Hrvatsko društvo podijeljeno je na dva nepomirljiva tabora, crne i crvene, a u osnovi podjele nalaze se sukobljene memorije o ustašama i partizanima kojima politika vješto manipulira, ističu stručnjaci, ali i napominju da se Hrvatska u dobroj mjeri uklapa u europsku situaciju „erupcije kolektivnog pamćenja“.

To su ključne misli teksta „Prijepori oko nasljeđa prošlosti i memorija u Hrvatskoj“ antropologinje Jasne Čapo, objavljenog u najnovijem broju znanstvenog časopisa Studia ethnologica Croatica iz Zagreba.

Pokušavajući objasniti kritike pod kojim se našao njezin zbornik Didov san, znanstvena savjetnica s Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba pozvala se na mišljenja istraživača Tihomira Cipeka, Vjerana Pavlakovića, Ive Banca, Dražena Katunarića i drugih.

U rukama političara i manipulatora, složena povijesna naslijeđa i heterogene memorije Drugoga svjetskog rata, komunizma i rata za neovisnost 1990-ih, često su svedene na izjednačavanje antikomunista s ustašama a partizana s komunistima, kaže se u tekstu i ocjenjuje da se nijednom od tih memorija nije na odgovarajući način bavilo u postkomunističkoj Hrvatskoj.

Stoljeće sukoba

Podjela na “crvenu” i “crnu” Hrvatsku, koja potječe iz 1930-ih nastankom radikalnih političkih pokreta ustaškog i komunističkog, potaknula je duboke ideološke sukobe i rezultirala naslijeđima nasilja na obje strane, tvrdi u tekstu povjesničar sa Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković. Ti pokreti potom stvaraju države, jedan kratkotrajnu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), drugi komunističku Jugoslaviju, koja nastaje na antifašističkoj borbi protiv ustaške NDH, ističe Pavlaković.

Politolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Tihomir Cipek ističe u tekstu da je nakon Drugoga svjetskog rata jedina službeno priznata memorija bila ona antifašističkih boraca. Prema Cipeku, sudionici Narodnooslobodilačke borbe (NOB) bili su sakralizirani, a „njihova je karizma sakralizirala komunističku ideologiju i cjelokupan komunistički sustav“, te ga izdigla „ponad svake kritike“.

Istodobno, „kanonska komunistička memorija“ prešućivala je ratne i poratne komunističke zločine protiv ustaša i drugih ideoloških neprijatelja, te ih isključivala iz službenih memorijalizacija i komemoracija. Hrvatima je nametnuta kolektivna krivnja zbog postojanja ustaške države, a ustaški koncentracijski logor Jasenovac postao je simbol komunističke antifašističke borbe, piše Pavlaković.

Rememorijalizacija iz devedesetih

Nestanak komunizma i demokratizacija 1990-ih donijele su “osvetu zabranjene memorije” koja je održavana u obiteljima poraženih ustaških snaga u emigraciji i među domaćom populacijom antikomunističke i antijugoslavenske orijentacije, kaže se tekstu Jasne Čapo.

Do tada zabranjivane memorije koje su uključivale i ustašku memoriju, ali na nju ne mogu biti svedene, počele su javno propitivanje uloge pobjedničkih antifašističkih boraca, koje je u svojem ekstremnom obliku dovelo do kriminalizacije i demonizacije pobjednika u Drugom svjetskom ratu i do rehabilitacije poraženih ustaša, pišu Cipek i Pavlaković.

U tim procesima rememorijalizacije iz devedesetih, partizani-komunisti su etnički obilježeni kao Srbi, događaji iz 1945. interpretirani kao oni iz 1991., kaže se. To je otvorilo prostor za manipulacije na obje strane, piše Pavlaković i objašnjava da su srpski vođe među Srbima u Hrvatskoj širili strah prijetnjom o “novom Jasenovcu”, a Hrvati prizivali mogućnost “novog Bleiburga”.

Stranke se razlikuju uglavnom po odnosu prema Drugom svjetskom ratu

Rasprave oko memorija vezanih uz Drugi svjetski rat i komunizam, prema Vjeranu Pavlakoviću, vrte se oko pitanja i prijepora kao što su uspostava koncentracijskih logora, suradnja Rimokatoličke crkve i ustaškog poretka, odnos između antifašizma i komunizma, poslijeratna osveta komunista i opća represija, makar je od sloma ustaškog režima prošlo 70 a, od komunističkog režima 25 godina.

U Hrvatskoj se taj sukob uvlači u svakodnevnu politiku, društvo, kulturu i znanost, čime svaki društveni čin postaje ujedno i politizirani događaj. To drži društvo u stanju napetosti i blokade, jer se stalno iznova provocira politička kriza, smatra Jasna Čapo.

U sinergiji s dubokom ekonomskom krizom, koja se potiskuje emocionalno nabijenim neriješenim memorijama i ideološkim sukobima, nastaje plodno tlo za političke manipulacije, dodaje ona.

“Oba ključna čimbenika političkog života, Socijaldemokratska partija i Hrvatska demokratska zajednica, pridonose održavanju sukobljenih memorija i interpretacija prošlosti”, kažu Cipek i Pavlaković i dodaju da „dok se razlike između njihovih politika sve više smanjuju, one ostaju izrazite u njihovim politikama povijesti i memorijalizaciji povijesnih događaja“.

 

  • Prema Pavlakovićevim istraživanjima, Hrvatska je bila vrlo uspješna u izgradnji nacije i osiguravanju lojalnosti populacije, što govori u prilog tezi da su političari i politizirani mediji umjetno reproducirali “crno-crvenu” podjelu u hrvatskom društvu.

 

Prema stručnjacima, stanje u Hrvatskoj nije usamljeno, jer je donekle slično i drugim zemljama u Europi. Međutim, Zapadna Europa morala se konfrontirati samo s jednim totalitarnim režimom 20. stoljeća, nacizmom/fašizmom, a Istočna Europa, i Njemačka nakon ujedinjenja, bile su istodobno izložene suočavanju s dvostruko opterećujućom prošlošću nacizma i komunizma, kaže se.

Suočavanje s komunizmom bilo je osobito teško u zemljama koje su bile uspostavile vlastite fašističke režime poput Slovačke, Rumunjske ili Hrvatske, a u Hrvatskoj još teže zbog Domovinskog rata, kaže Jasna Čapo i zaključuje da bi usporedna istraživanja hrvatskih iskustava s onim drugih zemalja u Europi bila korisna za sve.

Komentiraj