Predstava “Ivanov” u izvedbi Narodnog pozorišta u Beogradu, nastala prema drami Antona Pavloviča Čehova i režiji Tatjane Mandić Rigonat, bit će izvedena u subotu, 6. svibnja, u Zagrebačkom kazalištu mladih. Zašto je prva Čehovljeva izvedena drama još 1887. i danas aktualna, u razgovoru za Nacional objasnila je redateljica Tatjana Mandić Rigonat.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu dan prije vašega gostovanja premijerno će se izvesti “Ivanov”, što govori o aktualnosti predstave. Kako ste vi doživjeli njegovu dramu?

Čehov je ‘’Ivanova’’ pisao osamdesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme vladavine cara Aleksandra III. To su sumorne godine despotizma, cenzure, nezamislive korupcije, pritiska vlasti na sve oblasti života. Iako Čehov nije bio pisac eksplicitne društvene kritike, što su mu liberali zamjerali, u ‘’Ivanovu’’ se osjeća društvo koje gasi i slama svaki idealizam, stvaralački žar. Za mene je Čehov pjesnik egzistencijalnog očaja, pjesnik beznađa. Mračan i duhovit istovremeno, lišen cinizma kao superiornog otklona od emocija.

NACIONAL: Jednom ste rekli da je raspoloženje koje Ivanov nosi u sebi, zapravo dovelo do popularnosti tog teksta.

“Duša mi drhti od straha pred sutrašnjim danom”, kaže Ivanov. Koliko je danas ljudi kojima je to blisko. Bespomoćnost, bezizlaznost, beznađe, očaj koje mnogi ljudi osjećaju, aktualizirali su ovu dramu. Ivanov je čovjek još mlad, a umoran i dušom i tijelom. Idealist, pošten, obrazovan čovjek koji je radio neumorno želeći mijenjati svijet, strastveno volio, bio optimist, u budućnost gledao s povjerenjem kao dijete u oči rođene majke. A onda je pukla neka opruga u njegovu biću. Prestao je vjerovati u sebe, u život. Ne razumije ni svoje misli ni postupke. Imanje mu propada. Njemu duguju, on se zadužuje. Dužan čovjek nije slobodan čovjek. Krivnju za svoju situaciju ne traži u drugima, nego u sebi, i to je njegovo hiperpoštenje, to ga čini izuzetnim. Ne pristaje na dijagnozu da ga je pojela sredina.Većina ljudi za vlastitu propast okrivljuje druge ljude, okolnosti u kojima žive.

NACIONAL: Ivanov je mali čovjek u borbi protiv vjetrenjača. Kakav je današnji mali čovjek?

Mali čovjek može biti velika hulja, a može se i nekim činom, mišljenjem i djelovanjem uzvisiti i do zvijezda. Sustav u kojem živimo nisu stvorili izvanzemaljci, nego mali ljudi spremni na velika zlodjela.

NACIONAL: Kako da se bori protiv ovakva surovog sustava?

Mi mislimo da je vrijeme u kojem živimo najgore jer je naše. Čehov je živio u groznom vremenu i pisao Maksimu Gorkom: “Kad bi svaki čovjek učinio što može na svom malom komadu tla, kako bi čudesan bio naš svijet!” Vjerovao je da će ljudi, kad vide iz njegovih priča i drama kako glupo i ružno žive, poželjeti biti bolji i da će se promijeniti.

NACIONAL: Scena je, koliko sam shvatila, napravljena kao muzej Ivanov te koncept muzeja duše, jer duša je danas, kako ste rekli, muzejska kategorija. Možete li objasniti kako ste osmislili predstavu?

Predstava je komorna. Publika je na sceni s glumcima. Prostor je konceptualno zamišljen kao muzej Ivanov. Režirala sam rekvijem. Duša je danas kao muzejska kategorija. Arheološka kazališna iskopina. Prognana je iz javnog diskursa. A za Čehova čovjek je nepoznata veličina, beskrajna dimenzija. Danas, kad raznim manipulacijama, propagandom, ispiranjem mozga trivijalnostima, čovjeka žele svesti na jednu dimenziju, dimenziju roba i robe, nemislećeg i preplašenog stvora koji svoju dušu treba ustupiti crkvi, političarima, bankarima, da oni o njoj ‘’brinu’’, mislila sam da je dragocjeno u kazalištu raditi upravo ‘’Ivanova’’, i tako biti dio Čehovljeva univerzuma. Da je vrijedno pozvati publiku na zajednički obred postavljanja suštinskih pitanja egzistencije.

Komentiraj

PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture