Turski strateški izbori

Washington Mail

Turska administracija poduzela je nekoliko koraka u smjeru PREOBRAZBE TURSKE U ISLAMSKU DRŽAVU, u kojoj su politika i religija isprepletene i pomiješane

Nakon parlamentarnih izbora Turska će se naći pred apsolutnim izborom: ili poći prema autokraciji i sve većoj izolaciji od Zapada – ili pak konsolidirati sekularnu islamsku demokraciju i imati prominentniju međunarodnu ulogu.

Famozna izjava turskoga premijera Ahmeta Davutoglua da se turska vanjska politika zasniva na “nultom broju problema sa susjedima” sada Ankaru progoni kao sablast. Turska se suočava sa sporovima i sukobima duž većega dijela svojih granica i mnogi Turci osjećaju da su međunarodno sve izoliraniji.

Sirijski građanski rat i eksplozivni ustanak takozvane Islamske države Iraka i Levanta (ISIL) dramatično su pogoršali odnose Ankare i s Damaskom i s Teheranom. Turska vlada apsolutno poriče da pomaže ISIL-u, ali opstaju glasine o prikrivenoj asistenciji i dopuštanju džihadističkim borcima da prelaze u Siriju. Ankara je tjeskobna zbog sve većeg iranskog utjecaja u Iraku i kurdske pobune unutar Turske (pobune koja poprima sve šire razmjere) pa bi mogla iskoristiti ISIL da obuzda obje te tendencije.

TURSKI SPOR S CIPROM NASTAVLJA SE NESMANJENOM ŽESTINOM i takozvana turska republika na sjevernom Cipru ostaje međunarodno nepriznata. Napetosti s Grčkom, osobito zbog sporova oko granice na moru, povremeno se nanovo rasplamsaju. Turska je suočena i s vrlo nestabilnom kavkaskom regijom, gdje bi obnovljeni rat između Azerbajdžana i Armenije zbog Nagorno-Karabaha mogao Ankaru uvući u izravnu konfrontaciju s Rusijom, pokroviteljicom i zaštitnicom Armenije.

Ankara je pokušala proširiti svoj utjecaj na Balkanu, ali njene su sposobnosti ograničene. Zazivanje neootomanske solidarnosti stvara više neprijatelja nego prijatelja. Ni jedna vlada na jugoistoku Europe ne vidi Tursku kao politički model što bi ga oponašala, a sve teže članstvu u Europskoj uniji.

Unatoč ambicijama Ankare da proširi svoj utjecaj, ona nudi ograničene prednosti. Njene ekonomske investicije, prosvjetni programi, kulturna razmjena i drugi projekti jesu korisni, ali ne mogu se usporediti s onim što EU može ponuditi perspektivnim članicama. Isključenost Turske iz Unije i njena napadna islamizacija pod vlašću Stranke pravde i razvitka (AKP) također umanjuje njenu privlačnost diljem jugoistočne Europe. Ankara čeka na članstvo u Europskoj uniji još otkad je prvi put aplicirala, a to je bilo zaista daleke 1959. godine. Europska komisija postojano odgađa pristupanje Turske, navodeći nepotpune političke i ekonomske reforme, kao i oskudne odnose Ankare s članicama EU-a Grčkom i Ciprom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan upozorio je da bi Turska, ne bude li primljena u Uniju do 2023., kad se navršava 100. obljetnica Turske Republike, mogla prekinuti razgovore o članstvu i umjesto toga pridružiti se Šangajskoj organizaciji za suradnju (ŠOS). ŠOS, predvođen Kinom i Rusijom, nudi alternativu zapadnjačkom modelu demokracije, ali koristi od njega poprilično su neizvjesne. Dok EU zahtijeva politički pluralizam, ljudska i manjinska prava, kao i spolnu jednakopravnost, ŠOS ostaje sumnjičav prema liberalizmu kao tobožnjem pokriću za dominaciju SAD-a.

Ankara je stekla status “partnera u dijalogu” sa ŠOS-om u lipnju 2012. i Erdoğan je navodno priupitao Putina ne bi li Ankaru prihvatio kao punopravnu članicu. Kako god bilo, pristupanje ŠOS-u moglo bi rezultirati i nevoljkim prihvaćanjem politika koje su u sukobu s tradicionalnim prioritetima Ankare; jedna od tih hipotetičkih politika moglo bi biti ograničenje ili napuštanje NATO-a, a takvom koraku vehementno bi se suprotstavila Turska vojska. Bilo kakvi daljnji turski potezi u smjeru ŠOS-a eskalirali bi optužbama na Zapadu da Ankara više nije vjerodostojan saveznik. Turska bi bila u konfliktu i s politikama što ih slijede druge članice ŠOS-a. Naporima turske vlade da bude svrgnut Assadov režim u Siriji kategorički se protive posebice Rusija i Kina. Štoviše, premda je ŠOS uvelike protuzapadnjački orijentiran, on nije islamistički i svih šest članica ŠOS-a snažno bi se suprotstavilo političkom islamizmu što ga zagovara Erdoğanova stranka.

AKTUALNA ADMINISTRACIJA PODUZELA JE NEKOLIKO KORAKA u smjeru preobrazbe Turske u islamsku državu, u kojoj su politika i religija isprepletene i pomiješane. Vladajući AKP proširio je svoju kontrolu nad ključnim javnim institucijama, ograničio utjecaj vojske te potkopao kritičke medije i političku opoziciju. Erdoğan je sve autoritarniji i nameće konzervativne religijske vrijednosti u zemlji u kojoj se upravlja na temelju sekularnih zakona.

I sljedeća će turska vlada morati prebroditi nevolje ekonomske stagnacije i frustracije javnosti. Bude li unutarnjepolitički neuspješna, Ankara bi se mogla gorljivije okrenuti religiji i nacionalizmu, ne bi li odvukla pozornost javnosti od zbiljskih problema i mobilizirala ju. Uistinu, Erdoğanova je retorika postala grubo antizapadnjačkom i on tapka i u sektaške sunitske sentimente i u turski nacionalizam. Njegovi su oponenti rutinski otpušteni kao izdajice koji rade za interese Zapada, a to implicira da Izrael, SAD i Europska unija u raznim zaplotnjačkim kombinacijama nastoje srušiti aktualnu tursku vladu.

Esencijalna pitanja za Tursku i njen budući nacionalni identitet, kao i za njeno međunarodno određenje, jesu sljedeća: ili će se razvijati kao sekularna europska nacija-država, kakvu je utemeljitelj moderne turske države Mustafa Atatürk izvorno imao pred očima, ili pak kao politički religijska zemlja, koja prelazi iz saveza u savez prema sve autoritarnijim blokovima. Nastavi li se Europska unija odupirati ulasku Turske, a ta zemlja ne uspije dokazati svoje demokratske standarde, ona će upadati u nova lažna međunarodna savezništva. Zatvorena vrata pred Turskom mogla bi se zalupiti i pred licem Europe i ozbiljno naškoditi interesima NATO-a duž njegova ranjivog jugoistočnog boka.

Komentiraj

PODIJELI