Atila Barath

EDVIN LIVERIĆ PONOVO REŽIRA U SUBOTICI

Nakon predstave “Avanture Picassa”, prve koju je režirao u Mađarskoj drami Narodnog kazališta u Subotici prošle godine, glumac i redatelj Edvin Liverić ponovno režira u tom kazalištu, a predstava “Jedna tvoja riječ” premijerno će se prikazati 26. travnja. Za roman “Una palabra tuya” (“Jedna tvoja riječ”) Elvira Lindo 2008. dobila je nagradu Biblioteca Breve, a prema tom romanu iste godine snimljen je i istoimeni film koji je doživio veliki uspjeh te je iste godine nagrađen s četirima prestižnim filmskim nagradama Goya. U fokusu su dvije žene u tridesetima, prijateljice od djetinjstva te u nekom smislu obostrane svjedokinje svojih životnih priča. Predstava je zapravo portret tih dviju osoba – predstavnica običnih ‘’malih’’ ljudi s periferije egzistencije.

NACIONAL: Ponovno režirate u Subotici, kako je došlo do nove suradnje s tim kazalištem i zašto ste baš izabrali ovaj tekst?

Do suradnje je zapravo došlo dosta neočekivano i iznenada. S ravnateljicom Mađarske drame Katom Gyarmati pregovarao sam o ponovnoj režiji u njezinu ansamblu u 2018., ali kako se redatelj iz Budimpešte koji je trebao režirati “Jednu tvoju riječ” Elvire Lindo iznenada razbolio, ona je režiju ponudila meni. Nakon što sam se konzultirao s ravnateljicom Snježanom Abramović Milković u mojoj matičnoj kući ZeKaeM-u i dobio njezino dopuštenje, ja sam taj projekt i prihvatio i preko noći se spakirao za Suboticu. Nikad se nisam susreo s pismom Elvire Lindo, kod nas nije čak ni prevedena i drago mi je da sam upoznao njezin rad. Olakšavajuća okolnost bila je ta što sam sada već dobro poznavao glumce u ansamblu i mogli smo se odmah baciti na posao. Jako sam sretan što moja predstava “Avanture Picassa” koju sam u Narodnom pozorištu Subotica režirao 2016. još uvijek igra, puno gostuje i stalno je rasprodana. Kažu mi glumci da je publika naprosto obožava.

NACIONAL: Žene su vrlo kompleksna bića, a odnosi među njima – o čemu govori tekst – još su kompleksniji. Što je najintrigantnije u tekstu? Koje su to životne emocije, traume, sjećanja, momenti o kojima dvije žene razgovaraju?

Elvira Lindo piše uglavnom o sudbinama ‘’malih’’, običnih ljudi i radi to takvom nevjerojatnom vještinom i takvim nemogućim obratima u priči, da ponekad imate doživljaj da se munjevito spuštate saonicama kroz gustu šumu i stalno ste na oprezu od sljedeće situacije. Ona je naprosto nepredvidiva u svojoj fabuli, a često nije nimalo milostiva spram svojih karaktera, pa nakon što se kao čitatelj ili gledatelj zaljubite u njih, teško vam je podnijeti ulogu svjedoka u tim okrutnim momentima kroz koje oni prolaze. Ali ona to radi takvom lakoćom koja vas potpuno zavede, pa niste niti svjesni svoje situacije promatrača. Ali Elvira Lindo nikako ne spada u autore koji govore samo o životnim brodolomima, ona prvenstveno slavi radost života i to je ono što je čini zanimljivom i posebnom.

Dvije žene o kojima ona pripovijeda, Rosario i Milagros, djevojke su iz našeg susjedstva. Nisu ni po čemu na prvi pogled različite od djevojaka u našoj okolini. Ali kao i svaki čovjek za sebe, one u svojim malim i običnim životima nose toliko bogatstvo emocija, isprepletenih smijehom i suzama. Ovo je priča o ljubavi, ili barem njezinu pokušaju, prijateljstvu, obitelji i svim njezinim problemima u kojem se kao nukleusu svakog društva ona danas nalazi. Ovo je priča koja slavi život ovakav kakav ga svakodnevno živimo. I u tome je njezina ljepota i bogatstvo.

NACIONAL: Te žene su s ruba egzistencije, koliko se njihova priča može povezati s preokupacijama žene u Hrvatskoj? Ona je također na rubu egzistencije, s vrlo izraženim osjećajem beznadnosti i bespomoćnosti…

Rosario i Milagros dvije su mlade žene u 30-ima koje se vrlo jednostavno mogu preslikati u našu sredinu. One bi mogle raditi i u zagrebačkom Gradskom uredu za čistoću, kao što to u ovom slučaju rade za Madrid. One bi mogle biti zaposlenice u Konzumu, bivšem Kamenskom, ili bilo kojoj firmi u kojima žene rade za plaće s kojima jedva spajaju kraj s krajem. Ali one nisu izgubile optimizam i radost života. One su vesele. Smiju se i kad bi najradije plakale. One se raduju svakom svojem novom radnom danu i guraju naprijed.

NACIONAL: U čemu vidite najveće probleme hrvatskog čovjeka i kako ih se može riješiti?

Najveći problem vidim u apatiji i osjećaju izgubljenih snova i iluzija. Imam osjećaj da je taj pesimizam koji se zavukao u sve pore našega društva, grozan karcinom sa svim svojim metastazama. Našem društvu nedostaje radost koju nose Milagros i Rosario, snaga koja ne dopušta da se klone duhom i da se ne gura naprijed. Ovo do čega nas je dovela politička elita, pod ruku s onom ekonomskom, zaista može na prvi pogled izgledati kao bezizlazna situacija. Ali mahanje bijelom zastavom nije rješenje koje u ovoj situaciji vodi progresu. Vrijeme je za velike promjene i primimo se posla. Ne prepuštajmo se bujici koja nas nosi. Mi imamo snagu glasačkog tijela i moramo shvatiti da ta moć nije mala i da može donijeti željene promjene. Nažalost, mnogi kod nas još uvijek nisu svjesni moći koju kao građani imaju u demokratskom društvu.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Trenutačno pripremam solo predstavu “I am my own wife” Douga Wrighta koju ću režirati u Teatru &TD u idućoj sezoni. Velik je to zalogaj jer se radi o drami u kojoj se pojavljuje 32 lica, a pisana je za jednoga glumca. Za to će trebati dobra kondicija – i fizička i mentalna. Usporedo prevodim neke dramske tekstove, dogovaram nove režije u sljedećoj sezoni, a planiram posaditi i još koje stablo masline u mom masliniku u Istri. Veselim se svakom danu u Rovinju. I svakom danu općenito.

Komentiraj

FOTO:Atila Barath
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture