Da ljudsko oko nije uvijek dovoljno pouzdan saveznik u znanstvenom dokazivanju pokazalo je istraživanje temeljeno na neiscrpnim kombinacijama digitalnog modela reljefa željeznodobnih lokaliteta na velebitskoj padini, objavljeno u znanstvenom časopisu Archaeologia Adriatica.

Mlada arheologinja Vedrana Glavaš sa Sveučilišta u Zadru provjerila je utemeljenost argumenata u arheološkoj literaturi koja gotovo za sve istraživane željeznodobne lokalitete na velebitskoj padini redovito navodi da “imaju izvrstan pogled”.

Kao središnja naselja prapovijesnih zajednica na Velebitu literatura, uz ine, navodi gradinu Kuk u Senju, Gradinu u Svetom Jurju i Drvišicu u Karlobagu, te ističe njihovu stratešku poziciju.

U najvećem broju slučajeva taj argument predstavlja subjektivni doživljaj promatrača jer glavna naselja za vrijeme željeznog doba na primorskoj velebitskoj padini nemaju uvijek najvidljiviji položaj, nego je njihovu važnost činilo i niz drugih karakteristika, ističe ona.

Vizualni fenomen bio je važan prapovijesnim društvima, ali očigledno ne uvijek u onoj mjeri u kojoj si mi to zamišljamo, objašnjava Glavaš razloge zbog kojih se upustila u istraživanje mogućnosti njihove vizualne kontrole krajolika i nadzora nad plovidbom, ekonomski iskoristivim površinama, te nadzorom nad drugim lokalitetima.

Otvoren krajolik, ali ograničeno oko

Ono što smo u istraživanju često definirali kao strateški dobar pogled za kontrolu teritorija, plovidbe i trgovine, ne znači da je i prapovijesni čovjek smatrao dobrim pogledom. Središnja naselja zajednica nisu uvijek ta koja imaju najbolju kontrolu nad plovidbom podvelebitskim kanalom, niti nužno nadziru ekonomski iskoristive površine, ističe autorica.

Iako najvažnija naselja možda nemaju najbolje kvalitete pogleda, to ne umanjuje njihovo ukupno značenje nego samo dokazuje činjenicu da su za odabir pozicije za naseljavanje uz vidljivost ulogu odigrale i neke druge kvalitete same pozicije, dodaje Glavaš.

Autorica je analizirala digitalni model reljefnih visina i istražila vidljivost pogleda za 34 željeznodobna lokaliteta, odnosno gradine i ograde, te ih podijelila u tri kategorije. U prvoj kategoriji su lokaliteti koje vide 190 četvornih kilometara površine, u drugoj lokaliteti koji imaju površinu vidljivosti do 386 četvornih kilometara, a u trećoj oni s kojih se vidi 763 četvornih kilometara, što je ujedno i najveća površina vidljivosti mora.

No, na vidljivost ne utječe samo otvorenost okoliša nego i psihofizičke granice ljudskog vida, te svojstva promatranog objekta i njegova okruženja.

Tako je brod na moru vidljiv s udaljenosti do pet kilometara, ali se ne može raspoznati vrsta broda. Gradina je dobro vidljiva na udaljenosti do pet kilometara, ali se ne razaznaju ljudi koji se na njoj nalaze. S druge strane, dim može biti vidljiv i na udaljenosti većoj od 15 kilometara, ističe ona.

Važni su izvori, pašnjaci, doci, luke i prijevoji

Od 34 analizirana lokaliteta autorica je izdvojila četiri s najboljom vizualnom kontrolom. Najveću vidljivu površinu ima lokalitet Gradina iznad Smojverske drage. Međutim, njegova je naseobinska uloga sasvim mala, nije ju moguće čak ni pretpostaviti, jer je lokalitet promjera samo 15 metara i jedina arhitektonska struktura koju posjeduje je tanki ogradni zid debljine samo jednog metra. Osnovna funkcija toga lokaliteta je vjerojatno bila isključivo motrenje krajolika, zaključuje ona.

Najveći broj lokaliteta, čak dvije trećine njih, pripada u drugu skupinu vidljivosti, u koju spadaju i neki pretpostavljeni prapovijesni centri kao Kuk i Gradina u Svetom Jurju, ističe ona.

Zanimljivo je da lokalitet Drvišica u Karlobagu, zajedno s pet manjih lokaliteta na istom području, pripada u treću, najbolju skupinu vidljivosti. No, za to je zaslužan i raspored otoka, budući je otok Pag smješten znatno bliže kopnu, odnosno prostoru današnjega Karlobaga, nego što su to otoci Rab i Krk na sjevernijem dijelu proučavanog teritorija, objašnjava arheologinja.

Ako promotrimo površinu vidljivosti mora pretpostavljenih centara s obzirom na obližnje gradine uviđamo da još uvijek postoje obližnje lokacije s kojih se vidi mnogo bolje nego sa spomenutih hipotetskih centara, kaže ona.

Za karakteriziranje neke lokacije kao prethistorijski značajne nije, dakle, dovoljna samo dobra vidljivost, nego treba uzeti u obzir i ostale karakteristike u okolici: postojanje luke, izvora, pašnjaka, dolaca, šuma i slično, ističe Glavaš uz zaključak da je veliki broj lokaliteta grupiran ispod planinskih  prijevoja.