Suđenja oslobodilačkim ratovima

Dva događaja koja su obilježila početak kolovoza ponovo su ukazala na tanku granicu između oružanog sukoba i ratnih zločina. Dvadeseta godišnjica hrvatske akcije “Oluja” i formiranje specijalnog međunarodnog suda koji će suditi pripadnicima Oslobodilačke vojske Kosova, dokazuju da rat nije moguće uskladiti s ljudskim pravima. Unatoč tome, dužnost je vlada i međunarodnih institucija svako kršenje ljudskih prava svesti na najmanju moguću mjeru.

Vojske su kroz povijest uvijek sudjelovale u ratnim zločinima – i nad naoružanim neprijateljima i nad nenaoružanim civilima. U Europi, stari Grci i Rimljani klali su zarobljenike ili ih pretvarali u robove. Germanska i turska plemena pustošila su gradove i ubijala ili protjerivala njihove stanovnike nakon zvjerskih silovanja i pljački. Suvremeni povjesničari bilježili su te strahote kao normalne posljedice rata.

ODEMO LI U MODERNO DOBA, nije bilo vojske nakon Drugog svjetskog rata koja je bila bez grijeha, iako su njemački i sovjetski zločini bili sustavni, pod okriljem države, kao dio kampanje terora na okupiranom teritoriju. S druge strane, saveznici su bombardirali njemačke gradove i ubijali mase nenaoružanih civila, a nuklearno uništenje Hirošime i Nagasakija predstavlja najbesramniji napad na bespomoćne ljude.

Da je pobjeda u Drugom svjetskom ratu izvojevana ranije, američkim, britanskim, kanadskim, francuskim i ostalim zapadnjačkim vođama sudilo bi se za ratne zločine, bez obzira na to što su porazili genocidni nacistički režim. A Moskva bi se morala suočiti s vlastitim Nirnberškim suđenjem za brojna ratna zlodjela.

Na mnogo načina, ratovi su postali polja za testiranje ljudskih prava. Postupci vlada i gerila stavljaju se pod mikroskop i traže se i najmanji dokazi kršenja “ratnih pravila”. To su pravila ponašanja usred oružanog sukoba i ozakonjena su međunarodnim sporazumima i poveljama, ali ih zaraćene strane redovito zaobilaze i krše.

MNOGI PRIMJERI VOJNOG DJELOVANJA otvaraju temeljna pitanja o provođenju oružanih operacija, pogotovo protiv pobunjenika koji na prevaru pokušavaju navesti protivnika na ratne zločine. Na primjer, je li bombardiranje civilnih meta u Afganistanu opravdano kada talibani koriste civile kao štit za svoju vojsku i skladišta oružja? I je li opsada i evakuacija sela da bi se iskorijenili pobunjenici i teroristi, ratni zločin ili čin samozaštite?

U slučaju Hrvatske i Kosova možemo se zapitati: sudi li se pobjednicima u ratu protiv Srbije prema standardima koje malo koja vojska može zadovoljiti? I je li osnovna svrha primiriti Srbiju i dovesti je pod okrilje EU? Ovo posljednje moglo bi biti plemenit cilj kada istovremeno ne bi oduzimalo legitimitet nacionalnim pokretima koji su se odupirali zlodjelima Miloševića i njegovih opunomoćenika. Postoji opasnost od prekrajanja povijesti u tolikoj mjeri da se potpuno zamuti primarna krivnja Srbije za ratne zločine tijekom raspada Jugoslavije.

U slučaju Hrvatske, operacija Oluja bila je kulminacija dugog procesa okupacije od strane srpske gerile koja je masakrirala i protjerala tisuće hrvatskih civila 1991., na početku jugoslavenskih ratova. Operacija u kolovozu 1995. bila je munjevita i odlučna, a srpska milicija nije se baš ponijela herojski, bježeći ispred civila.

Nema čvrstog dokaza da je cilj operacije bio deportirati ili ubiti sve Srbe iz “krajine”. Ali iako nisu izdane konkretne naredbe, strah od takve mogućnosti, kao odmazde za pokolj Hrvata, uvjerio je većinu Srba u evakuaciju.

Ratne zločine, uključujući ubojstva i uništavanje imovine, počinili su neki pripadnici Hrvatske vojske i policije nad starijim srpskim stanovništvom koje nije imalo snage za bijeg. Takve grube povrede i nasilje nužno je uvijek osuditi i kazniti počinitelje. Ali ne može se od Zagreba očekivati da se ispričava zbog oslobođenja vlastitog teritorija od Miloševićevih plaćenika.

U SLUČAJU KOSOVA, albanske gerile pokušavale su osloboditi većinu stanovništva od Miloševićeva pokušaja etnocida. Neki pripadnici OVK-a sudjelovali su u nezakonitim radnjama, čak i u ratnim zločinima, ali nisu bili teroristi koji nasumice ubijaju nedužne ljude.

Kao i u svim prijašnjim nacionalnim pobunama, bilo američkim, poljskim, francuskim ili ukrajinskim, ubijalo se vladine dužnosnike, pripadnike mirovnih snaga i aktivne suradnike, a gerilske snage oslanjale su se na taktiku “udari i bježi” sve do intervencije NATO-a u ožujku 1999.

Neki pripadnici OVK-a sudjelovali su u zločinima protiv srpskih i romskih civila, otimali su ih, stavljali u lažne zatvore ili ubijali. Čak i bivši premijer Hasim Thaçi bio je optužen za sudjelovanje u ratnim zločinima. Iako se ta postupanja moraju promatrati u odnosu na sustavna silovanja, ubijanja, pljačku i protjerivanja koja je činila srpska milicija nad albanskim civilima, ijedan takav zločin je jedan previše.

Suđenje svakom krivcu za hladnokrvno ubijanje ili mučenje nenaoružanih civila, ne diskreditira niti delegitimizira vojsku koja je oslobađala svoj narod od tiranije. Izjednačavanje zločina OVK-a sa zločinima Beograda bilo bi jednako osuđivanju poljskog i češkog pokreta otpora zbog ubijanja nacističkih okupatora i njihovih saveznika tijekom Drugog svjetskog rata.

Svaki organizirani pokret ogriješio se o ljudska prava, a svaka vojska imala je svoje heroje, zločince i većinu koja se jednostavno trudila preživjeti. Moramo dobro razmotriti ciljeve, motive, vodstvo i rezultate svake vojne intervencije kako bismo procijenili stupanj krivnje i utvrdili odgovornost. U suprotnom, ne možemo više razlikovati agresora od branitelja, okupatora od osloboditelja, a pred budućim naraštajima zataškavamo orkestrirane masovne zločine pojedinih vlada.

Komentiraj

PODIJELI