Tijekom proteklih deset godina braća Alen i Nenad Sinkauz iz Pule, postala su najistaknutiji predstavnici nove suvremene i eksperimentalne hrvatske glazbe. Nizom vlastitih performansa, radom na mnogobrojnim glazbeno scenskim predstavama te glazbom koju stvaraju sa svojom grupom East Rodeo, neizostavni su tandem aktualne hrvatske glazbeno scenske produkcije. Nakon završenog studija muzikologije (Alen Sinkauz) i etnomuzikologije (Nenad Sinkauz) u Padovi, gdje su tijekom studija surađivali s talijanskim umjetnikom Michaelom Sambinom, 2002. godine osnivaju talijansko hrvatsku grupu East Rodeo s kojom su objavili tri albuma. Na svom posljednjem albumu “Morning Cluster” ugostili su i tri proslavljena glazbenika Marca Ribota, Warrena Ellisa i Grega Cohena. U Puli su pokrenuli festival Audioart koji se bavi eksperimentalnom i improviziranom glazbom. Često surađuju s umjetnicom Ivanom Sajko, dok je njihova suradnja s pjevačem grupe Goribor, Aleksandrom Stojkovićem urodila glazbeno scenskim djelom “Malo je dovoljno” koje već treću sezonu izvode u Teatru &TD u Zagrebu. Sa svojim performansima gostovali su širom svijeta, a ovih dana došli su u centar pažnje kao autori glazbe za film “Zvizdan” Dalibora Matanića koji će 22. rujna imati svoju zagrebačku premijeru. O vrlo specifičnom pristupu skladanju za taj film, suradnji s Matanićem, Stojkovićem i Ivanom Sajko te radu na glazbeno scenskim projektima i grupi East Rodeo, braća Alen i Nenad govorila su u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Radili ste glazbu za film “Zvizdan” koji je u Puli osvojio čak šest Zlatnih Arena, posebno priznanje u Cannesu i hrvatski je kandidat za Oscara. Jeste li očekivali tako dobar prijem filma?

Alen Sinkauz: Proces rada na “Zvizdanu” bio je iskren, neopterećen, kreativan i naposljetku dragocjen, a to će isto vjerojatno ponoviti, možda drugim riječima, ostatak filmske ekipe. To smo shvatili tek kad smo se više manje svi našli u Puli i kad smo zaključili da se dogodila kemija tijekom snimanja, produkcije i postprodukcije filma. Meni je već to bilo dovoljno.

NACIONAL: Soundtrack će biti objavljen kad i premijera filma, iako je najveći broj tema na albumu zapravo kompatibilan sa slikom, a samostalno teže funkcionira. Kako to da ste se odlučili na soundtrack?

Alen Sinkauz: To je točno i drago mi je što ste to primijetili jer smo skladali isključivo uz sliku, zato soundtrack kao samostalna cjelina, barem za sada, neće biti objavljen. Trebali smo dati filmu još jednu dimenziju, ali bez podcrtavanja i nepotrebne dramatizacije raznih situacija. Glazba je u “Zvizdanu” ravna suncu, životinjama, prirodi koja sav taj kaos samo promatra i ima svoju frekvenciju. Najteži zadatak je upravo bio pronalaženje te frekvencije koja je stopljena sa slikom. Dakle, umjesto klasičnih tema morali smo pronaći motive u samom zvuku i zadržati tu istu poetiku tijekom cijelog filma. Matanić nam je pritom bio od velike pomoći jer je osjećao i imao viziju na kojim dijelovima želi glazbu.

NACIONAL: S Daliborom Matanićem surađivali ste na predstavi “Thelma & Louise” u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Je li Matanić otkrio vas ili vi njega?

Alen Sinkauz: Dado je gledao naš audiovizualni performans “Day of the year” i predstavu “Malo je dovoljno” i pozvao nas kasnije da radimo na predstavi “Thelma & Louise” za koju smo skladali glazbu. No ono što je bitno jest da smo brzo počeli funkcionirati na ljudskoj i umjetničkoj razini.

NACIONAL: Ovo je vaš prvi igrani film, iako iza sebe imate niz skladateljskih radova za kazališne predstave. Što vam bolje leži, kazalište ili film?

Alen Sinkauz: U biti, skladanje za oba medija je vrlo slično, a rezultat je drugačiji. Jednom kad se film zaključa, svi odnosi unutar njega ostaju nepromijenjeni, dok to nije slučaj sa živom kazališnom izvedbom.

NACIONAL: Audiovizualni projekt na kojem kontinuirano radite već neko vrijeme je “Day of the year”, s Ivanom Marušićem – Klifom. O čemu se radi?

Alen Sinkauz: “Day of the year” je eksperimentalni audiovizualni projekt video umjetnika Ivana Marušića – Klifa, sound dizajnera Miroslava Piškulića (koji je ujedno i miksao soundtrack za film) i nas dvojice, u kojem se istražuju odnosi live video acta i zvuka. Svakim nastupom mijenjamo naziv performansa rednim brojem u godini, ukazujući na improvizacijski moment glazbe i videa.

NACIONAL: Iako bi čovjek pomislio da su autori eksperimentalne glazbe vrlo rijetki, a još rjeđa publika koja to sluša, u Hrvatskoj se održava čak pet festivala koji se bave suvremenom i eksperimentalnom glazbom. Odakle takav interes za taj žanr?

Alen Sinkauz: Pet festivala puta tisuću ljudi po festivalu jednako 5000 ljudi u cijeloj Hrvatskoj. Tko voli zvuk, taj će eksperimentirati ili kao slušatelj ili kao skladatelj ili i jedno i drugo. Drago mi je što u Hrvatskoj postoji interes, uvijek govorimo o malim brojkama, kao i u ostalim europskim gradovima, no bitno je da publika ima priliku čuti na koji način se može organizirati zvuk van uobičajenog žanrovskog formata, jer je “službena kultura” zaboravila na naš slušni organ.

NACIONAL: I sami ste u Puli pokrenuli festival Audioart koji se bavi eksperimentalnom i improviziranom glazbom. Odakle uopće ta ljubav prema glazbenom eksperimentiranju i improvizaciji?

Alen Sinkauz: Nedavno sam izjavio da je osnovna ideja festivala pružanje programa drugačijeg zvuka u izvedbi, ideji i procesu, u interakciji zvuka s drugim medijima i obrnuto, u aktivnom slušanju-gledanju, u kreativnom druženju i stvaranju platforme za umjetnike “osjetljivog sluha”. Ne radi se samo o ljubavi prema eksperimentiranju i improvizaciji, nego prvenstveno o dijeljenju tog iskustva s ljudima.

NACIONAL: U Italiji ste završili etnomuzikologiju, a vaš brat Alen muzikologiju. Koliko vas je škola odredila k toj eksperimentalnoj glazbi i možda ipak na neki način udaljila od klasične rock glazbe?

Nenad Sinkauz: Ne bih rekao da nas je škola udaljila od rock glazbe, ali boravak u Padovi te dugogodišnji rad s redateljem, videoumjetnikom i glazbenikom Micheleom Sambinom i njegovom kompanijom TAM teatromusica, definitivno nam je otvorio vrata k nekim novim glazbenim i umjetničkim horizontima.

NACIONAL: Grupu East Rodeo, s kojom ste objavili tri albuma i dobili izuzetno dobre recenzije, osnovali ste 2002. Ipak, na vašem posljednjem albumu “Morning Cluster” gostovali su Marc Ribot, Warren Ellis i Greg Cohen. Je li bilo teško pridobiti glazbenike koji su stalni suradnici glazbenicima kao što su Tom Waits ili Nick Cave?

Nenad Sinkauz: To su ljudi koji žive život glazbenika punim plućima i nije teško s njima komunicirati kada je u pitanju glazba. S Gregom Cohenom prijatelji smo već desetak godina te smo s njime snimali sessione u Milanu. Marca Ribota je Alen upoznao u Puli i pitao ga bi li gostovao na našem novom albumu. Marc je zatim snimio gitare za tri pjesme koje su se našle na albumu “Morning Cluster”. Warren Ellis je dugogodišnji prijatelj Vedrana Peternela, našeg suradnika, ton majstora East Rodea.

NACIONAL: Vrlo često ste surađivali s Ivanom Sajko. Štoviše, tijekom godina ste gotovo postali pa nerazdvojna cjelina. Što je to što vas je posebno privuklo radu s tom hrvatskom spisateljicom, dramaturginjom i redateljicom?

Alen Sinkauz: Pri samom povratku iz Italije u Pulu odlučili smo se javiti Ivani, iako se nismo poznavali, s namjerom suradnje. Ispostavilo se da nas je već slušala uživo s East Rodeom nekoliko godina ranije i da dobro poznaje naš prvi album. Pritom njezina autoreferencijalna čitanja idu uz bok s glazbom uživo, a drama “Rose is a rose is a rose is a rose” bila je sljedeća na repertoaru ZeKaeM-a. Tu su nam se pridružili Krešimir Pauk (bas) i Vedran Peternel (elektronika), stari Ivanini suradnici.

NACIONAL: Prije dvije godine gostovali ste u Japanu, gdje ste u suradnji s japanskim umjetnicima radili na predstavi “To nismo mi, to je samo staklo” po tekstu upravo Ivane Sajko. Kakva iskustva nosite iz Japana i kako su vaš rad doživjeli japanski umjetnici i kritičari?

Nenad Sinkauz: U Japanu smo bili tri puta tijekom kojih smo imali samostalne nastupe u duetu i radili na predstavi s japanskom koreografkinjom Mikiko Kawamurom. Tekst Ivane Sajko trebao nam je služiti kao predložak, ali smo vrlo brzo odustali od te ideje jer je jezična barijera bila prevelika. Tako smo se odlučili skoncentrirati na glazbene materijale, a Mikiko Kawamura na plesnu izvedbu. U trećoj fazi projektu se priključio Ivan Marušić-Klif. Bila je to čudna, ali istovremeno jako kreativna suradnja.

Alen Sinkauz: U Japanu smo naišli, za naše pojmove, na pretjeranu profesionalnost u samom postavljanju predstave na scenu. Na dan izvedbe na “DNA” festivalu okružila nas je gomila tehničara, producenti, svatko zadužen za nešto, a mi smo samo trebali projekcijsko platno, stol, dva pojačala i razglas. Ostalo smo sve imali i realno, trebalo bi nam sat vremena da sve postavimo. Desetero ljudi izgubljenih u prijevodu, a samo mi znali smo što nam stvarno treba. No taj sastanak, vrlo pristojan, bio je toliko iscrpljujući, da sam morao pobjeći u backstage na spavanje sve do samog početka predstave. S druge strane, čuli ste vjerojatno priče o japanskoj publici i istina je da je divno nastupati u tišini koju oni mogu proizvesti.

NACIONAL: Ove godine izveli ste “Instant kompoziciju za šest glazbenika i šest dirigenata” uz Igora Lešnika, Ratka Vojteka, Sašu Nestorovića, Zorana Šćekića i ministra kulture Berislava Šipuša te time ujedno i službeno najavili održavanje Muzičkog biennala u Zagrebu. Umjetničkom direktoru ovogodišnjeg Muzičkog biennala dosta se zamjera što nije predstavio ikakav suvremeni zvuk u fuziji s aktualnim glazbenim trendovima. Na koji biste vi način koncipirali Muzičko biennale?

Nenad Sinkauz: Bila mi je velika čast primiti poziv za suradnju od Cantus Ansambla i zadovoljstvo nastupati s navedenim glazbenicima. Radilo se o instant kompoziciji u kojoj uz pomoć desetak nekonvencionalnih znakova autor započinje kompoziciju, a postepeno se uključuju i izmjenjuju drugi članovi, preuzimajući ulogu dirigenta, skladatelja, “moderatora” te slobodno nastavljaju ili mijenjaju tijek same skladbe.

Što se tiče programa ovogodišnjeg Muzičkog biennala, slažem se da je mogao biti “hrabriji” u nekim segmentima.

Alen Sinkauz: Da, po meni bi Biennale trebalo poticati suradnju akademskih i neakademskih glazbenika jer ima produkcijske uvjete koje si ni jedan festival eksperimentalne ili suvremene glazbe ne može u Hrvatskoj priuštiti. Upravo zato bi trebao pratiti najsuvremenije trendove u svijetu glazbe i postaviti visoko letvicu kvalitete na istraživalačkoj i prezentacijskoj razini.

NACIONAL: Mnoge je iznenadilo što ste nastupili na svečanosti povodom otvorenja nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu, i to u suradnji s Ladom, u projektu “Lado vs. Alen i Nenad Sinkauz”. Odakle taj neobičan spoj eksperimentalnog i tradicionalnog?

Nenad Sinkauz: Dobili smo poziv od redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić da nastupimo na otvorenom trgu, sa zadatkom da pratimo studente Odsjeka za suvremeni ples ADU-a, glumce iz HNK-a, da imamo slobodne zvučne intervencije između baleta i filharmonije i raznih programa koji su se prošle godine odvijali na trgu, pa tako i da nastupimo s Ladom. Bila je to blitz suradnja samo za tu priliku.

NACIONAL: Pripremate li kakav program povodom zagrebačke premijere filma “Zvizdan”?

Alen Sinkauz: Za sada ne znam ništa o popratnom programu premijere, a čini mi se da je samo prikazivanje filma dovoljno da se “elektrizira” pred i post premijera.

Komentiraj


FOTO:Damir Žižić
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.