U gladi za vlašću HDZ izaziva građanski rat

Surova Politika

Preseljenje veteranske udarne jedinice iz Savske na Markov trg bio je dugoročan evolucijski cilj HDZ-ove grandomanske ulične manipulacije. Po agresivnome scenariju Karamarkovog stožera htjeli su najprije mobilizirati javnost preko ratnih invalida koji postavljaju nemušte zahtjeve i za ostvarenje svojih nebuloza spremni su ‘žrtvovati’ se ljenčarenjem u šatoru.

Između delinkventne grupe iz Savske koja se ritualno naziva braniteljima, i hijerarhizirane huliganske udruge, sve su tanje razlike. Kako se smanjuju izgledi HDZ-a da ugrabi vlast, tako se povećava spremnost stimuliranih partijskih provokatora na izazivanje raznih oblika građanskoga nereda. Komunist Broz, standardan historijski motiv na ovim prostorima, svojedobno je na tzv. bombaškome procesu priznavao “samo sud svoje partije”, a u sličnome stilu nastupa danas i gospodin Karamarko koji priznaje samo društvena pravila izglasana u njegovom uredu, u operativnome suglasju s Milijanom Vasom Brkićem. Regularne norme političkoga ponašanja za njega i njih ne vrijede.

U HDZ-u simpatiziraju zakon ulice, kao njihov interni privatni ustav. O tome dovoljno govore plinske boce kojima su velečasni veterani zadnjih dana na Savskoj cesti blokirali promet, boreći se protiv države koju “brane”.

General HOS-a Ante Prkačin, izravan i lapidaran kao i uvijek, u povodu incidenta na Markovu trgu efektno je zaključio na HTV-u kako “dvojica vrlo ambicioznih ljudi, Karamarko i Brkić, čiji talent ne prati ambiciju, žele kapitalizirati frustraciju hrvatskog čovjeka”. Navedeni komentar označava psihološku i političku bit zagrebačkog prekretničkog incidenta. Zašto prekretničkog ? Zato što je, po nekim mjerodavnim sudovima, s udarom na sjedište Vlade HDZ možda izgubio naredne izbore, na kojima već dulje vrijeme samoga sebe usiljeno predstavlja kao nezaustavljivoga trijumfatora. Sad su ti samoproglašeni izabranici uspjeli vrlo zorno pokazati kakvu državu ljudima nude, dođu li na vlast. To će proizvesti efekt.

Preseljenje veteranske udarne jedinice iz Savske na Markov trg bio je dugoročan evolucijski cilj HDZ-ove grandomanske ulične manipulacije. Po agresivnome scenariju Karamarkovog stožera – Hollywood bi masno, hrpom nevažećih čekova, platio njihove umjetničke ideje – htjeli su najprije mobilizirati javnost preko ratnih invalida koji pred Vladu postavljaju potpuno nemušte zahtjeve i za ostvarenje svojih nebuloza spremni su “žrtvovati” se višemjesečnim revolucionarnim ljenčarenjem u šatoru. Nakon toga – kad sazrije trenutak – isplanirali su premjestiti situaciju na Markov trg gdje bi ti branitelji i narod, njihovi pekači pogača svakako, rame uz rame, plebiscitarnim pučem srušili mrsku Vladu. Zatim bi možda, u stanju sveopće političke konfuzije, uslijedila aklamacija o ustoličenju gospodina Karamarka na položaj izbavitelja /iz istoimenoga filma Krste Papića/, ili nekakvoga izvanrednoga Geselschaftsleitera za napaćenu zemlju koju legalna vlast nije mogla izvući iz ponora. Time bi se standardni model biranja rukovodstva u HDZ-u primijenio na cijelu državu. Narod je, međutim, izostao iz realizacije scenarija, kako u Savskoj tako i na Markovom trgu.

U Savskoj ih nitko od građana nije više zarezivao ni pola posto. Prolazili su ljudi pokraj njih kao da ne postoje, ravnodušno naviknuti na to da jedna bizarna skupina politikantskih konceptualista usred grada boravi pod razapetom plastikom i traži nekakve razgovore i smjene. Postali su dio antiurbanoga folklora, zanimljivi koliko i ulični svirači bez instrumenata, i poticajno su odlučili – boreći se protiv vlastite nevažnosti – ubrzati selidbu na Markov trg, u nadi da će time dobiti na značenju. I dobili su, doista. Okolina se s njima prinudno morala pozabaviti, jer nema države koja će tolerirati huligansku opsadu vladinih zgrada. Kad je stigla policija da ih ljubazno rastjera, pomislili su da je kucnuo njihov trenutak. Na to su zapravo čekali cijelo vrijeme. Bili su, zajedno s drugovima iz politbiroa, uvjereni da njihov status političke “žrtve” raste preko sukoba s uniformama, i nastojali su taj sukob isprovocirati po svaku cijenu.

Na Karamarkovo iznenađenje, društveni učinak bio je potpuno suprotan. Veteranska selidba na Markov trg, pa bijeg u crkvu i glumatanje koje ga je pratilo, proizveli su opću averziju prema provokatorima i njihovim pokroviteljima. Građanima je prekipjelo. Racionalan nastup premijera Milanovića – koji se prema HDZ-u i filistarskim veteranima postavio pristojno ali odlučno, i koncilijantno prihvatio još jedan izravan razgovor s njima znajući unaprijed koliko je to besmisleno – dočekan je s odobravanjem. Vidjelo se odmah da će na HDZ-ovoj diverziji politički profitirati on, a ne njezini autori.

U tom trenutku stigao je nalog za reteriranjem, koji se mogao shvatiti i kao damage control ili pokušaj ublažavanja štete.

Uvidjeli su da taj fetišizirani narod ipak nije na njihovoj strani, bez obzira na logistiku i autobuse koji su po običaju stajali u pripremi.

Predsjednica države iskazala se u konkretnoj situaciji kao nepatvorena HDZ-ova marioneta. Umjesto da veteranskoj kliki poruči da se promptno makne s Markova trga, perfidno je pozvala sve strane na nekakav dijalog, kao da su ulični eksponenti Glogoški i Klemm ravnopravni društveni činioci u odnosu na premijera i Vladu. Pokušava sugerirati da je Milanović uzrok svemu, a dvojica izazivača nereda – zajedno sa svojim društvom – samo su posljedice. Ciljano zamjenjivanje uzroka posljedicom u konkretnom slučaju prilično je transparentno i malo koga može dovesti u zabludu. Spomenuta gospođa dužnosnica uspjela je u prvih sto dana mandata potpuno ruinirati svoj image. Bila je do određene mjere simpatična i nehadezeovcima koji su od nje – kao žene iz NATO-a – očekivali kakvu-takvu objektivnost i decentno zalaganje za građanski poredak. Dobili su umjesto toga ignoriranje hrvatskog antifašizma, zanemarivanje jasenovačkih žrtava, naglašene simpatije za veteranske pučiste i slijepu poslušnost prema HDZ-ovom rukovodstvu.

Mali korak za predsjednicu, još manji za Hrvatsku. Situacija se vjerojatno ne će smiriti nakon susreta premijera s diverzantima. Neki među njima počeli su uviđati da aktualna situacija ide na Milanovićev mlin, i umjesto da donesu odluku o pacifikaciji i potpunome povlačenju s ulice, opredjeljuju se za nastavak šatorske pobune, još uvijek vjerujući da će im radikalizacija donijeti političku korist. Da su mnogi umovi imuni na logiku, to je poznata stvar. “Na cesti smo koja ne vodi nikamo, uskačite unutra !“, poručuje stari, poznati američki šlager. We’re on the road to nowhere, come on inside.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.