Ispod skala“ zbirka je kratkih priča Tomislava Šovagovića u kojoj autor opisuje odrastanje u šibenskom domu 1980-ih. Prvi dani u Osnovnoj školi Mate Bujas protkani su različitim humorističnim situacijama pionira, povezani glumačkim rođendanskim iznenađenjima, jedinstvenim dalmatinskim snjegovima, ali i suočavanjem s kratkovidnošću i neželjenom selidbom dječaka s obitelji u Zagreb. Tomislav Šovagović rođen je u Šibeniku 16. prosinca 1976. godine, diplomirani je novinar i teolog. Zaposlen je u Glasu Koncila kao novinar i izvršni urednik magazina Prilika. Asistent je u nastavi studija komunikologije na Hrvatskim studijima. Autor je zbirke priča „Rudnik čvaraka“, nagrađene nagradom „Ivan i Josip Kozarac“ za knjigu godine 2012. Šovagović je Nacionalu intervju dao uoči promocije „Ispod skala“ koja će biti 25. listopada.

NACIONAL: U knjizi „Ispod skala“ pišete, u najvećoj mjeri, o rodnom Šibeniku 1980-ih. Je li riječ o autobiografiji, s obzirom na to da likovi imaju imena vaše obitelji?

Nakon „Rudnika čvaraka“ i posvete slavonskom dijelu obitelji, napisao sam dvije zbirke kratkih priča o šibenskom djetinjstvu provedenom uz pokojnu babu Katu, dida Ivišu, roditelje Jadranku i Josipa. Autobiografija je sve što književnik piše, svaka riječ pečat je osobe koja je stavlja na papir. Nisam želio mijenjati imena članova obitelji, osobito jer se mnoga, kao Šamuka i Čile, doimaju izmišljenima. Pišem o Šibeniku osamdesetih godina jer se zaboravlja sve što je prethodilo Domovinskom ratu, od političkih do sportskih okolnosti, gledanih očima pionira osnovnoškolca iz radničkog naselja Crnica.

NACIONAL: Kratkim pričama prisjećate se vremena odrastanja u Jugoslaviji, kad je košarka bila najvažniji sport u Šibeniku, spominjete Dražena Petrovića, Dina Rađu, utakmice koje su se pratile. Čega se najradije sjetite?

Najljepša su istodobno i najtužnija sjećanja. Neargumentirano poništiti treću finalnu utakmicu zbog jedne ispravne odluke suca Ilije Matijevića, oduzeti veselje košarkaškom gradu i Draženu Petroviću i danas djeluje suludo. Da se ne zaboravi, hrvatski jal i slabosti pridonijele su jugoslavenskoj mašineriji koja je „Bosni“ dodijelila naslov. Na parketu i u srcu prvak je zauvijek samo „Šibenka“. Grad je u godinama vladavine košarke bio prazan, slušao utakmicu na radiju, gledao na televizoru ili se načičkao na tijesnim tribinama Baldekina.

NACIONAL: Pišete i o odlasku u Zagreb, kako ste to prihvatili i posjećujete li Šibenik redovito?

Jedan je rodni grad, Šibenik posjećujem koliko stignem, vraćam mu se kao u klapskoj pismi Arsena Dedića – „tu san da ti pričam, tu san da mi sudiš.“ U odrastanju je pomoglo što smo u treći razred novoizgrađene osnovne škole „Jarun“ svi krenuli kao apsolutni početnici, zaljubljenici u sport, knjige i, prisilno s pokrićem – upisani u Muzičku omladinu.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati u Jugoslaviji?

Nije poanta u prisjećanju na Jugoslaviju, nego u raznovrsnosti duha koja je vladala u vremenu bez mobitela i prevlasti kompjutora. Kulturološka ponuda bila je bogatija, ali i provjerenija, cenzuriranija. „Povijest cenzure u Jugoslaviji“ bila bi najzanimljivija knjiga naših dana. Dovoljno je reći da su „Prosjaci i sinovi“ dvanaest godina bili na ledu. Zašto?! Cenzura i licemjerje bili su i ostali najveći problem.

NACIONAL: Pišete i o počecima 1990-ih, problemima s nestašicom vode, granatiranju katedrale sv. Jakova, a na samom početku knjige pišete i o prvim svađama Srba i Hrvata, najboljih prijatelja koji više nisu bili u dobrim odnosima zbog svoje nacionalne pripadnosti. Jeste li i vi imali prijatelja srpske nacionalnosti zbog kojih ste ulazili u svađe?

Pričom „Tri prijeratna druga“ želio sam pokazati dragom kolegi Antoniju Barišiću kako se na zapadu Šibenika, paradoksalno, za razliku od istoka grada, od ranih dana znalo tko je tko, i jednako prijateljevalo. I nije se srelo opet. Moje, a posebno Joškovo prijateljstvo sa Slobodanom, junacima te priče, trajalo je sve dok njegov otac nije odlučio pucati po svojemu gradu u ime tzv. Republike Srpske Krajine, s dojučerašnjim Šibenčanima Milanom Martićem, Jovanom Raškovićem i ostalima. Priča je imala tragičan epilog, na žalost svih Travica koji su odlučili otići iz svoje Crnice, iz svojega Šibenika. Ne prihvaćam tobožnje nepoznavanje nacionalnosti prije Domovinskog rata, kao što ne prihvaćam ni tezu „tko nas, bre, zavadi“ jer prijatelji ostaju prijatelji i u vihoru velikosrpske agresije, na bježe na napadačku stranu, već brane svoj dom. Da, ima Srba koji su to i učinili, ali oni s kojima sam bio blizak – otišli su.

NACIONAL: Dalmatinska zagora o kojoj pišete i prije a i danas, čini mi se, promatra se iz perspektive provincije. Kako vi doživljavate taj dio Hrvatske danas, kakvi su mu potencijali?

Provincija je u glavama govornika, kao što je središte svijeta u srcu svakoga tko najmanja mjesta osjeća kao najveća. Uostalom, uhvatio sam se pisanja i kako bih mlađim naraštajima posvijestio važnost suživota s prirodom, umjesto virtualnosti koja nema ništa zajedničko s mudrošću i iskustvom.

NACIONAL: Pranećak ste velikoga glumca Fabijana Šovagovića, kako je bilo odrastati uz njega?

Odrastati uz očeva strica Fabijana i djeda Šamuku bilo je neponovljivo jer je protkano neprekidnim humorom i raspravama o društvenim uređenjima. Obojica su voljela i živjela poljoprivredu i umjetnost, izmišljajući svjetove na zemlji i pozornici. Najviše pamtim šale, mrke poglede, razgovore s tadašnjim dječakom Tomićem kao da imam četrdeset godina, pričajući mu o batinama Križnog puta, šibama školovanja, gradnji pradjedovskih ambara, životnim odlukama koje se doživotno preispituju, svemu onome što dječak ne može razumjeti prije nego što uđe u godine starosti. Fabijan i Šamuka znali su da nemaju mnogo vremena, izgarali su svakim danom i prerano obojica izgorjeli, do boli povrijeđeni Domovinskim ratom i diranjem ravnice.

NACIONAL: Teolog ste i radite u Glasu Koncila, kako gledate na poziciju Crkve danas i na to da se previše, prema mišljenju mnogih, miješa u politiku sekularne države?

Na svakom području društvenoga djelovanja postoji prostor za napredak, pa tako i u crkvenom. Crkva nije samo hijerarhija, Crkva je svaki Kristov vjernik. Vjerojatno je da će i čovječanstvo i Crkva morati proći katarzu u sljedećim desetljećima, no kako je ona Božje djelo, nesumnjivo će opstati. Nisam ljubitelj generaliziranja „mi-vi-oni“, uvijek je neko „mišljenje mnogih“, no univerzalne vrjednote i dostojanstvo ljudske osobe od naravnog začeća do smrti potrebno je čuvati, neovisno vjeruje li osoba u Boga ili ne vjeruje.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture