SUROVA POLITIKA: Kod malih samo Glavaš zna što hoće

Karamarko danas uspostavlja distancu ne samo prema rigidnom Glavašu, nego i prema IDEJNO NEUTRALNOM BANDIĆU, čime HDZ na sceni ostaje sam poput pruta. Želi se stvoriti dojam da je HDZ previše jak za bilo kakve koalicije. Nitko mu ne treba, pa ni prijatelj drag. Na drugoj strani, čini se da je Bandić sa svojim radničkim pokretom ponešto popustio u kampanji

Mogu li u Hrvatskoj mali na bilo koji način postati veliki, jedno je od pitanja koja se pojavljuju na aktualnim izborima. Govori se mnogo o fenomenu Mosta koji bi navodno mogao uzeti i desetak posto. Ne bez razloga; publika masovno traži treće rješenje. Radi se ovdje o stabilnim ljudima koji ostavljaju dojam, a nude i prihvatljive vizije društvenoga razvoja. Osim toga, naglašeno ističu kako nisu interesno vezani za politiku i ne zanimaju ih nikakvi savezi, što će im kod nekih možda donijeti bodove, iako zapravo baca sumnju na njihov program. Preliminarno odricanje od svih postizbornih koalicija pokreće pitanje čime će se taj Most u politici baviti. Mahat će po Saboru sa svojih hipotetičkih desetak posto i gledati kako ih na svakoj točki ležerno nadglasava većina, kakva god ona bila.

TKO U HRVATSKOJ ŽELI NEŠTO PROMIJENITI, taj mora biti agresivan jer borci za staro moćna su snaga, a časni Most agresivan nije. Kako je s drugima? HDSSB pokazuje dosljednost svome regionalizmu na ekstremistički način, čime je osvojio niz idejnih neprijatelja, ali čini se da koncept taktički djeluje. Vjeruju u svoju bazu koja im je nužna za opstanak na sceni, a crnokošuljačka kostimografija može se prema potrebi i smanjiti. Upravo to izvodi danas Branimir Glavaš. Na jednoj strani učestalo paradira u crnom, na drugoj izjavljuje da oni nisu nikakvi nacisti ni nacionalisti. Svoje mrke glasače time drži na okupu, a ujedno razvija i otvoreni prostor prema mekano-moćnima. Karamarko se od njega mora oštro distancirati da ne bi HDZ prikazao crnjim od Belzebuba, a Milanović se ne mora izjašnjavati; o budućem odnosu njega i Glavaša odlučit će primarni rezultat. Važno je za SDP da Karamarko od Glavaša mora bježati. Jasno je da su u tom trokutu dvojica u taktičkoj prednosti, a za Glavaševu stranku “Rogovi i kopita” moglo bi se zaključiti da na izbore izlazi čak u lukavoj maniri, jačoj od paušalne indoktriniranosti.

Zanimljivo je da Karamarko danas uspostavlja distancu ne samo prema rigidnome Glavašu nego i prema idejno neutralnome Bandiću, čime HDZ na sceni ostaje sam poput pruta. Želi se stvoriti dojam da je HDZ previše jak za bilo kakve koalicije. Nitko mu ne treba, pa ni prijatelj drag. Na drugoj strani, čini se da je Bandić sa svojim radničkim pokretom ponešto popustio u kampanji. Gospodin Bandić zapravo je iznenađenje. Apsolvirao je sve probleme kojima pravosuđe od njega nastoji napraviti slučaj, riješio je sve otkupnine, jamčevine, popudbine od kojih se ljudima vrti u glavi, osnovao stranku centriranu oko svoga imena i krenuo u političku bitku u kojoj se na trenutak učinilo da postaje zvijezda dana. Tada je negdje nešto stalo. Njegova karizma danas – prema anketama – nije više toliko snažna kao na početku pothvata. Poruke o beskrajnom radu za domovinu prejednostavne su i lišene sadržaja, a izgleda da nije osigurao ni dovoljnu medijsku potporu. Na televizijama se kao dva glavna faktora u kampanji ističu Milanović i Karamarko, Bandića nema nigdje da prokomentira trenutak. Može biti i da se njegova gradonačelnička dužnost u biti kosi s aspiracijama na državnu vlast. Sitne metodističke poruke prolaze kod gradonačelnika, ali ne i kod designiranoga premijera.

BANDIĆ JOŠ UVIJEK IMA DOVOLJNO UVJERLJIVOSTI da postane relevantan postizborni partner, o čemu je možda i pregovarao s Milanovićem. U svakom slučaju, na sporednoj fronti ostavlja jači dojam od Ive Josipovića i njegovih saveznika. Što je gospodin Josipović učinio od svoga političkoga imidža, to je Bogu za plakati, rekli bi kukumavci. Nije bio u stanju shvatiti da titula “bivši predsjednik države” nosi u sebi daleko veću političku težinu od titule “borac za saborski mandat”. Nastupajući kao “bivši predsjednik”, Stipe Mesić još i danas raspolaže s političkim ugledom koji je gotovo ravan predsjedničkom. Svakodnevno prima razne delegacije u svome uredu, dolaze k njemu lobisti, konzultanti i oni kojima u državi treba nekakva pomoć, mediji ga pitaju za mišljenje o raznim fenomenima i ne može se požaliti na nedostatak društvenoga prostora za akciju.

U ISTOJ MANIRI MOGAO JE NASTUPITI I JOSIPOVIĆ. Mogao se vratiti na fakultet kao što je najavljivao, odatle obavljati dužnost “bivšeg predsjednika” s jačim političkim utjecajem od Mesićeva i vrebati novu historijsku priliku. Druge struje odvukle su ga, međutim, u druge vode, u kojima po anketama ne stoji najbolje. Nije ušao ni u kakvu predizbornu koaliciju s SDP-om, dopuštajući da antagonizam prema Milanoviću nadvlada njegove neposredne interese. Slučaj se može i drukčije predstaviti. Gospodinu Josipoviću SDP je bio dobar dok mu je davao novac za predsjedničku kampanju; kad je ta situacija završila, novi “bivši predsjednik” okrenuo je bivšoj stranci leđa. Zanimljivo je pitanje koliko će Josipović trebati SDP-u nakon izbora, ali da je za sebe mogao uoči izbora pronaći povoljniji položaj, to je činjenica. Josipović je ljevičar koji ne može s lijevima, a desni ga ne će ni za živu glavu.

IDS i ORAH ušli su s moćnim samouvjerenjem u kampanju, tvrdeći kako ubojitost njihovih programa sugerira da im saveznici ne trebaju. Osim toga, valjda će u Hrvatskoj jednom kucnuti čas kad će se stranke prepoznavati kao stranke a ne kao disciplinirani dijelovi cjeline čiji je zadatak donijeti pobjedu predvodniku. Povijest ih i ovaj put demantira. Ankete govore kako bi za njih bilo bolje da su se uz nekoga svrstali, ali zaglavili su u pretjeranome osjećaju veličine i pomoći im trenutno nema.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.