave “muške udavače”, a očekivali bismo u teoriji upravo suprotno. “Da, one su ih kastrirale.

TO SU FALIČKE (S FALUSOM, OP. A.), majke koje uništavaju svoje sinove, ali ne samo njih direktno, nego su potkopale autoritet njihovih očeva, a sinovi su to promatrali kroz djetinjstvo i formiranje. Otac mora biti za sina i za kćer alfa-mužjak, a majka ne smije biti muškobanjasta i agresivna. To dovodi do poremećaja u spolnom identitetu”, pojašnjava Vodeb. “Odrastao sam sa snažnim ocem i majkom koja me uvijek voljela, bila nježna i nije bila falička majka. U takvoj obitelji rastu pravi muškarci koji vole žene, imaju snažno nad-ja (super-ego) i moralno rasuđivanje, a kćeri onda znaju birati prave mužjake, a ne glupane na magarcima. Majka ne smije nikada fizički kažnjavati i psihički maltretirati svoje sinove, reći da nisu radi nečega dovoljno dobri ili im ne pružiti zagrljaj ako doma ne dođu samo s peticama iz škole. Takva majka nije dobra majka. Dobra je ona majka koja veli ‘uvijek te volim’ i ‘ponekad ne volim tvoje ponašanje’, a na ocu je da za sina postavi granicu i kaznu. Ove feministice se toga ne drže, projiciraju na sinove svoje ambicije i frustracije.” Vodeb smatra i da nije ispravno kad suprug preuzima prezime od žene u braku, što čak postaje trendom. “To je čista kastracija muškarca. Žena mora prihvatiti muškarca, a ne da od njega ništa neće, pa čak ni prezime. Zato imamo probleme među parovima jer žene ne žele od muškaraca čak ni novac, a muškarci još od pećina imaju genetski seksualno i psihološki usađeno da se moraju brinuti za žene i obitelj. Po Freudu i u psihoanalizi novac je simbol muškog spolnog organa i muškarac ga treba imati i davati ga ženi. To nije ponižavajuće!“, zaključio je.

Vodeb je u tim tumačenjima blizak mnogim drevnim i suvremenim istočnim i zapadnim duhovnim učenjima, jer on nije protiv žena, nego slavi i emancipira zdravu ženstvenost i sve arhetipske značajke ženskog spola: receptivnost, nježnost, emotivnost, kao u simbolima jin i jang ili lingama i jonija. “Kažu mi da mrzim žene, da sam mizogin! Pa kako to kad jako volim žene, ali ženstvene žene, a ne one muškobanjaste koje se stalno agresivno natječu s muškarcima, bore se za supremaciju nad muškarcima i misle da su bolje od muškaraca u svemu. A u klasičnom seksu one se osjećaju poražene i ljute su jer je za njih (potentan) muškarac u seksu uvijek pobjednik. To je psihoza, ludi fantazam, i takve se žene boje opuštanja, ne vole niti oralne prakse, tobože podčinjavanja muškarcu u intimnim odnosima. U seksu se točno vidi tko je to, tu nema skrivanja. Pa koncept genitalija i snošaja je po prirodi takav: muškarac daje, nudi i gura svoje genitalije, a žena ih prima. Ne možete protiv prirodne logike. Žena na nesvjesnom nivou želi muški organ jer ima u hard-disku upisano da je ona ta koja prima, a ne koja daje. Ove feministice uopće ne kuže te nijanse bez obzira na stupanj obrazovanja. Cijeli feminizam kao ideologija potječe iz te freudovske ‘zavisti na penisu’, to im je noćna mora! One zato ne mogu biti idealne i harmonične partnerice muškarcima”, pojašnjava. Vodeb je zapazio kako većina feministica čak i kad nisu gay imaju užasne probleme u emotivnom i intimnom prepuštanju muškarcu. “One su imale probleme s ocem, ili je otac bio neki mangup ili ga uopće nije bilo u njihovom odrastanju ili su čak bile spolno zlostavljane. Uspješno pomažem takvim ženama s dobrim rezultatima i na kraju terapije shvate kako su se štitile s tim raznim ideologijama feminizma i roda.” Smije se na komentar da bi njegova predavanja ili stand-up nastupi bili sigurno jako dobro primljeni u Dalmaciji, gdje tradicionalne muško-ženske uloge još nisu do kraja pomiješane.

BAVIO SE I PSIHOANALIZOM BONTONA koji je po Vodebu i danas aktualan te smatra da se žene ne bi trebale rukovati i prihvaćati uvijek rukovanje, piti iz boce, pušiti i jesti hot-dog ili bananu po ulici. “Pušenje nije pušenje, znamo čega je to simbol. Kobasica isto. Muško davanje ruke ženi je spolni signal, a može biti jako agresivno i neugodno. Bonton je nekada od naših starih žena smišljen tako da ukloni u društvu spolne signale, a naše nesvjesno sve to zna. Zato se banana po poslovnom bontonu jede nožem i vilicom za desert, sladoled iz čašice sa žličicom. Zato muškarac ulazi prvi u restoran ili kafić, a pušta ženu prvu van da je zaštiti od drugih mužjaka. Freud je svu tu seksualnost potvrdio kroz analizu snova i djelomično umjetnosti”, pojašnjava Vodeb.

Nije začuđen ni izborom Kolinde Grabar-Kitarović za hrvatsku predsjednicu: “Ona je odabrana zbog svoje ljepote. Ona je žena i muškarci su nesvjesno glasali za nju jer im je lijepa žena, a žene su se s njom radi toga lakše identificirale jer je vizualno ženstvena. Nije ona loša političarka, ona je okej, ali pobijedila je jer je ženstvena žena. Samo će sada kao predsjednica malo morati smanjiti dekolte da ne dekoncentrira muške suradnike”, tvrdi Vodeb. Ističe da nema ništa protiv obrazovanih žena, ali slažemo se da je u Sloveniji i Hrvatskoj statistički alarmantan broj žena koje imaju doktorate, direktorice su, šefice, ravnateljice i rastavljene ili godinama same bez muškaraca. “Molim vas da napišete da nemam ništa protiv obrazovanih žena, što mi feministice podvaljuju! Često imam takve klijentice. Dođu i plaču kako su uspješne, obrazovane, imaju velike prihode, a same su ili s lošim seksualnim životom i nitko ih ne voli. Tu se na simboličkoj razini dogodila kastracija, pogotovo još ako zarađuju više od partnera. Pametna žena bi malo trebala sakrivati stanje na računu. Muškarcima je u svijesti imanentna vlast, novac i moć. Oni ne vole faličke žene koje su im to otele, osim sado-mazo muškaraca, robova, njima je to okej”, pojašnjava Vodeb.

Bavi se opsežno psihoanalizom sporta, ali su ga jako osporavali, iako su prije njega u Americi i Europi to opsežno elaborirali drugi psihoanalitičari i psiholozi, što se u napadima na Vodeba prešućuje. “Prva psihoanalitičarka koja je rekla da gol nije gol nego vagina bila je Helen Deutsch, Freudova učenica. Pazite, žena. Imala je u obradi jednog fanatičnog nogometnog navijača koji je bio impotentan. U sportu lopta nije lopta nego je falus, lopta je poput sperme bijele boje, a gol je ženski organ. U nogometu muškarci moraju davati golove, a to je simulacija spolnog odnosa. Moj mentor na doktoratu je bio gay i nikako nije mogao prihvatiti tu moju tezu, iako sam kasnije imao podršku od američkog kolege, glasovitog antropologa s Berkeleyja Alana Dundesa, koji mi je rekao da, naravno, da nisam prvi koji to tvrdi, ali da sam dobro dopunio teoriju i pozvao me da predajem psihoanalizu sporta na Berkeleyju, ali je, na žalost, tada umro.” U sportu je po Vodebu bitan ring i simbolična kastracija-likvidacija koja se očituje kroz pobjedu. U terapijama se pokazalo da maratonci zapravo bježe od neke frustracije, a ovi koji se penju na Himalaju zapravo često traže majku. “Treba im onda nježno objasniti da ju gore neće naći”, empatičan je Vodeb.

PROUČAVA FILMOVE I UMJETNOST prema psihoanalitičkom ključu i slaže se kako su Picasso, Matisse i Dalí jako dobro razumjeli te nesvjesne slike i procese. “Salvador Dalí je puno razgovarao s Freudom u ono vrijeme, susreli su se. Dalí je tvrdio da on crta snove točno onako kako ih Freud tumači. Psihoanaliza je ključ za analizu umjetničkih djela, ona točno vidi i pronalazi frustraciju umjetnika u njegovu djelu kroz simbole koje on crta ili slika, a tu je još i glazba, balet i film. Kad bi neki umjetnici znali što se sve vidi iz njihovih djela, ne bi više mogli raditi, neki bi bili i izliječeni od svojih frustracija.” Smatra i da je pretjerana seksualnost Disneyjevih crtića i perverzije koje se mogu bez problema na nesvjesnom nivou iščitati iz bajki poput Snjeguljice i Pepeljuge. “Snjeguljica je s patuljcima u čistoj orgiji i nisam prvi koji je o tome puno pisao. To su sve sublimirane porno-verzije, na latentno-simboličnom nivou, što je prvi naglašavao i analizirao dječji psihoanalitičar Bruno Bettelheim. Vidite, te bajke su napisali odrasli muškarci, odnosno njihovo nesvjesno”, objašnjava Vodeb. Od novijih pošasti izdvaja tzv. selfije na društvenim mrežama koje smatra posljedicom narcističkog društva u kojem živimo: “To je manje ili više patološki narcizam koji traži potvrdu majke kod muškaraca, a kod žena upućuje na neprevladani osjećaj kastracije i nesigurnost da su dobre i lijepe.”

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.