Tako je govorio Karamustra

Surova Politika

Sreća je za g. Karamarka što se ne mora zamarati ARGUMENTIRANJEM SVOJIH BIJESNIH TEZA, jer među njegovom publikom nema nikoga tko bi to od njega zatražio. Galama je dovoljna i kad je već tako, može se reći da je Karamarko prema Milanoviću i Vladi nastupio čak suzdržano. Mogao ih je kategorički nazvati četnicima ili partizanskim ubojicama

Zapaženim nastupima na dvijema partijskim predstavama, šef HDZ-a Tomislav Karamarko iskazao je posljednjih dana, pred domoljubnom publikom, svoje ciceronovske atribute. Tematika je bila prilagođena mnogim nazočnim profilima i svakako u skladu s aktualnim stanjem svijesti govornika: red Tuđmana, red jugokomunističke opasnosti, po standardnome artističkome modelu. Taj poznati misaoni redukcionizam prezentiran je ovog puta u vrlo radikalnoj formi, zbog čega fenomen zaslužuje dodatnu dramsku pažnju.

NA PROSLAVI OBLJETNICE u jarunskoj krčmi – HDZ-ovom mitskom izvoru, gdje je cijela pustolovina započela – nije se, navodno, uočilo neko posebno oduševljenje predvodnikom, kao da se crv sumnje uvukao u lojalne stranačke mozgove. Gospodin Karamarko ne može uvjerljivo opovrgnuti tvrdnju Josipa Manolića da je djelovao kao dojavnik Udbe, to više što se na Manolića u Nacionalu s istom tvrdnjom nadovezao i bivši agent Ante Barišić, Tuđmanov prvi savjetnik za sigurnost, koji je u Udbi bio izravno zadužen za kontakte s Karamarkom. Sljedbenici bi danas možda željeli odglumiti oduševljenje makar i s takvim vođom, ali nekako im ne ide. Što je manje radosti kod publike, to je agresivnija visoka retorika. Gostujući u kanadskome Norvalu – je li tamo u odboru za doček bio možda i legendarni fra Jebo ? – gospodin Karamarko predbacio je, dakle, hrvatskim građanima da njegove domoljube nazivaju seljačinama /primitivcima, kamenjarima/. Nije to lijepo, doista, ako već postoji rafinirani izraz “agrikole”, koji odjekuje znatno otmjenije a dugo već nije bio u javnoj uporabi. “Kamenjar” zvuči više pjesnički negoli društveno-politički, a “primitivac” je opis lišen duhovitosti. Idemo dalje. Tuđmana je Karamarko sažeto proglasio najvećim Hrvatom dvadesetog stoljeća, što je za duha iz barake možda i preskroman epitet. Da ga je proglasio najvećim likom u ljudskoj povijesti, približio bi se njegovim ambicijama, jer Hrvatska je za Tuđmana definitivno bila premala. Pokušao ju je – sa Slobodanom Miloševićem – povećati na račun Bosne, ali u tome nije naišao na razumijevanje međunarodne zajednice, što je kletva za mnoge slične velikane. Utjeha je da njegova projicirana veličina trajno živi u hadezeovskim srcima.

U ljupkome kanadskome govoru Karamarko je zaključio da u Hrvatskoj nema ni ljevice ni socijaldemokracije, već – s izuzetkom HDZ-a – postoji isključivo jugofilija i jugonostalgija. SDP i saveznici “pokazali su svoje pravo lice svaki put kad su došli na vlast”. Sreća je za g. Karamarka što se ne mora zamarati argumentiranjem svojih bijesnih teza, jer među njegovom publikom nema nikoga tko bi to od njega zatražio. Galama je dovoljna i kad je već tako, može se reći da je Karamarko prema gospodinu Milanoviću i Vladi nastupio čak suzdržano. Mogao ih je, na primjer, kategorički nazvati četnicima ili partizanskim ubojicama, čime bi nesumnjivo proizveo snažniji dojam kod svojih kanadskih domaćina, ali decentno je ostao na jugofilima, samo on zna zašto.

ŠEF HDZ-a NEZADRŽIVO SE PRETVARA u putujući šaljivi teatar. Ako već ni za što drugo, njegov posjet domoljubima u Kanadi bio je veliki korak za hrvatski nadripolitički vic. “Ovo vrijeme neodoljivo podsjeća na devedesete godine jer neprijatelj u drugim uvjetima pokušava isto – negirati hrvatsku državu”, obavijestio je publiku s govornice. Svi koji su na predsjedničkim izborima glasali za Josipovića, a na parlamentarnim za Milanovića i lijevu koaliciju – radi se o milijunskim brojevima – neprijatelji su hrvatske države i za Karamarka bi najbolje bilo da uoči predstojećih izbora, nekako promijeni narod, jer ovaj koji mu je na raspolaganju, definitivno ne zadovoljava domoljubne kriterije HDZ-a. Bauk Jugoslavije kruži Hrvatskom, nevidljiv je većini, a prepoznati ga umije jedino šef HDZ-a sa svojim rendgenskim vidom i njuhom osjetljivim na jugofile skrivene u koferu. “Molim vas da shvatite da je Hrvatska ugrožena”, toplo se Karamarko obratio norvalskim jatacima, a preko njih valjda i Ujedinjenim nacijama. Kad te netko tako lijepo zamoli, teško ga je odbiti. Shvatili su ga, nema sumnje. Za gospodina Karamarka bilo bi najbolje da je na povratku iz Kanade skočio do Vijeća sigurnosti u New Yorku i zatražio pomoć u oružju. Ako je već u tijeku najezda jugofila na Hrvatsku, HDZ-u nema druge nego organizirati pokret otpora, možda i pustiti bandite i ubojice iz zatvora da se iskažu kao ratnici, kao što je to učinio Tuđman. U trendu je permanentno stvaranje novih narodnih heroja po uzoru na Veljka Marića. Umjesto toga, Karamarko je pozvao iseljenike da investiraju u Hrvatsku, što je apel za čuđenje. S jedne strane plaši ljude jugokomunističkom invazijom, s druge ih cima da posegnu u džep.

Shvatio je gospodin Karamarko prije tri godine da su i Hrvatska i HDZ “ušli u jedan poguban proces koji se zove detuđmanizacija”. Njegove riječi predstavljale bi milozvuk za poglavarove uši. “Detuđmanizacija, shvatili smo i to, to je dekroatizacija.” Ma bravo. Svesti Hrvatsku na jednu figuru može samo izniman oratorski talent. Ima tu i jakih osobnih motiva. Ako se Tuđmana, koji je u grobu, pretvori u personifikaciju Hrvatske, titula vjerojatno po automatizmu prelazi na njegov0a nasljednika, koji bi mogao biti Karamarko. Frenetično glorificiranje neuspješnog diktatora Tuđmana – prodavača Vukovara – priprema je terena za dolazak profila koji se nameće kao njegov adekvatni supstitut. Slaveći staroga, Karamarko poručuje da novi Tuđman kuca na narodna vrata.

U KANADI JE ŠEF HDZ-a istaknuo pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, zaključujući kako “smo time onaj brijeg počistili od jugoslavenstva”. I Karamarko je živio od tog brijega kao Mesićev savjetnik za sigurnost, a možemo samo zamisliti kako mu je bilo dok je u sebi gutao rodoljubnu mržnju prema svemu što ga gore okružuje. Dugo već nije bilo takvih čistača na hrvatskom prostoru. Zadatak im je složen, nema što. Okruženi su jugofilima, komunistima, partizanima, antifašistima, vrebaju ih sa svih strana kozmopoliti, Europljani, regionalisti, stežu ih i napadaju antihrvati, bezbožnici i titoisti, o glavi im rade četnici, intelektualci, relativisti, mračne planove kuju nosioci petokrake i liberalni kolaboracionisti, ukinuti ih žele lažni demokrati i crveni teroristi, i potrebni su snaga i novac za obračun s takvim kolopletom hrvatskih neprijatelja. S kanadskim blagoglagoljenjem gospodin Karamarko nastavio je pisanje nove povijesti ovih prostora, u kojoj će za njega ostati gotskim slovima zabilježena znakovita poruka na naslovnoj stranici HDZ-ove knjige preporoda: Tako je govorio Karamustra.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.