NACIONALOV DOPISNIK IZ BEOGRADA među prvima je posjetio izložbu ‘Otvaramo depo’ u Muzeju istorije Jugoslavije, u kojem su izložene skupe umjetnine, djelići Mjesečeva tla i drugi vrijedni darovi koje je dobivao Josip Broz Tito, ali i prikaz nastanka SFRJ i NDH

Da biste ušli u Ali Babinu pećinu, ne morate putovati u Perziju, nadmudriti 40 razbojnika i izgovoriti magične riječi “Sezame, otvori se”. Dovoljno je otići u beogradski Muzej istorije Jugoslavije, dati tridesetak eurocenta za ulaznicu i posjetiti izložbu “Otvaramo depo”, gdje vas čeka istinsko Ali Babino blago – ordenje ukrašeno dragim kamenjem, djela briljantnih umjetnika, ogromne slonovske kljove, basnoslovno skupo hladno i vatreno oružje, djelići Mjesečeva tla… odnosno pokloni koje je tijekom više od triju desetljeća dobio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito.

“Otvaramo depo” višegodišnji je strateški projekt Muzeja istorije Jugoslavije. Prema riječima direktorice te institucije Nede Knežević, nije riječ o klasičnoj izložbi, već o prvoj fazi u radu na stalnom postavu muzeja koji ove godine obilježava dva desetljeća postojanja.

MUZEJ ISTORIJE JUGOSLAVIJE nastao je 1996. godine, spajanjem Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije i Memorijalnog fonda Josip Broz Tito. Neda Knežević kaže da je Muzej revolucije bio klasičan državni muzej, s jasno određenom kolekcijom, dok su u Memorijalnom fondu skupljani predmeti koje je Tito dobivao od stranih državnika i političara, ali i predstavnika raznih jugoslavenskih organizacija i pojedinaca.

Izložba “Otvaramo depo” smještena je u zgradi Starog muzeja, objektu izgrađenom 1965. godine za smještaj Titovih poklona, kojih je već tada bilo u ogromnom broju. “Već u to vrijeme razmišljali su o tome da taj prostor treba odgovarati nekim muzeološkim principima i zahtjevima, da sve to bude čuvano, dokumentirano. Kada je i to postalo tijesno, Beograd je sazidao Muzej 25. maj, s idejom da se tu izlažu štafete upućene Titu, makete i pokloni”, navodi Neda Knežević.

Objekti Starog muzeja i Muzeja 25. maj, kao i Kuća cveća, gdje je Tito sahranjen 1980. godine, čine Muzej istorije Jugoslavije, čiji fond obuhvaća više od 75.000 eksponata koji ilustriraju jugoslavensku povijest 20. stoljeća.

Na izložbi “Otvaramo depo” na oko 800 četvornih metara “stavljeno je u dijalog” više od 2000 eksponata iz dviju kolekcija – nekadašnjeg Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije i Memorijalnog fonda Josip Broz Tito.

S desne strane posjetitelj može pratiti priču o tvorcima jugoslavenske ideje, povijesti radničkog pokreta, periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata, komunistima i ilegalcima, Narodnooslobodilačkoj borbi, poslijeratnoj obnovi Jugoslavije…

IZLOŽENE SU NASLOVNE stranice novina poslije ubojstva austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda 1914. u Sarajevu, izborni plakati Hrvatske seljačke stranke Vlatka Mačeka, Obznana – odluka Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1920. o zabrani rada Komunističke partije, Brozove fotografije iz zatvora u Ogulinu i Lepoglavi, objava uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, preša za falsificiranje pasoša za jugoslavenske sudionike Španjolskog građanskog rata, zastava s beogradskih demonstracija 27. marta 1941. izazvanih pristupanjem Jugoslavije Trojnom paktu, njemačke potjernice za Titom i četničkim komandantom Dražom Mihailovićem, logoraške uniforme, oružje, osobna iskaznica pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH), četničke legitimacije, saopćenje o proglašenju NDH

Na lijevoj strani su Titovi osobni predmeti, pokloni i priznanja. Posjetitelji mogu vidjeti radio i televizijske aparate, gramofone, džepni računar “digitron”, makete autobusa, aviona i traktora, ali i Brozovo lovačko odijelo i opremu, odijela koja je nosio prilikom susreta s britanskim premijerom Winstonom Churchillom i papom Pavlom VI., kravate Dior, Yves Saint Laurent, Burton, A.Sulka and Co, Lanvin, Pierre Cardin, album s fotografijama iz Bijele kuće iz 1971. godine s tadašnjim američkim predsjednikom Richardom Nixonom, odlikovanja iz Švedske, Istočne Njemačke, Mađarske, Nizozemske, Grčke, Sovjetskog Saveza, Japana, Konga, Mongolije, Sirije, Kolumbije, Togoa, Francuske, Velike Britanije… Tu je i long play ploča s posvetom američkog sex simbola Mae West, kao i boca konjaka iz 1868. godine – poklon iz 1976. tadašnjeg šefa francuske države Valeryja Giscard D’Estainga.

IZLOŽENI SU I KOMADIĆI Mjesečeva tla koje je Tito 1969. dobio od američkih astronauta Neila Armstronga, Michaela Collinsa i Edwina Aldrina. Svemirske misije Apollo su od 1969. do 1972. godine donijele 2.415 uzoraka Mjesečeva tla, ukupne težine 382 kilograma. Samo oko 200 primjeraka poklonjeno je raznim državama i narodima, kao simbol mira. Armstrong, Collins i Aldrin boravili su u SFRJ listopada 1969. godine, u okviru turneje tijekom koje su posjetili 22 države na četiri kontinenta. Nixon je kasnije poklonio Titu i komad Mjesečeva tla koji su donijeli članovi posade Apolla 17, posljednje ekspedicije na Mjesec.

  • ‘ŽAO NAM JE DA JE POLITIČKA SITUACIJA u Hrvatskoj takva da su zatvorena vrata za našu izložbu o svakodnevnom životu u Jugoslaviji. Ništa što ima veze s Titom i Jugoslavijom ne može u Hrvatsku’, kaže Knežević

Mnogi eksponati vezani su uz Hrvatsku, recimo skulptura “Portret Jovanke Broz” Antuna Augustinčića, njegova “Skica za spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu” i “Melodija” Ivana Meštrovića iz 1918. godine. Izvršno vijeće Hrvatske je 1961. poklonilo Titu “Portret muškarca” Miroslava Kraljevića, dok je od “žena Okruga Karlovac” dobio gipsani držač šibica u obliku partizanke koja sjedi. Dio tog čudnog poklona iz Karlovca su i šibice NDH.

Hrvatska je Brozu za 80. rođendan poklonila “Mrtvu prirodu” Juraja Plančića iz 1930. godine, a Sindikat Hrvatske se 1960. odlučio za djelo Vilima Svečnjaka “Kumrovečka dolina”. Sliku istog naziva je Josip Generalić poklonio Titu 1980. godine, dok mu je Miljenko Stančić darovao svoje djelo “Porodica za stolom”, a Frano Kršinić za 66. rođendan skulpturu “Sputana”.

Među poklonima su i zlatna ploča Ive Pogorelića s međunarodnog natjecanja pijanista u Poljskoj 1980. godine, kao i LP iz 1970. godine “Mi prepuni smo ljubavi”, s posvetom: “Cijenjenoj obitelji Broz, od srca njihovi Dubrovački trubaduri.” Tereza Kesovija je na svojim dvjema pločama 1976. godine napisala: “Mom dragom Maršalu drugu Titu i njegovoj supruzi drugarici Jovanki, s beskrajnom ljubavlju i poštovanjem” i “Na ovoj ploči, dragi moj druže Tito, nalaze se pjesme za koje ste mi rekli da su vam lijepe”.

NEDA KNEŽEVIĆ TVRDI da iza “Otvaranja depoa” stoji želja da se od 2000 trenutačno izloženih eksponata, do 2018. godine, kada se navršava stoljeće od nastanka Jugoslavije, “dođe do 100 predmeta”. “Želimo ispričati priču o državi Jugoslaviji u 100 predmeta, ali ne sami. Želimo reakciju umjetnika, istraživača, književnika, kritičara, obične publike. Izložbu ne želimo raditi sami, tako da su nam kao stakeholderi važne sve institucije iz Jugoslavije. Svi će biti pozvani sudjelovati u radu na toj izložbi, a tko ne želi, ne mora”, objasnila je Neda Knežević.

Ona navodi da se muzej ne bavi jugonostalgijom i veličanjem jedne ličnosti, već periodom od razvoja jugoslavenske ideje i osnivanja prve Jugoslavije 1918. do raspada države 1991. godine.

“Ova kuća prvenstveno se bavi fenomenima iz te države, idejom jugoslavenstva, a ne pojedinim događajima. U Jugoslaviji su postojale pozitivne i negativne strane, ali je na početku egzistirala jedna čista vizija. Ljudi su imali cilj kojem su išli. Danas nemamo viziju i svi živimo u nekom reality programu. Prirodno je da se ljudi u svijetu u kojem nemate viziju i nesigurna vam je budućnost, okreću prošlosti, a ovo nam je najneposrednija prošlost, zato što imamo subjektivna sjećanja i vraćamo im se. Ma koliko to nama sada izgledalo izlizano, ljudi su vjerovali u ideju jugoslavenstva i bratstva i jedinstva. To su vrijednosti koje su odavno postojale, na njima se radilo još u sokolskim društvima, nisu ih osmislili Tito i socijalistička Jugoslavija”, smatra Neda Knežević.

UZ KONSTATACIJU da joj je žao što se na ovim prostorima često ne vide stvari koje su u Jugoslaviji bile dobre, Neda Knežević kaže: “Naravno da je bilo loših stvari, ali postojali su zdravstvo i školstvo, ozbiljna kulturna politika… Donedavno nisam znala da je u Jugoslaviji postojala vizija da za slijepe i slabovidne ljude treba napraviti centar, muzej. U Zagrebu postoji muzej za slijepe i slabovidne osobe. Gledajući iz kuta današnjeg življenja, nevjerojatno je kako su ljudi tada razmišljali. I taj muzej nije u bio u glavnom gradu Beogradu, već je u Zagrebu.”

Muzej istorije Jugoslavije je, uz Kalemegdansku tvrđavu, najveća turistička atrakcija Beograda, sa 120.000 posjetitelja godišnje, a njihov broj svake godine raste za oko 20 posto. Stranci čine 80 posto posjetitelja, ali nije riječ o ljudima s prostora bivše Jugoslavije, već uglavnom o Amerikancima, Španjolcima, Talijanima… Najveći posjet ljudi iz “regiona” je na godišnjicu Titove smrti – 4. svibnja, i na njegov rođendan – 25. svibnja.

“Tada izgledamo drugačije i mjesto smo jugonostalgije. Budući da čuvamo grob, prirodno je da smo stjecište takvog okupljanja. I dalje dobivamo štafete – imamo više od 20.000 palica. To je naša jedina živa zbirka, jer nam i dan danas 25. svibnja stižu štafete – iz Crne Gore, Makedonije, redovito iz Subotice”, navodi Neda Knežević. Uz konstataciju da ne zna je li ijedan državnik dobio toliko poklona kao Tito, Neda Knežević kaže da je to “veliko polje za istraživanje, ne u smislu nekog veličanja, već nasljeđa koje nam je ostalo”.

“Kod nas je sve crno ili bijelo – Tito je bio ili diktator i kriminalac kojeg treba isjeći na komade ili je bio genijalan. Ministar kulture Kine nedavno je bio u posjetu Srbiji i izrazio je želju da posjeti naš muzej. Kada ga je obišao, rekao je da je Tito osoba koja je obilježila 20. stoljeće. Bio je uspješan diplomat, karizmatična osoba u drugačijem svijetu od današnjeg, vrlo kontroverzna osoba za istraživanje. Njegov pogreb bio je najveći međunarodni događaj. Svidjelo se nama ili ne, on je dio naše povijesti”, tvrdi Neda Knežević.

PREMA NJEZINIM RIJEČIMA, Muzej odlično surađuje s drugim muzejima na prostoru bivše Jugoslavije, a najbolje s institucijama iz Hrvatske i Slovenije. Navodi da je jedna od autorica šestomjesečne izložbe “Dizajn za novi svet”, posvećene ulozi grafičkog dizajna u kreiranju glavnih obilježja jugoslavenske države, bila kustosica zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Koraljka Vlajo, ali dodaje: “Žao mi je što je politička situacija u Hrvatskoj takva da su zatvorena vrata za našu izložbu o svakodnevnom životu u Jugoslaviji. U Muzeju za umjetnost i obrt bio je potpisan ugovor o suradnji, da ta izložba bude tamo, kao i ’Dizajn za novi svet’, ali ništa što ima veze s Jugoslavijom i Titom ne može u Hrvatsku.”

Komentiraj

FOTO:Zoran Jovanović i Nacional
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.