Samo se sjetite što je Franjo Tuđman govorio na skupovima počekom 90-ih”. Tim je riječima premijer Zoran Milanović odgovorio novinarima na pitanje o tome što misli o potpisnicima peticije za uvođenje pozdrava “Za dom spremni” kao službenog pozdrava u hrvatske oružane snage. Time je želio reći da je prvi hrvatski predsjednik svoju politiku temeljio na antifašizmu, a ne na naslijeđu NDH. Milanović je tom izjavom u predizborno vrijeme otvorio još jednu zanimljivu i nedovoljno istraženu temu koja se tiče odnosa prvog hrvatskog predsjednika prema desničarima i desnici.

“FRANJO TUĐMAN NAJVIŠE SE BOJAO desničara i radikala iz njihovih redova jer je iza njihova djelovanja vidio KOS. Smatrao je da su oni produžena ruka jugoslavenskih tajnih službi kojima je bio cilj mladu hrvatsku državu kompromitirati u samom početku i prikazati je kao nasljednicu Pavelićeve NDH“, rekao je za Nacional jedan od ljudi koji su stvarali HDZ, ali koji se zbog kompliciranih odnosa s današnjim vodstvom HDZ-a u ovom trenutku ne želi javno eksponirati. Tuđman je na početku stvaranja HDZ-a i hrvatske države toliko bio u ratu s ekstremnim desničarima da su oni protiv njega spremali puč, a neki od njih bili su spremni izvršiti čak i atentat na njega.

TUĐMAN JE BIO SVJESTAN DA MEĐU ČELNIM LJUDIMA HDZa ima i onih koji su surađivali s jugoslavenskim obavještajnim službama. Neki od njih intenzivno su radili na tome da se promijeni Tuđmanova politika. Kao što Josip Manolić citira u svojoj knjizi “Politika i domovina”, Tuđman je o tome na sjednici Predsjedništva HDZ-a 12. i 13. kolovoza 1991., održanoj u vili Weiss, rekao:

“Moje osobno gledanje na pojedince u Hrvatskom saboru, Skupštini grada, među zastupnicima Hrvatskog sabora, u odborima Hrvatskog sabora, te grupe u Hrvatskom saboru koja želi promijeniti politiku Hrvatske demokratske zajednice i stvoriti ustašku državu: Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Vladimir Šeks, koji je organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru. U tu grupu može se staviti i Đuro Perica i Zvonko Maković. Ja sam rekao imajte strpljenja, gospodo moramo se porazgovarati o svemu što je bilo i kako je bilo. Ta grupa se povezuje s pojedincima s terena. Intenzivno radi na terenu na formiranju posebnih svojih odreda mimo policije i garde. Grupa i odreda koje su osnovali i rukovode njima i javno propagiraju ustašku Pavelićevu politiku i stvaranje NDH. Skupština grada, ured predsjednika Buzančića i tajnika, postaje štab u kome neprekidno djeluje Zvonimir Maković. Okuplja oko sebe ekstremne elemente, Sulića, Spaića, Juroša. Grupa otvoreno govori protiv politike predsjednika Tuđmana i da se neće dugo održati na vlasti. Ova ista grupa ima spiskove koga treba u datom momentu likvidirati, a to su svi oni koji su nekada bili u Savezu komunista ili u partizanima. Govore da Tuđmana treba zamijeniti Žarko Domljan ili Šeks. Na terenu se uklanjaju ljudi koji su za opću politiku HDZ-a, formiraju se neke ustaške bojne, mimo narodne garde i policije koji otvoreno idu po selima i govore da ne priznaju nikoga, nego Pavelića i hrvatsku državu Pavelića.”

Tuđman je bio itekako svjestan da je takvim agitatorima cilj da kompromitiraju borbu Hrvatske za neovisnost i međunarodno priznanje. Takvih agitatora bilo je i unutar HDZ-a, ali i u krajnje desnim strankama poput HSP-a, odakle su se protiv Tuđmana pisali javni proglasi. U to vrijeme Hrvatska još uvijek nije bila međunarodno priznata, a da je Tuđman dopustio rasplamsavanje ustaških ideja i paradiranje ustaških bojni po ulicama, do međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. zasigurno ne bi ni došlo.

DOK SU GA DESNIČARI NAPADALI DA NIŠTA NE RADI na pripremi Hrvatske za obranu od srpske agresije, Tuđman je već započeo potajno naoružavanje zemlje, u čemu su sudjelovali i pripadnici bivših tajnih službi koji su se stavili na hrvatsku stranu. No Tuđmanov cilj bio je da što dulje odgađa rat za koji zemlja još nije bila spremna, kako bi se za to vrijeme mogli pripremiti resursi i strategija obrane te pokušalo u međunarodnoj javnosti djelovanje pobunjenih Srba prikazati kao terorističku aktivnost, i to u uvjetima kad je svijet na to gledao kao na građanski rat i kad su velike sile pod svaku cijenu željele očuvati Jugoslaviju. Istovremeno, radikalne hrvatske desničarske snage maksimalno su otežavale unutarpolitičku situaciju. Kako piše Manolić, zahtijevali su da se MUP i druge državne institucije “očiste” od Srba. No Manolić navodi da su istupi radikalnog krila HDZ-a bili dobro “orkestrirani” i da je iza svega stajala operacija KOS-a čiji je cilj bio jasan – razbiti HDZ, srušiti autoritet predsjednika Tuđmana, a onda će se država urušiti sama i neće biti prepreke da nova politička bulumenta zauzeme vlast, i to ona koja će s Beogradom znati naći zajednički suživot, s konačnim ciljem očuvanja Jugoslavije.

Manolić tvrdi da su Tuđmanu i njemu s terena stizale razne obavijesti o tome da dio istaknutih članova HDZ-a zagovara politiku koja je suprotna osnovnim programskim načelima stranke te da su izvješća koja su dobivali bila uznemirujuća. Tuđman je zbog toga zapovjedio da se izvaninstitucionalno prisluškuju telefoni tzv. urotnika. Oni su se skupljali po privatnim vikendicama, gdje su uz pijanke i ruski rulet diskutirali o Tuđmanovoj smjeni. Prilikom jedne od takvih pijanki došlo je do ranjavanja saborskog zastupnika Petra Šalea, a sve je to procurilo u srpske medije.

“RAZGOVARAO SAM NEKOLIKO PUTA S TUĐMANOM U ČETIRI OKA kako postupiti u nastaloj situaciji kada pred sobom imaš evidentnu stranačku pobunu na istoj ideji kao i opozicijski istupi, a možda i usuglašeno s opozicijom. Bili smo svjesni da je na djelu stranačka, ali i državna urota, da je usmjeravana i da ima kolovođu, a ona je suštinski kazneno djelo. Predsjednik Tuđman bio je ozbiljno uplašen procesima koji su bili na djelu, mislio sam tada, priznamo li da je urota, moramo uhićivati svoje vlastite članove, a tu aferu moramo pod svaku cijenu izbjeći”, napisao je Manolić.

On i Tuđman bojali su se da bi svako obračunavanje dovelo do raskola u HDZ-u i vjerojatno uništilo njihovu osnovnu ideju. Dogovorili su se da najprije utvrde dokle je došao projekt unutarstranačke pobune, tko je sve u to upleten i tko su “sponzori projekta”, odnosno je li posrijedi Beograd ili neke druge strane centrale. U konačnici je to sve rezultiralo odlukom o formiranju Vlade nacionalnog jedinstva kojom se zapravo neutralizirala pobuna unutar HDZ-a.

“Vlada nacionalnog jedinstva nije formirana zbog jačanja hrvatskog jedinstva pred predstojeću agresiju, kako smo tada govorili i u javnosti pokušali prikazati, već izričito da se primire naši desni radikali ‘urotnici’ i da ih se makne od ministarskih položaja i važnijih funkcija”, otkrio je Manolić. Na kraju su Tuđman i Manolić zaključili da će na sjednici Predsjedništva stranke kolovođama pobune dati priliku da politički prežive, ako javno izraze lojalnost i samokritičnost.

“Predsjednik Tuđman je htio svojevrsnu moralnu satisfakciju, u polemikama ih je želio javno poniziti, ‘što misle tko su oni’, rekao mi je za Domljana, Markovića, Šeksa i ostale prozvane”, tvrdi Manolić. On i Tuđman vjerovali su da je autoritet urotnika nakon toga poljuljan, ali izgleda da Tuđman nikada više u njih nije imao povjerenja. Posebno ne u odnosu prema Šeksu kojeg je smatrao prijetnjom njemu osobno. Tuđman je imao informacije da službena američka politika njega doživljava kao “opasnog nacionalista i separatista” i da stoga priželjkuju Šeksa za lidera HDZ-a.

“Ne znam je li prije te sjednice Tuđman bio u posjedu izvješća SDS-a gdje Šeks sudjeluje u raspravi da se Tuđmana onemogući da bude lider stranke koja se stvara. Riječ je o zavjereničkom dogovoru u stanu dr. Šošića kojeg je snimio SDS. Naravno, Tuđman se od vremena do vremena obilato služio dokumentima Službe državni sigurnosti Osijek i osobnim Perkovićevim informacijama koje su se odnosile na Šeksa i Vekića, ali metodom pozivanja operativaca stare službe kako bi se uvjerio da ono što piše na papiru odgovara istini”, objelodanio je Manolić.

TUĐMAN NIJE IMAO SAMO POSLA S EKSTREMISTIMA UNUTAR HDZa. U to mu je vrijeme najveća prijetnja zapravo dolazila od naoružanih skupina koje su se ponašale kao država u državi. Najveću prijetnju Tuđmanu predstavljao je Hrvatski državotvorni pokret, radikalna stranka na čelu s bivšim imigrantom Nikolom Štedulom. Pripadnici tog pokreta bili su uključeni u formalne i neformalne vojne strukture te su čak držali pod kontrolom određena ratna područja. Najpoznatiji je slučaj Gospića, gdje su posebno dolazili do izražaja tada zamršeni odnosi između politike i vojske. Područje Gospića bilo je jedno od prvih koje se našlo na udaru srpskih pobunjenika, nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i formiranja nove hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Zbog toga se na jednoj od sjednica VONS-a krajem 1990. raspravljalo o tome da se namjerama agresora na ličkom području neće biti moguće suprotstaviti samo policijom, nego da je potrebno formirati jednu krupniju vojnu formaciju koja će biti u stanju obraniti taj prostor. Odlukom predsjednika Tuđmana i po nalogu ministra obrane Martina Špegelja 17. ožujka 1991. formirana je vojna jedinica 117. brigade ZNG-a Gospić, a za zapovjednika je imenovan Pajo Šimić. Zadatak te brigade bila je zaštita stanovništva, očuvanje teritorija i preuzimanje vojnih objekata i materijalno-tehničkih sredstava od tadašnje JNA.

Prema vlastoručno potpisanom svjedočenju nedavno preminulog Martina Špegelja, upravo zahvaljujući 117. brigadi obranjen je Gospić, a srpskim pobunjenicima i JNA onemogućeno je presijecanje komunikacije na relaciji Zagreb-Split te na pravcu Lički Osik-Gospić-Karlobag, što je bio plan JNA koja je željela odsjeći Hrvatsku i uspostaviti liniju Karlobag-Gospić-Karlovac-Virovitica. No podaci o postojanju 117. brigade netragom su nestali.

Dragovoljci te brigade opisali su za Nacional da je do prekretnice došlo 9. rujna 1991. kada je Ante Karić, šef Kriznog štaba za Liku, doveo pripadnike Hrvatskog državotvornog pokreta u Gospić. Karić je te ljude postavio u novu personalnu upravu, za zapovjednika je postavio Mirka Norca.

TAJNIK KRIZNOG ŠTABA, odnosno prvi pomoćnik Ante Karića bio je Tihomir Orešković. Nikola Rendulić i Zdenko Bando tvrde da je upravo Tihomir Orešković bio neformalni zapovjednik na tom prostoru te da je vodio i zapovijedao oružanim formacijama.

“Svi oni koji su se suprotstavili na ovaj ili onaj način poklekli su pred njime”, svjedočili su pripadnici 117. brigade.

Orešković i Norac pojavili su se u Gospiću u vrijeme kad je 117. brigada sudjelovala u oslobađanju glavne vojarne u Kaniškoj ulici u Gospiću. U danima koji su slijedili vlast u Gospiću potpuno su preuzeli Oreškovićevi ljudi, a od 16. do 18. listopada 1991. pripadnici njihovih postrojbi počinili su teški ratni zločin nad civilima srpske nacionalnosti. Iako su kasnije Norac i Orešković osuđeni za taj ratni zločin, u to im se vrijeme nitko nije mogao suprotstaviti. Ovako stanje u Gospiću u listopadu 1991. opisuju pripadnici 117. brigade:

“Grad nije pao vojnički, ali pada civilizacijski. Civilna vlast je nemoćna pred silom oružja i kriminala. Tijekom listopada u gradu je bezvlašće, uvodi se strahovlada pod vodstvom HDP-a, čine se likvidacije i ubojstva. Udružuje se krv i novac u kriminalne radnje.”

Svemu tome svjedočili su i Nikola Rendulić i Zdenko Bando.

“Naša 117. brigada bila je upravo na suprotnoj liniji od ovih koji su činili te zločine i pokušavali kompromitirati hrvatsko političko rukovodstvo. Zapovjednik naše brigade Pajo Šimić Conjar pokazao se i dokazao kao čovjek lojalan politici i koji je u mogućnosti odraditi najsloženije stvari. No, u rujnu 1991. pojavila se grupacija oko Oreškovića jer su shvatili da je Pajo bio vjeran politici predsjednika Tuđmana i da oni gube mogućnost da Liku stave pod svoju kontrolu. Zato su poslali Oreškovića”, rekao je Bando.

Grupa na čelu s Oreškovićem odbila je poslušnost predsjedniku Tuđmanu. “Bili su protiv predsjednika države i protiv njegove konfederalne politike”, tvrdi Rendulić.

Nakon što je posrednim putem do Tuđmana došla informacija o zločinima, grupa oko Oreškovića strahovala je da će ih Tuđman smijeniti. Zato je Tuđmanu 17. studenog 1991., kad je došao u Gospić, prijetila smrtna opasnost.

“ONI SU NJEGA HTJELI UBITI. Da je Tuđman krenuo samo još jedan korak, ubili bi ga. Ja sam dobio zapovijed da ga se likvidira ako budu krenula hapšenja, to mi je zapovijedio Tihomir Orešković. Specijalna bojna povučena je s prvih linija fronte i dovedena ispred zgrade gdje je Tuđman napravio razgovor, da bi štitili Oreškovića ako dođe do sukoba. Ja sam živi svjedok toga, ja sam tada bio zapovjednik i jedini koji se suprotstavio Oreškoviću, postoje svjedoci koji to mogu potvrditi”, rekao je Bando za Nacional.

Tuđman nije uspio uspostaviti kontrolu nad Gospićem ni kasnije, kad je 9. siječnja 1991. imenovao Dražena Jurkovića za zapovjednika 118. brigade kojom je do tada zapovijedao Norac. General zbora Antun Tus slijedom te Tuđmanove odluke napisao je odluku o razrješenju Norca. Međutim, ta odluka naprosto nije provedena.

“Tuđman nije imao nikakvu vlast ni nad Gospićem ni nad Likom. Ta grupacija je ostala na vlasti i oni su dalje zidali svoje strukture kroz sustave državne uprave, a takve strukture velikim dijelom i sada postoje”, tvrdi Bando.

Zbog istine o Gospiću likvidiran je i Milan Levar. U vrijeme njegova ubojstva, u kolovozu 2000., Nikola Rendulić bio je izložen raznim prijetnjama. Sve je prijavio i tadašnjem šefu kabineta predsjednika Stipe Mesića Tomislavu Karamarku kod kojeg je bio 17. rujna 2000.

“Zamolio sam ga da ispita i utvrdi istinu oko ubojstva Levara i prijetnji koje su upućene meni te miniranja moje kuće, za što su bili lažno optuženi Levar i Bando”, rekao je Rendulić. Taj je apel ostao bez konkretnog odgovora. Karamarko ga je izvijestio da je priznanje počinitelja koji mu je minirao kuću nevažeće jer nije uzeto u prisustvu odvjetnika. Ista pravna stvar ponovila se i s priznanjem Levarova ubojice.

Rendulić i Bando tvrde da je Levar ubijen zato što je ostao dosljedan svom stavu da se “gospićki slučaj” mora razriješiti.

“NO ON JE U TOME BIO PREVIŠE GLASAN i nije imao toliku podršku. I nama ostalima prijetila je fizička likvidacija, ali smo mi otišli van, sklonili smo se na neko vrijeme, a on je ostao tu, nesebično se zalažući da javnost sazna istinu. No oni koji su bili protiv toga, bili su jači i beskrupulozniji.To su isti oni koji su vodili operacije u Gospiću vezano za zločine i oni koji su ih poslije iz Zagreba štitili. Orešković je doveo na svoju liniju najutjecajnije ljude iz Gospića, od načelnika tajne službe do državne uprave. Na gospićkom ratištu bili su i današnji načelnik Stožera Hrvatske vojske Drago Lovrić, načelnik Sigurnosno-obavještajne agencije Darko Lozančić… Svi su oni prošli onuda, ali nitko se nije suprotstavio Oreškoviću. Nitko nikad nije postavio pitanje gdje su nestali novci iz vojarne za plaće 50 tisuća ljudi za tri mjeseca unaprijed. Kad je pala vojarna nestalo je preko 40 tisuća pješadijskog naoružanja, a nas je bilo dolje oko 3500. Kome je to prodano, gdje je novac završio? Gdje su nestale silne rezerve goriva koje su bile u Ramljanima? Tko je zaradio na tome? Mi znamo da su dan i noć vozile cisterne. Gdje su nestale? To bi trebale istražiti institucije ove države. A znate što su one napravile? Stavile su oznaku državne tajne na taj kriminal, a sad možete misliti ako se ne želi skinuti oznaka državne tajne, na kojim se pozicijama nalaze ljudi koji su na ovaj ili onaj način uključeni u to”, kategorički tvrdi Bando.

Takve tvrdnje potkrepljuju činjenicu da se Tuđman zapravo nikada nije uspio do kraja suprotstaviti najradikalnijim elementima ni u državi ni u HDZ-u. Da se takvi ekstremisti nikada nisu smirili, nego su se samo na neko vrijeme pritajili, svjedoči i to da se oni svaki put pojave kad dobiju signale da će takvu radikalnu politiku vlast tolerirati; ili kad oni koji imaju pretenzije da osvoje vlast koriste upravo metode i resurse ekstremista kako bi došli na čelo države.

Komentiraj

FOTO:URED PREDSJEDNICE RH
PODIJELI
Orhidea Gaura Hodak rođena je 20. svibnja 1974. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole za upravu i pravosuđe, upisuje studij kontrole letenja, ali od njega ubrzo odustaje. Odlazi na godinu dana u London, a nakon povratka, zapošljava se u jednoj privatnoj tvrtci kao službenica. Krajem 90­ih sve se više zanima za politička događanja, upisuje studij politologije (uz rad) i odlučuje potpuno promijeniti karijeru. Novinarstvom se bavi od 2003., kada je počela raditi u gradskoj redakciji Jutarnjeg lista. Karijeru nastavlja u magazinu Story, gdje se bavila temama vezanim uz svijet kazališta, filma, glazbe i kulture. Zbog zanimanja za šire društveno­političke teme, 2007. godine prelazi u politički tjednik Nacional, gdje je obrađivala razne društvene fenomene i raspon tema od znanosti i medicine do kriminala i politike, što je često uključivalo dublje istraživanje. S grupom novinara 2011. prelazi u novoosnovani tjednik Aktual, ondje se fokusira uglavnom na teme iz unutarnje politike. Paralelno uz rad, završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i upisala diplomski studij iz područja međunarodnih odnosa. Od 2013. ima status slobodne novinarke. Autorica je knjige "Tuđman i Perković". Krajem 2014. priključuje se ekipi na čelu s Berislavom Jelinićem koja je nakon dvije i pol godine pauze ponovno pokrenula tjednik Nacional.